Foto Franjo Deranja
Nažalost, nije i dovoljno pravno zaštićen jer se naše zakonodavstvo temelji na rimskom pravu, a ono kaže da fetus stječe prava kad je rođen i ako je rođen. To nikako ne odgovara znanstvenim spoznajama jer mi danas već vrlo dobro znamo da smo devet mjeseci stariji nego što to mislimo
povezane vijesti
Rođen je 13. rujna 1942. godine, ali nije isključeno da je pravi datum rođenja Asima Kurjaka bio godinu kasnije jer je moguće da ga je otac prijavio kao godinu dana starijeg radi ranijeg odlaska u školu?!
Službeno ste u mirovini dvanaest godina, a može se reći da ste netipični umirovljenik. Gdje ste sve bili i što ste sve radili u proteklih dvanaest godina u, recimo to tako, administrativnoj mirovini?
– Dobro ste to definirali jer ja uvijek koristim termin »administrativna mirovina«. Teret životne dobi nimalo ne osjećam, ali se sad krećem već utabanim stazama. Bez ikakvog pretjerivanja, mogao bih reći da sam u razdoblju mirovine napravio možda najznačajnije rezultate u mojoj profesionalnoj karijeri. Bio sam i dekan, i rektor respektabilnog međunarodnog sveučilišta, a scientometrijski nepristrani i nemilosrdni parametri moje znanstvene produktivnosti pokazuju stalni uspon i među najboljima su u Hrvatskoj. Često ističem da danas nije važno dugo živjeti, već da je bitno ostvariti kvalitetan život, ne treba pošto-poto život produljivati unedogled, već, slikovito rečeno, treba dati života vremenu, a ne vremena životu.
Između svih obveza po svijetu, organizirali ste najveći znanstveni skup u 2019. u Hrvatskoj, Treći svjetski kongres o trodimenzionalnom i četverodimenzionalnom ultrazvuku u ginekologiji, s oko 2.000 sudionika iz 90 zemalja. Uz to, već godinama u Hrvatskoj organizirate velike kongrese vezane uz perinatalnu medicinu. Kako sve stižete?
– Dobro je poznato da Hrvatska ne može biti ugledna sama pred sobom, već da njen visok ugled daruju njeni najdarovitiji pojedinci. Dužnost svakog znanstvenika i sveučilišnog nastavnika je da bude prepoznatljiv u svijetu i da tako pomogne svjetskoj prepoznatljivosti svoje zemlje na najbolji mogući način. Područje mog istraživanja i rada su ultrazvučna dijagnostika i perinatalna medicina. Iz ta dva područja doveo sam u Zagreb i europske, i svjetske kongrese. Objavili smo i prvi udžbenik perinatalne medicine na engleskom jeziku, a ovih dana spremamo čak četvrto izdanje tog jedinog svjetskog udžbenika.
Kako sve stižem? Odgovor je vrlo jednostavan. Ja sam dobro organiziran čovjek, govorim nekoliko jezika, imam tim vrhunskih stručnjaka i sav taj rad nosi obilježja hobija. Nikad nisam osjetio problem nedostatka vremena ili dosade.
Mjerljivi parametri
Kao liječnik i znanstvenik objavili ste više knjiga nego većina književnika i pisaca, ali ste i među najcitiranijim hrvatskim znanstvenicima. Koliki je danas broj vaših citata u svjetskim znanstvenim publikacijama? Je li svojedobna brojka od 4350 premašena?
– Znanstvena produkcija je danas mjerljiv parametar i izbacuju ju promptno nepristrani i nemilosrdni strojevi – kompjutori. To je dobro za nas produktivne znanstvenike i sprječava manipulaciju s pojmom »svjetsko ime«. Moja vrsna tajnica Jadranka Cerovec i novi suradnik Vjeko Vacek danas su mi dali svježe podatke iz Google Scholara po kojima imam 1.273 radova koji su citirani 12.964 puta. Ne znam jesam li najcitiraniji, ali u samom vrhu sasvim sigurno jesam. Uz mene tu su i akademici Ivica Kostović, Slobodan Vukičević i Stipe Jonjić koje osobito cijenim i kao znanstvenike i kao ljude.
Kako ste postali redovni član ruske Akademije znanosti i koliko intenzivno na godišnjoj razini osobno sudjelujete u njezinom radu?
– Utemeljio sam čak petnaest škola ultrazvuka i perinatalne medicine u velikoj Rusiji. Na ruskom jeziku objavio sam četiri knjige, educirao brojne ruske eksperte za ultrazvuk i tridesetak puta boravio u Rusiji. Jasno, sa širokom predavačkom aktivnošću u velikim centrima. Čini mi se da su sve to pratile i ruske znanstvene institucije, a osobito ugledna Ruska akademija znanosti i umjetnosti koja me je birala za svog redovnog člana. To nije počasno zvanje jer radim u radnom sastavu akademije, šaljem izvješća o godišnjoj znanstvenoj aktivnosti i mnogo drugih detalja. Koliko znam, jedini sam liječnik iz naše zemlje koji je redovni član ruske akademije. Koliko god sam član i šest drugih akademija, članstvo u ruskoj ima posebno značenje jer sam se s velikanima ruske kulture i znanosti oduševljavao još kao student zagrebačkog fakulteta.
Rijeka je rasadnik vrhunskih kadrovaZnamo da ste često u ovim krajevima. Imate li čvršće veze s riječkim znanstvenicima?– Smatram Rijeku i Istru dijelom moje mladosti. Gotovo svako ljeto provodio sam ili u Opatiji ili u Crikvenici, a kasnije sam imao i kuću u Novom Vinodolskom. Sada sam s mojom obitelji u vikendici u Voštenima i vrlo često smo u prelijepoj Istri. Imam tople prijateljske odnose s nekoliko svjetskih imena u znanosti što žive i rade u Rijeci. To su u prvom redu akademik Danijel Rukavina i njegovi vrsni učenici Pero Lučin, Stipe Jonjić, a vrlo usko surađujem s Krešimirom Pavelićem i njegovim timom. Kod mene su značajan dio svoje edukacije u Klinici Sveti Duh proveli i ugledni riječki profesori Herman Haller, Olja Petrović i Brigita Rukavina, a sa mnom je obišao svijet predajući abdominalni ultrazvuk i Riječanin Željko Fučkar. Rijeka ima moderno uspješno sveučilište i pravi je rasadnik vrhunskih kadrova. Jednom riječju, vi živite i radite u spoju ljepote i znanja, turističkih znamenitosti i nadasve kreativnih stanovnika. |
S grupom znanstvenika 2008. razvili ste revolucionarni test o funkciji mozga nerođenog djeteta, koji je na prijedlog iz Japana prozvan po vama, KANET (Kurjak’s Antenatal Neurobehavioral Test), a šest godina u kliničkoj je primjeni. Koliko vam to znači?
– To je ogromno priznanje jer dolazi od struke. Ta se priznanja najteže postižu i najteže dobivaju. Test je već dvanaest godina u kliničkoj primjeni, a upravo smo dali završni rad o kliničkoj vrijednosti testa u otkrivanju neuroloških bolesti, osobito moždane paralize, još u maternici majke. Istodobno, rezultati znanstvenih istraživanja s ovim testom jedno su od najcitiranijih područja hrvatske kliničke medicine.
Čudesni organ
Jeste li i danas posvećeni istraživanjima koja ukazuju da se dobrim načinom vođenja trudnoće preveniraju kronične bolesti u starosti, krvožilne tegobe i dijabetes grupe B?
– Danas znamo da se 90 posto funkcija mozga odraslog čovjeka razvije još u maternici majke. Istodobno, saznali smo i da neke kronične bolesti starije životne dobi kao što su krvnožilne bolesti i dijabetes grupe B također počinju još u maternici majke. Dakle, prevencija krvnožilnih bolesti, najčešćeg uzroka smrti u nas i u svijetu, počinje još u maternici majke. Nije daleko dan kad ćemo dokazati da i inteligencija počinje u maternici majke, kao i mnoge gotovo nepoznate neurološke bolesti. Taj čudesni organ, fetalni mozak, »zapalio« je moju grupu i u jednoj multidisciplinarnoj skupini koju čine pedijatar Milan Stanojević, fiziologinja Aida Salihagić Kadić, ginekologinja Lara Spalldi Barišić i neurologinja Sanja Tomasović.
Svoje poglede na istraživanje s područja koje je etički još uvijek krajnje osjetljivo tri puta ste iznijeli i papi Ivanu Pavlu II. O čemu ste sve razgovarali u tri susreta?
– Povod za poziv u Vatikan, a išli smo supruga Biserka, mlađi sin Alan i ja, bilo je liječenje i izlječenje u maternici majke blizanca iz Slavonskog Broda koji je imao tumor u kojem se nalazilo devet litara tekućine. I zdravi i bolesni blizanac su porođeni u 35. tjednu, vratili se zdravi u svoj Slavonski Brod i danas su uspješni mladi ljudi. Sveti Otac je želio iz prve ruke saznati kako znanost može liječiti bolesno nerođeno čedo. Bio je to svojevrsni početak intrauterine kirurgije, a godinu dana kasnije osnovali smo i danas prestižnu znanstvenu udrugu Fetus kao pacijent. Sada je njen predsjednik vodeći američki porodničar i etičar Frank Chervenak. O susretu sa Svetim Ocem spremam se napisati knjigu jer me nitko u mojoj bogatoj profesionalnoj karijeri nije tako impresionirao. Razgovarali smo osim o liječenju nerođene djece, i o odnosu religije i znanosti. Vjerojatno je taj razgovor bio i poticaj da se svih ovih godina intenzivno bavim međuodnosom znanosti i religije, a objavio sam u Americi i knjigu »Znanost i religija: sinergizam a ne skepticizam«.
Jeste li se i njemu usudili reći nešto kao što ste prije par godina rekli u hrvatskoj javnosti: ‘Briga nad fetusom u maternici majke iznad je svih drugih briga, a pravo na život iznad svih drugih prava. Znanost i religija u ovom su području možda bliži nego u drugim područjima, ali ipak nedovoljno da se u svemu usuglase’?
– Ostajem pri tom stavu. Zagrebački muftija, akademik Aziz Hasanović i ja organizirali smo jedan simpozij u Rijeci i tri simpozija u Zagrebu o odnosu religije i znanosti, religije i politike, te religije i nacije. Spremamo i peti takav skup u Zagrebu, a raspravljat će o odnosu religije i umjetnosti.
Prihvaćam stav da je znanost zajedno s vjerom najveći dar što nam je dao Svevišnji. U povijesti te dvije manje-više autonomne intelektualne aktivnosti često su pokušavale dominirati jedna nad drugom, ili su ignorirale jedna drugu. Tek u novije doba većina znanstvenika i mnogi teolozi prihvaćaju stajalište da su znanstvene i religiozne »istine« komplementarne i time samo metodološki neovisne. Danas su znanost i religija bitan faktor u životu čovjeka, naroda, države i svijeta.
Istina, postoje još mnoga sporna pitanja u kojima nije postignuta puna suglasnost, no javna rasprava nikad ne može riješiti sve probleme i na opće zadovoljstvo. Nju treba upraviti tako da traga za istinom, čak i ako se na kraju postigne samo kompromis.
Danas na jednoj višoj razini postoji sklonost ponovnom dijalogu između znanosti i religije, koji je postojao na samim počecima naše kulture. Religija je postojala prije znanosti, ali znanost nije produženje religije. Svaka mora zadržati svoje principe, svoje različite interpretacije i svoje vlastite zaključke. Ipak su obje, iako različite, komponente jedne zajedničke kulture čovječanstva.
Koliko ste vi osobno zaslužni što se fetus već dugo godina u medicini tretira kao pacijent?
– Htio bih ostati skroman i ne pretjerati. Mislim da sam zaslužan jer smo među prvima u svijetu počeli liječiti nerođenu djecu, čak i kirurškim putem. Osnovao sam svjetsku udrugu Fetus kao pacijent, sam ili zajedno s Frankom Chervenakom objavio 20 knjiga na engleskom jeziku o fetusu kao pacijentu, a moja knjiga na hrvatskom »Fetus kao pacijent« dobila je nagradu HAZU-a. Danas nikakve dvojbe nema da je fetus i osoba, i pacijent.
To je čak i embrio kako tvrdimo u netom objavljenoj knjizi.
Nažalost, nije i dovoljno pravno zaštićen jer se naše zakonodavstvo temelji na rimskom pravu, a ono kaže da fetus stječe prava kad je rođen i ako je rođen. To nikako ne odgovara znanstvenim spoznajama jer mi danas već vrlo dobro znamo da smo devet mjeseci stariji nego što to mislimo.
Znanost ne može odgovoriti na pitanje kada počinje ljudski životZnate danas i možete li reći kada točno počinje život?– Kada, gdje i kako počinje život – teško je odgovoriti, a da pritom zadovoljimo htijenja i zahtjeve koje s obzirom na tu problematiku postavljaju pravo, medicina, znanost i religija. Definirati život veoma je teško. Svaka nova jedinka ne predstavlja život »de nuovo«. Život ne uključuje samo oblike u kojima postoji danas; on obuhvaća i nekadašnje primitivne, kao i sve buduće oblike postojanja. Život utjelovljuje živa bića, a ona imaju svoju osobnost, sposobnost autoregulacije i razmnožavanja. Osobnost uključuje tjelesne crte, karakteristična ponašanja i sposobnost prepoznavanja te je jedna od najbitnijih značajki ljudskoga bića. Ljudski život nije nikakva iznimka. I žensko jajašce i muški spermij ljudske su stanice. Njihovo spajanje, oplodnja, nije početak ljudskog života, nego samo jedan, izuzetno značajan, korak u njegovu kontinuitetu. Istina, proizvod oplodnje, oplođeno jajašce ili zigota, nov je oblik, ali još uvijek nije i nova individua ni po znanstvenim niti po općim standardima. To jajašce nema još ni jednu od bitnih karakteristika koje pripisujemo ljudima. Nedostaju mu osnove živčanog sustava i ne reagira ni na najjednostavnije podražaje. Znanstveni odgovor na to pitanje ne postoji. Religije tako već 2000 godina tvrde da život počinje trenutkom začeća, što je stav blizak i znanosti. Ali, ni to nije dovoljno da se dođe do jednostavnog odgovora kada i u kojem trenutku zapravo počinje život. Isto tako i hrvatski Ustav kaže da život počinje začećem, ali se ne kaže precizno kada ga treba početi i štititi. Kada počinje život? Dilema je to za mnoga zakonodavstva u svijetu pa se dižu na noge konzervativci i liberali, vjerski vođe i političari, liječnici i laici, ali odgovor kada treba početi pravno štititi ljudsko biće mnoge zemlje, pa tako i Hrvatska, još uvijek nemaju. To naprosto i nije znanstveno pitanje. To je metafizičko pitanje i na to pitanje odgovor mogu zajedno dati religija, filozofija, etika, pravo, a nevolja je što svatko ima svoje vlastite kriterije. Apsurd je veći što već šezdesetak godina postoji perinatalna medicina, kojoj sam i ja dao veliki doprinos i brine se o zdravlju fetusa koji nema apsolutno nikakvo pravo.Sadržaj bloka |
Misliti svojom glavom
Jeste li u kontaktu s vašim najboljim učenicima koji su danas vrhunski stručnjaci i šefovi klinika širom svijeta? Žarko Alfirević jedini je stranac šef klinike u Liverpoolu, Davor Jurković je napravio sjajnu karijeru u Londonu, Mladen Predanić u New Yorku, Sanja Kupešić je šefica klinike u Teksasu…
– Moram vašim imenima dodati i imena Ivice Žaluda koji je šef klinike u Honoluluu, Vedrana Stefanovića, šefa klinike u Helsinkiju te Ajlane Mulić Lutvice, profesorice u Uppsali. Osim knjiga, simpozija, vlastitih tehnika koje je svijet usvojio, najveću radost mi čine biološki tragovi – tragovi u ljudima. Imam 18 profesora na sveučilištima diljem svijeta i jednog u Zagrebu. Stotine stranaca koji su stekli bazične vještine i znanja u Hrvatskoj imam diljem svijeta.
Trenutno sam mentor u sedam doktorata znanosti za inozemne studente koji su prije toga završili naše Master tečajeve. Volim reći da nije znanje znanje znati, već je znanje – znanje dati. Mlade suradnike od prvih dana učim da nema kolektivne pameti i da ideja uvijek nastaje u jednoj glavi. Nema koegzistencije među mislima – treba misliti svojom glavom, pa i na svojeglav način. S mojim nekadašnjim đacima u stalnom sam kontaktu, srećemo se kao prijatelji i veseli me svaki njihov uspjeh i zbog toga sam zapravo zaista sretan čovjek.
Što vam je bio glavni motiv kroz karijeru?
– Želja da pomognem onima kojima je ta pomoć nužna. Tu nema nikakve patetike i to kažem potpuno iskreno. Kada bih se pet put ponovo rodio, svih pet puta bih bio liječnik. Uz te liječničke vještine, mojom strukom dominira i mnoštvo znanstvenih izazova jer je područje nerođenih uzbuđujuće područje koje traži kreativne pojedince koji će u svom radu poštovati znamenito Faradayevo pravilo: raditi, završiti i objaviti. Objavljujem diljem svijeta i to u najkvalitetnijim časopisima i ponovo potvrđujem staro pravilo da nije važno gdje živite i radite, važna je kvaliteta vašeg uratka.
Koliko ste već dugo profesor i koliko je za vas bitna uloga nekoga tko prenosi svoje bogato znanje i iskustvo na mlade ljude?
– Profesor sam već 40 godina, a postao sam to na Medicinskom fakultetu u Zagrebu u 35. godini života. Istina, posljednjih godina postao sam i redovni profesor na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, ali i gostujući profesor na preko 20 svjetskih univerziteta, među ostalima i na Cornell univerzitetu u New Yorku, autonomnom univerzitetu u Barceloni, na univerzitetu u Bariju, New Delhiju, Montrealu, Bukureštu, Moskvi, i drugim. Vrlo velika je ta uloga i danas više nego ikada trebamo znanstvene lidere. Pomaknuti nas s periferije znanstvenih zbivanja u svijetu mogu samo istinski znanstveni lideri. A oni moraju biti inteligentni, marljivi, ambiciozni, skromni, obrazovani i – potaknuti i potpomognuti.
Član sedam svjetskih akademijaČlan sam sedam svjetskih akademija: World Academy of Art and Science, European Academy of Sciences and Art, International Academy for Human Reproduction, Italian Academy of Science and Art, Academy of Medical Sciences of Catalonia, Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, te Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. |
Znanstveni lider više nije samo introvertirana osoba koja rijetko komunicira s okolinom i koju ne zanima što se događa izvan klinike i laboratorija. On trajno uzgaja intelektualni kapital, privlači najbolje, zadržava najbolje i nikako ne gubi najbolje. Istinski znanstveni lider okružuje se boljima od sebe jer je onda i on bolji. Nipošto ne stimulira prosječnost. Ali prije svega tu su duhovna neovisnost i neslomljivost, uspravan hod kroz život i atribucija »nepokvarljive robe«. Mladi zaslužuju samo najbolje »trenere« jer inače nikada neće saznati dokle sežu njihovi talenti i ostarjet će u konfuziji i nezadovoljstvu.
Ni dana bez retka
Koliko vas ispunjava sadašnji posao i koji su vaši savjeti, zapravo, načini za postizanje zadovoljstva u poslu koji svakodnevno obavljate?
– Mogu slobodno reći da me radost stvaranja potpuno ispunjava. Nemam puno hobija, ali moj najveći hobi je čitanje i pisanje. Moj stariji sin Igor napisao mi je na vratima radne sobe »stari, ni dana bez retka«. Svidjela mi se ta njegova želja. Dakle, ja radim kontinuirano, nisam kampanjac, radim ono što volim, a volim ono što znam. Nisam ni bolji ni gori od ljudi mog kalibra, ali sam sistematičniji i uporniji. Bilježim zbog tog stava niz međunarodnih uspjeha jer su medicina i znanost prave svjetske aktivnosti. A u znanosti nema dobrog i lošeg rada, samo dobar rad je znanstveni i doprinosi procesu otkrivanja novog, ali pod novo se ne smije prodati zaboravljeno staro. Istodobno, znanstvenici štite društvo od površnosti i šarlatanstva sprječavajući da se nekvalitetno proda pod kvalitetno.
Što je vaš najveći uspjeh u karijeri?
– Najveći uspjeh su biološki tragovi iza mene – tragovi u ljudima. Jasno, uspješan hod kroz život i velika čestitost moja dva sina, Igora i Alana, a bez njihove pomoći i pomoći moje supruge Biserke svega ovoga ne bi bilo. Mnogi mi ne vjeruju, ali za to je vrlo zaslužna odmah iza obitelji i moja sekretarica Jadranka Cerovec.
