Srpanj 2030. godine u znaku je silnih gužvi. Rastući turizam koji je već prešao četvrtinu udjela u sveukupnom gospodarstvu inicirao je i eksponencijalni rast dolaska radne snage s Dalekog istoka, s prostora jugoistoka Afrike, ali i iz latinoameričkih država. Nekad dominantni »sezonci« iz Srbije te Bosne i Hercegovine danas su manjina, a ono što je još prije pet godina djelovalo nemogućim, manjina polako postaju i – hrvatski radnici.

Ono što nam je početkom desetljeća, u famoznoj godini COVID-a zvučalo kao znanstvena fantastika, da ne govorimo o 2015. godini kad je na kontu Zavoda za zapošljavanje bilo 370 tisuća nezaposlenih, danas je realnost: u desecima tisuća broje se i obitelji stranih radnika.

Projekcija je to hrvatskog tržišta rada za 2030. godinu, u velikoj mjeri inicirana HUP-ovim analitikama koje se u pravilu pokazuju kao vrlo točne. K tome, ne zvuči baš »normalno« projekcija, HUP-a dakako, kako će te iste godine u Hrvatskoj biti pola milijuna stranih radnika. Ono što je u čitavoj toj priči loše, činjenica je da će se Hrvatska u godinama koje samo što nisu došle pretvoriti iz u cijelosti tranzitne zemlje za slučajeve krijumčarenja ljudi u prostor na koji će se ciljano dovoditi ti nesretni robovi ovodobne civilizacije.

Zbog silnog pomanjkanja radne snage, mogli bismo postati zemlja u koju se itekako počinju dovoditi ljudi koji neće postojati na službenim popisima stranih radnika. Riječ je o ljudima bez dokumenata koji pristaju na robovske uvjete rada jer pokušaj izbavljenja iz te situacije u pravilu znači – trajni izgon iz Hrvatske. I povratak u siromaštvo, u bijedu, bezizlaznost situacije iz koje su pobjegli. Ako ne i nešto gore. Trgovina ljudima danas se u Hrvatskoj ne doživljava kao problem koji bi trebalo posebno isticati. Iako prema globalnim procjenama oko pet milijuna ljudi godišnje prisiljeno je na prostituciju, prosjačenje, dječju prostituciju, vađenje organa i robovski rad gdje zbog teže kontrole prednjači poljoprivreda, Hrvatska za sada sebe ne vidi kao moguće središte takvog problema. Za sada! Jer činjenica da je ove godine u Hrvatskoj zabilježeno oko 200 tisuća stranih radnika od kojih su oni iz srednjoazijskih država posebno ugroženi te bi mogli završiti i u robovskoj poziciji. Konkretno, u petak koji dolazi, 18. listopada obilježit će se Europski dan borbe protiv trgovanja ljudima.

Foto iStock

Srećom, ima i kod nas onih koji trgovanje ljudima, njihovim tijelima i dušama, itekako, rade vide kao brzo rastući problem te sustavno upozoravaju na njega. Rijetki jesu, ali oni koji to čine na jedan zavidno profesionalni, etički i edukativni način. U Primorsko-goranskoj županiji ističemo Gradsko društvo Crvenog križa Crikvenica gdje se od 2012. godine posebna pažnja pridaje edukaciji mladih osoba kako bi se krijumčarenje ljudima prepoznalo, detektiralo i – prijavilo te eliminiralo. Jedna od onih osoba koje jako uspješno savladavaju i procesuiraju ovu tešku priču je Dora Jerčinović, profesorica engleskog jezika u Elektroindustrijskoj i obrtničkoj školi Rijeka te Srednjoj školi za elektrotehniku i računarstvo koja je kao jedna od rijetkih na našim prostorima, zahvaljujući dugogodišnjem volontiranju i radu unutar crikveničkog Crvenog križa, stekla status – edukatorice za problematiku trgovanja ljudima.

Virtualne opasnosti

U Primorsko-goranskoj županiji jedina ste edukatorica unutra tematike trgovanja ljudima. K tome, sama Crikvenica rasvjetljava taj problem dulje od desetljeća, sve tamo od 2012. godine. Kad ste se vi uključili?

– Uključila sam se na prvoj godini fakulteta, dakle 2015. godine kada je Županijsko društvo CK-a PGŽ-a organiziralo cjelodnevnu edukaciju za volontere svih društava. Sjećam se da nas je na toj edukaciji bilo petnaestak pa mi je nevjerojatno da smo mi u Crikvenici još jedino društvo koje aktivno provodi edukacije prevencije trgovanja ljudima.

Do kojih ste spoznaja došli tijekom godina praćenja problema trgovine ljudima?

– Nakon te prve godine kada nam je Županijsko društvo dalo gotove materijale i statistike kojima smo baratali pri vođenju edukacija, s vremenom smo ravnateljica GD-a CK-a Crikvenica Irena Gašparović i ja počele zajedničkim snagama prikupljati dodatne materijale, u vidu aktualnih vijesti, novinskih članaka, akcija koje provode druge organizacije i slično. Moja zapažanja su ta da se, barem u medijskom prostoru, povećalo spominjanje problematike, posebice Hrvatske kao zemlje podrijetla i odredišta, unatoč tome što se i dalje često govori o tome da je Hrvatska uglavnom zemlja tranzita. Tome nažalost više nije tako. Primjećujem i značajno povećanje osobnih ispovijesti učenika s kojima radim koji imaju primjere opasnih situacija u kojima su se i sami našli, posebice u virtualnom svijetu.

Iako se Hrvatska godinama iskazivala kao zemlja koja je u trgovanju ljudima participirala samo kao tranzitna država, prilike se dakle mijenjaju. Potreba za velikim brojem stranih radnika otvara i mogućnost da ta nečasna trgovina bitno snažnije ojača i na našim prostorima. Kako to pojašnjavate ljudima na edukacijama?

– S obzirom na dob polaznika edukacija s kojima najčešće radim, a to su osmaši i maturanti srednjih škola, mislim da nisu toliko svjesni problematike uređenja statusa stranih radnika, jer sami još nisu dio radne snage i ne shvaćaju koliko je lako u takvom okruženju postati žrtvom trgovanja ljudima. Češće smo takve rasprave vodili kada je bila aktualna migrantska kriza 2015. i 2016. godine. Budući da su edukacije uglavnom strukturirane kao radionice, koliko nam to prostorni i vremenski uvjeti u školama dozvoljavaju, uglavnom kroz vođeni upitnik o raznoraznim praksama kao što su rad »na crno«, traženja seksualnih usluga ili potpisivanja ugovora na jeziku koji ne razumijemo dobro ili ga nikako ne razumijemo, navodim polaznike da osvijeste opasnosti ne samo hrvatskog već i stranog tržišta rada te im ukazujem na određene zakone i propise kojih su se poslodavci dužni držati kako bi se njihova prava zaštitila te se usput dotaknemo i tematike trenutnog stanja na tržištu rada u Hrvatskoj.

Najranjivija dob

Kakva je dobna struktura ljudi koji dolaze na vaše edukacije?

Foto Edi Prodan

– Najčešće vodim edukacije za maturante i završne razrede učenika osnovne škole. Neka procjena je da su djeca tih dobi najranjivija zbog promjena sredine i društva, prvih koraka na burzu rada i maturalnih putovanja i ekskurzija. Povremeno u suradnji s GD-om CK-a Crikvenica provedemo edukaciju šire javnosti, ali je odaziv poprilično nizak i polaznici su najčešće ljudi koji već imaju neka predznanja o tematici.

Pratite njihove reakcije, koliko ozbiljno doživljavaju problematiku koja kod nas možda nije toliko vidljiva?

– Možemo se podsjetiti prvog pitanja. Kako se mijenja vrijeme i spominjanje problematike trgovanja ljudima, kako u javnim, tako i u društvenim medijima, tako se mijenjaju i reakcije polaznika edukacija. Godine 2015. su učenici nakon kratke motivacije vrlo spremno i aktivno surađivali u raspravama i analizama pojedinih situacija te ozbiljno shvaćali stvarne primjere do kojih smo povremeno dolazili. Posljednjih nekoliko godina, posebice od povratka iz lockdowna, imam dojam da je došlo do određene apatije. Stvarne, traumatične videosnimke koje smo znali koristiti i koje su nastavnici u pratnji učenika teškom mukom gledali, učenicima danas ne predstavljaju nikakav problem. Porast u broju vlastitih primjera opasnih situacija u kojima su se našli, umjesto da poluči dodatnu opreznost ili shvaćanje ozbiljnosti današnje realnosti, polučio je banalizaciju i ravnodušnost. Kroz razgovor s nekolicinom učenika zaključila sam da je gomila stravičnih informacija i snimki s kojima smo svi skupa svakodnevno zatrpani prouzročilo to da su jednostavno navikli i prihvatili sve te situacije, koje bi trebale biti neprihvatljive, kao svakodnevicu života. Možda je to doduše povezano i s poražavajućim statistikama depresije i anksioznosti u hrvatskih učenika.

Postoji li potreba, potičete li je i vi osobno, za osposobljavanjem većeg broja ljudi koji će poput vas postati edukatori?

– Potreba apsolutno postoji. Velik broj edukacija na kojima sam sudjelovala odrađena je u suradnji s PU-om Crikvenica i smatram da je taj multidisciplinarni pristup u kojem učenici upoznaju problematiku iz više različitih perspektiva možda najkorisniji. Nitko od nas ne zna i ne može baratati svim informacijama u svakom trenutku. Kad bi postojala neka platforma na kojoj bi pripadnici različitih organizacija koje se bave ovom problematikom mogli slobodno dijeliti informacije, iskustva i širiti vlastita saznanja te na taj način osposobljavati druge volontere za rad s manjim skupinama, vjerujem da bi se na značajno uspješniji način provodila prevencija i informiranje šireg građanstva o ovom problemu koji je sve rašireniji, zaključila je naš razgovor prof. Dora Jerčinović te apostrofirala čitav niz problema koji će se u vrlo skorom vremenu naglašeno reflektirati te inicirati rasprave i u našem društvu. Sve što je iznijela u Hrvatskoj se nažalost danas »ne doživljava«, još uvijek djeluje kako je problem negdje daleko, izvan naših prostora. Ponavljamo, prije deset godina imali smo 370 tisuća nezaposlenih, danas pak, i to u trenutku kad je turistička sezona završila, oko 150 tisuća – stranih radnika. To ne bi tada, 2015. godine mogao predvidjeti ni Korado Korlević, fantastični promatrač socioekonomskih procesa oko nas, čovjek koji nas u najmanju ruku iznenadi, mada bi točnije bilo reći šokira svojim procjenama bliske budućnosti. Koliko nam god bilo čudno kad Korlević nešto danas naglasi kao problem, jer vidi bolje od nas, već se toliko sutra uvjerimo kako je bio u pravu. I najčešće uz tu konstataciju dodamo – nažalost. Nažalost što nismo vidjeli kako i kod nas buja jedan od najvećih sunovrata civilizacije.

Crna statistika

Koliko je trgovina ljudima po društvo u cjelini opasan problem, koji jednom kad krene jako teško dobiva izgon, ukazuju i podaci kojima javnost neprestano senzibiliziraju i uredi UN-a, te kao transmisija i svojevrsni edukator i hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova.

– Prema procjenama UN-a naime, svake godine se na globalnoj razini trguje s populacijom današnje Hrvatske, s dakle četiri milijuna ljudi. Ono što posebno izaziva jezu, i upućuje na tvrdokornost problema kao i na moguće koncentrične krugove nasilja, je podatak kako na taj način kriminalne skupine ostvaruju prihode koji dosežu bezmalo 15 milijardi dolara! Plastično prikazano, svota je to koju se na trgovanju ljudima, u što se ubraja i primjerice ilegalni transport migranata, ostvaruju zarade kao i u – trgovanju drogom! Kad bismo dakle komparirali edukacijski i svaki drugi oblik senzibilizacije javnosti na problem ilegalne trgovine drogom, trgovanje ljudima ispada kao apsolutno – zanemarivi problem. A zarada ista.

Foto iStock

Prema istim UN-ovim podacima najveći postotak od ukupnog broja žrtava trgovanja ljudima čine mlađe žene i djeca – zastrašujućih 80 posto! Od toga sedamdeset posto tih žena prodano je za seksualno izrabljivanje koje nakon totalne psiho-socijalne, emocionalne i svake druge degradacije najčešće završava njihovim putovanjem u – bestrag. Osim prisilne prostitucije žrtve se često iskorištava i u svrhe pornografije, prisilnog braka, robovskog rada, prosjačenja, nezakonitog usvajanja i na kraju, kad se mušterije zasite, kad ih se »potroši« kao prostitutke, i kao dio trgovine ljudskim organima. Odakle presele u rubrike – zauvijek nestali.

U čitavoj toj priči »najbolje« prolaze muškarci koji se na izoliranim imanjima koriste kao robovi koji rade na poljoprivrednim, šumarskim i sličnim poslovima koji se odvijaju daleko od očiju šire javnosti. Konkretno u krugovima ljudi koji su i sami umiješani u trgovinu te povezani – zavjetom šutnje.

Kriza volonterstva

Kako općenito gledate na volontiranje? Neke od članica Crvenog križa Primorsko-goranske županije imaju ih veliki broj, neke, poput Krka, nevjerojatno mali? Ističemo upravo volontere i volontiranje jer to je jako dobar model iz kog se regrutiraju ljudi poput vas, ljudi koji svijet mijenjaju nabolje.

– Kao i većina volontera Crvenog križa, uključila sam se još kao dijete i kroz različita događanja upoznala jednu divnu, pozitivnu zajednicu kojoj je cilj mijenjati svijet nabolje. Tada sam smatrala da je i najmanje dobro djelo iznimno važno i da su svi dužni truditi se drugima oko sebe olakšati život. Danas više nisam toliko naivna, ali i dalje vjerujem da je svijet bolje mjesto upravo zbog ljudi koji nesebično ulažu svoju energiju i vrijeme kako bi pomogli drugima, bez obzira na to koliko je njihov osobni doprinos možda malen u odnosu na probleme s kojima se svijet nosi.

Međutim, kako danas uključiti čim više djece u volonterski rad?

– Ovo je milijunsko pitanje na koje odgovor traže deseci učitelja i nastavnika diljem Hrvatske. Moj put s Crvenim križem započeo je 2008. godine kada sam se u mojoj osnovnoj školi Jurja Klovića u Triblju uključila u natjecanje u pružanju prve pomoći kao dio školske ekipe. Potom sam svake godine prisustvovala u raznoraznim edukacijama na sve moguće teme koje su se nudile. Nekoć je broj učenika koji su zainteresirani za izvannastavne i izvanškolske aktivnosti značajno nadmašivao broj mjesta na tim aktivnostima, dok je danas situacija obrnuta. Nažalost, ovih je dana učenike teško zainteresirati za bilo što ako ne vide izravnu korist u vidu ocjene, dana kada ne moraju dolaziti u školu ili nečeg drugog. Smatram da veća društva, poput Rijeke, čisto zbog toga što imaju više stanovništva, lakše pronađu i zadrže volontere, dok je manjim društvima to mnogo teže. Suradnja društava sa zajednicom je također iznimno važna komponenta, kao i odnos prema samim volonterima kako bi ih se zadržalo. Ja sam imala puno sreće da je Irena Gašparović, ravnateljica GD-a CK-a Crikvenica, iznimno topla i razumna osoba koja svoje volontere cijeni i trudi se koliko god joj okolnosti to dozvoljavaju ispuniti sve uvjete kako bismo se čim bolje uključili u akcije i pritom osjećali ugodno i cijenjeno. Da se ona već godinama ne prilagođava meni i posreduje u organizaciji akcija sa školama, mislim da ne bismo imale toliku dugu suradnju. S druge strane, uvijek postoje ljudi koji smatraju da je prihvatljivo gospodariti tuđim vremenom, zadnji čas javljati informacije, neprikladno se odnositi i slično, što mislim da ljude često odbija od volontiranja, čak i ako privatno osjećaju potrebu pomagati.

Sve u svemu, smatram da je kriza volonterstva nastala zbog pomaka fokusa društva s kolektivizma, u smislu, kako ja mogu pomoći drugima, na individualizam, odnosno, kako drugi mogu pomoći meni? Posebice je to vidljivo među djecom. Međutim, dok roditelji i svi ostali koji sudjeluju u oblikovanju mladih ljudi ne promijene taj novi egocentrični pristup odgoju, ne vidim nekog načina da se trajno taj problem ne razriješi, jer priče o učenju novih vještina, sklapanju novih prijateljstava i pozitivnim emocijama koje čovjek osjeća kad pomaže, nažalost više ne uspijevaju u privlačenju broja volontera koje su nekoć privlačile.

Kampanja Dvije djevojčice

Ministarstvo unutarnjih poslova Hrvatske je 2012. godine, kad se u ovu tužnu priču uključuje i Crveni križ Primorsko-goranske županije te nakon toga najaktivniji GD CK-a Crikvenica, provodi i kampanju Dvije djevojčice. Kampanja se provodila uz potporu Veleposlanstva Velike Britanije i Sjeverne Irske u 13 europskih zemalja, a cilj joj je bio senzibilizirati građane, posebice najosjetljivije skupine društva – djecu i mlade, kako prepoznati potencijalno opasne situacije koje upućuju na moguće trgovanje ljudima te kako se zaštititi ili zatražiti pomoć u slučaju da se postane žrtvom.