Šjor Antun Toni Gregorić: 'Recept za doživjeti stotu? Svaki mi je dan nova radost'

Anton Toni Gregorić

Treba živjeti kako treba, bez stresova, valja na sve gledati pozitivno, biti optimist. Nikada nisam bio egoist, nikad nisam želio imati što više. To me jednostavno nije zanimalo, dosta da imam koliko mi treba i - doviđenja. Tako je i sada, ja na život gledam na isti način, tako i danas živim. Uopće ne razmišljam koliko godina imam, meni je svaki dan nova radost. Ustanem iz kreveta i idemo dalje, kaže Gregorić

povezane vijesti

Na grupu gostiju koji su nosili navijačka obilježja i sjedili na terasi lokala bacali staklene boce i druge predmete
Vrijeđao i omalovažavao moralne osjećaje građana: Pokazivao splovilo stojeći na nogostupu ispred lokala
Izložbom riječke umjetnice Mirne Sišul zaključena 31. izložbena sezona Galerije Alvona

Slavni šjor Anton Toni Gregorić, čovjek koji je desetljećima bio alfa i omega sporta u njegovoj dragoj mu Labinštini, one davne 1980. godine čuo je kako tada ultrapopularna grupa Bijelo dugme u Beogradu promovira tadašnji hit-album »Doživjeti stotu«. Tad mu je bilo šezdeset godina, a itekako je nadživio tu razvikanu promociju.

Ova hodajuća institucija labinskog, istarskog i hrvatskog sporta, još od dana kad se na tom području mačevalo, igralo tenis, da ne govorimo o nogometu, košarci ili rukometu, desetljećima je promovirala i sport, i društveni život kao nezaboravan protagonist nesnimljenih »sapunica« u kojima bismo svi rado uživali kao, recimo, u hitovima jednog od njegovih tadašnjih tenisklih prijatelja, pjevača, tenisača i hokejaša Ivice Šerfezija.

Nastupa tolikih generacija sportaša i sportašica Gregorić se prisjeća u omiljenom kutku, u Rapcu, a sjećanja na toliko davnih događaja detaljnija su nego na jučerašnje vijesti u raznim medijima. Osim u krasnim uspomenama, uživa u miru i tišini, u idili u Rapcu, u »kući iznad mora«, u krasnom pogledu iz lijepo namještenog doma u kojoj »ruka autora« govori i o njegovoj umjetničkoj duši, ali i o sklonosti redu i disciplini, kao u nekoj švicarskoj apoteci.

Najstarija fotografija sa sestrom Marijom i braćom Ninijem, Bepijem i Milanom

– S koronom nemam apsolutno nikakvih problema, kaže o pandemiji koja je prvo pohodila istarski poluotok.

Govori s guštom u idili njegove kuće u ulici Martinuzzi.

– Normalno da ne hodam okolo i takve stvari, ostajem doma kao i svi drugi. Ali ranije je bilo drukčije. Došao bi mi nećak Oton i napravili bismo veliku špežu, sve ono što mi treba za petnaest dana i nije bilo problema. Kad nije bilo korone, to je bila posve druga priča. Sada me i noge manje slušaju, a prije bih išao u Labin kamo treba ići automobilom. Vozio sam. Nije bio nikakav problem, radio sam sam sve što treba, kako doma, tako na balkonu i okolo, tako je to bilo.

Knjižica s kojom je mogao besplatno na sve nogometne predstave u Jugoslaviji

Klub stogodišnjaka

Od ovog 10. ožujka ušao je u elitni krug malobrojnih, onih naših sugrađanki i sugrađana koji se mogu pohvaliti da su proslavili stoti rođendan.

– Puno me je ljudi pitalo koji je recept za doživjeti stotinu godina, odgovorio sam im da recepta nema. Treba živjeti kako treba, bez stresova, valja na sve gledati pozitivno, biti optimist. Nikada nisam bio egoist, nikad nisam želio imati što više. To me jednostavno nije zanimalo, dosta da imam koliko mi treba i – doviđenja. Tako je i sada, ja na život gledam na isti način, tako i danas živim. Uopće ne razmišljam koliko godina imam, meni je svaki dan nova radost. Ustanem iz kreveta i idemo dalje.

»Sam svoj majstor« u njegovu slučaju nije isprazna izreka, naprotiv, tu je riječ o svakodnevici u kojoj si barba Toni sam sprema objed i obavlja slične stvari. I u svemu se sjeti povezanosti sa sportom koji mu se oko života ovio kao bršljan, čak i oko obitelji koju je osnovao prije više od šest desetljeća.

NOGOMETNO DRUŠTVO – Toni Gregorić, Milan Blažević, Ljubo Španjol, Ante Tomaš, Stanko Hauztz, Ante Pavlović i Arno Dukić

– Spremim si jelo, operem što treba u mašini, stavim sušiti rublje i sve živo. Teško? Ma kakvi. Nikada mi u životu ništa nije bilo teško, vjerujte mi. Koliko sam samo dao za sport, netko će reći da se hvalim, ali nije istina – ja sam živio za sport i mene je sport zarobio, na žalost, ali i na sreću. Recimo, u mladenačko vrijeme moj prijatelj Bruno Karuži, odličan nogometaš, i ja nismo bili oženjeni. Nama je sport bio glavni, mi smo radili i živjeli za sport. Jednog sam mu dana rekao: »Bruno, dosta je bilo, kada ćemo se srediti, da napravimo nešto za sebe?«. I onda smo se odlučili za brak, ženili smo se istoga dana, on je bio kum meni, a ja njemu. To je bilo 1959. godine. Imali smo zajednički pir.

Stoljetna epopeja istarskog velikana

Vječno mladi šjor Toni Gregorić je uistinu plemeniti izdanak toliko spominjane istarske crvene zemlje. Koliko su ti ljudi vječno mladi, neka posvjedoči i činjenica da je junak naše priče uz ostale »zanimacije« u svojoj 90. godini života krenuo na tečaj za rad na računalu koje je nakon informatičkog opismenjivanja počeo intenzivno koristiti. Taj slavni Anton Toni Gregorić rođen je 10. ožujka 1920. u selu Maretići, sedam kilometara udaljenom od Labina, pored Sv. Martina koji se danas nalazi u općini Sveta Nedelja. Po zanimanju je bio upravni pravnik koji je cijeli radni vijek proveo kao sekretar uprave u tadašnjoj Općini Labin koja je pokrivala cijelu Labinštinu. U mirovinu je otišao »kao jučer«, prije gotovo pola stoljeća,1980. godine, u eri smrti druga Tita, »najvećeg sina naših naroda i narodnosti«, kako se tada službeno tepalo Josipu Brozu. Toni Gregorić, tada 60-godišnjak, je godinama uživao u istarskim fortunalima i sve ih svjedoči. Slavni i nadaleko voljeni barba Toni, kako ga ovdje zovu, bio je istaknuti društvenopolitički i sportski radnik, nema priznanja u bivšoj državi koje nije dobio, čuva i knjižicu s kojom je recimo mogao besplatno na sve nogometne predstave u Jugoslaviji, između ostaloga ima orden za rad, nagradu Zaslužni nogometni radnik Jugoslavije, priznanje Svjetske nogometne organizacije FIFA-e i Međunarodnog olimpijskog komiteta, Prvomajsku nagradu RH koja se danas zove nagrada Franjo Bučar, prvi je dobitnik nagrade Labinska Republika i mnoge druge. Počasni je predsjednik NK-a Rudar, Tenis kluba Rabac i Gljivarskog društva Martinčica Labin, ljubitelj je sporta i prirode, posebice pješačenja, a nekad je trčao, igrao tenis do 82. godine, donedavno je bio najstariji vozač automobila u Hrvatskoj. Kao veteran igrao je i turnire u Opatiji i Umagu, volio brati gljive, šparoge i surfati po internetu. Barba Toni je u biti legenda.

Optimističan pogled

Sport je kao ružičasta boja koja mu je, kao i mnogim sportašima, nudila vedriji pogled na život. Vjerovali ili ne, u tim davnim tridesetima prošlog stoljeća počeo se upoznavati, ni manje ni više, nego s hokejom.

– Sport mi je apsolutno otvorio optimistički pristup životu. Recimo, selo u kojem sam živio je Vetova, kraj Maretića, osam kilometara od Labina, tamo nije bilo nikakvog sporta i sada se pitam od kuda meni klincu tada taj snažan nagon za sport. Recimo, donio sam prvu loptu na selo. Zamislite, tko je u ona vremena kod nas znao što je hokej, sami smo smislili sličnu igru. Imali smo dosta veliki plato, dva puta veći od prostorije u kojoj sad sjedimo, tu bi u sredini napravili jednu rupu. Onda bismo od raznih komada drveta načinili »hokejsku palicu« koja je na svom kraju bila malo zavrnuta. Imali smo gdje posjeći drva, šume je bilo koliko hoćeš. Igrali bi tako da netko što prije lopticu ugura u rupu, a da nismo ni znali što je hokej.

Dok barba Toni prebire po albumima, naviru mnoge uspomene

U vrijeme tadašnje Kraljevine Italije, došao je u Rašu gdje su već onda bili poznati rudnici, a na Učki se u ta vremena upoznao i sa skijama, i sa skijanjem. To je samo jedan od njegovih omiljenih sportova.

– Kada sam došao u Rašu, za mene je počeo jedan drugi svijet, ali to nije sve. Naravno da sam i ranije vidio snijeg, ali na Učki sam prvi put bio na skijanju. Bili su tu inženjeri, tehničari koji su me poveli sa sobom. Nikad neću zaboraviti kada smo došli na Poklon, tu sam dobio skije i prvi put skijao. Jedan naš tehničar se jadan spuštao i naišao je na »cok«, na panj, i slomio je nogu. Raša je imala svoj klub, išli smo i u Tarvizio i na druga mjesta, bilo je vrlo dobrih skijaša. Volio sam i druge sportove, igrao sam stolni tenis, pa i tenis, jako dugo sam igrao za veterane. Iz Rapca sam pozvan u veteransku reprezentaciju Hrvatske u Villachu.

S Viktorom Peršićem, ravnateljem Thalassotherapije Opatija

Nema jake Rijeke bez jakog Labina

Riječki sport je godinama crpio pojačanja iz labinskog bazena, riječ je o raznim loptačkiim sportovima, spomenimo tako olimpijskog rukometnog prvaka Valnera Frankovića, tu su uz ostale Mileta, Terzić, Zupičić, a pogotovo je taj lanac sjajan u nogometu. Najstariji na Kantridi se sjećaju reprezentativca Anđela Milevoja i golgetera Bruna Veselice, Štemberge, potom Mohorovića, Vlada Golje i Luciana Celića, oni mlađi Davora Radmanovića, potpom Roberta Paliske. Čak je postojala poruka »nema jake Rijeke bez jakog Rudara«.
– Niz je tu igrača, tako spominjem Štembergu, Mohorovića, Golju, Rapca, Celića, Radmanovića, Palisku, u biti je tu niz igrača. Recimo, reprezentativac Milan Galić, legedarna »desetka« Partizana, finalista Kupa prvaka 1966. godine, je smatrao da Veselica treba igrati u reprezentaciji. Prema njemu je u to vrijeme Veselica bio najbolji centarfor u Jugoslaviji.

Legendarni Rudar

Labin je u tim godinama bio rasadnik vrsnih sportaša u loptačkim sportovima – u nogometu, košarci, rukometu. Nogomet mu je naročito prirastao srcu, uostalom, godinama je bio alfa i omega tadašnjeg legendarnog Rudara.

– Nogomet mi je bio apsolutno broj jedan, rukomet je došao kasnije. Konkretno, kada smo osnovali DTO Partizan, živ je samo Frane Biočioć, on je igrao rukomet s tom ekipom, bilo je to 1953. godine. Ja sam pak s nogometom vezan silnim druženjem od 1937. godine, a 1950. godina je bila prekretnica. Radio sam u Puli kada su Englezi otišli, a nas su angažirali da preuzmemo vlast. Te godine su bili izbori, nisam ni znao da sam kandidiran. Izabran sam i morao sam se, ne svojom voljom, vratiti u Labin. Od tada sam se vezao za nogomet. To volim, treba raditi ono što voliš. Prošle su tolike godine, ne bih ništa mijenjao. Život mi je i inače dao više lijepih nego ružnih stvari.

Šjor Toni je volio i golf

Sjećanja na nogometne dane mu izazivaju samo ugodne asocijacije, divno je to u memoriji čovjeka koji je u ožujku uplovio u 101. godinu života.

– To je bilo krasno, boljih uspomena nemam, to je nevjerojatno. Osnovan je klub, Labin, ja sam ga osnovao, bio sam prvi predsjednik. Da bismo se mogli financirati, morali smo organizirati zabave. Bili su veliki plesovi za Novu godinu, tombole, lutrije. Pribavljali smo novac da bi klub mogao funkcionirati, a 1955. godine smo napravili današnje nogometno igralište. Iz Raše je došao prijedlog da se spojimo, jer čemu dva kluba. Tako da smo spomenute 1955. godine imali osnivačku skupštinu. Nastao je novi klub koji smo nazvali Rudar Raša Labin. Ja sam bio prvi predsjednik, do danas taj klub postoji.

Ostao je žulj

Kada je riječ o davnoj gradnji dvorane u Labinu, ima itekako što kazati.
– One 1975. godine rukometašice Rudara, popularne »labudice«, ušle su u Prvu jugoslavensku ligu. Nisu imale dvoranu, morale su igrati u Puli i drugdje. Bio sam član Izvršnog vijeća, na sastanku smo zaključili da se napravi dvoranu pri Srednjoškolskom centru. Bio sam protiv gradnje tamo, predložio sam da jedna dvorana uz školu bude samo za školske potrebe, a da na malo daljoj lokaciji izgradimo sportski centar i da bude jedan od najboljih u Istri. Došlo je do nesloge. Rekao sam predsjedniku Izvršnog vijeća da sredstvima od Republike napravimo dvoranu Srednjoškolskog centra, a da našim novcem sagradimo sportski centar. Nisu slušali, sagrađena je dvorana koja nije nikada bila kako treba, niti će ikada biti. Zamislite, nakon dvadeset godina je prihvaćeno građenje dvorane koje sam onda predložio, trebalo je čekati toliko. Ta je dvorana danas fenomenalna, jako je lijepa, pravo čudo. Što se one stare dvorane tiče, rekao sam da na nju ne trošimo novce, da je se riješimo, a školi ostavimo prostor. Nije prihvaćeno. Inače u ona doba smo sredstvima samodoprinosa napravili sva tadašnja igrališta. Napravljeno je uz ostalo nogometno igralište sa svlačionicama i svim potrebnim sadržajima. U sklopu je bio i Vatrogasni dom i kada je došlo do privatizacije hotela u Rapcu, prodan je i taj sportski teren, iako je on odvojen od toga. I dan danas nije riješen problem tog igrališta. Niz puta sam bio kod gradonačelnika, dao sam prijedloge, dobio obećanja, ali rješenja nema. Talijan koji je to kupio je jako fin. Čak je pomagao klubu, ali danas sutra može reći da se nogometaši maknu.

Fotografije povijesti

Stoljeće, kako to impresivno zvuči, naš razgovor je praktična lekcija iz povijesti koju uz izvrsno pamćenje i nabrajanje činjenica svako toliko potvrdi s nekom fotografijom iz toliko sačuvanih albuma.

U društvu supruge i prijatelja na Bovecu

– Sport je moj život, sjećanja stalno naviru, uspomene mi prolaze mislima kroz dan. Sređujem ovu svoju arhivu krcatu podacima, da sve bude na svom mjestu, pa je i normalno da mi se misli vraćaju tim krasnim danima, kaže Toni Gregorić, veliki sportski protagonist.
Lista albume fotografija na kojima je uz ljude poput Ivice Šerfezija, Velimira Naumovića, Ljube Španjola, Ante Pavlovića i drugih proslavljenih imena.
– Čujem se i vidim s tolikim prijateljima. Recimo, kada bih išao u Labin, nisam mogao stići ni do tržnice, jednostavno, svi me znaju. Sa svakim se pozdraviš. Kada sam slavio stoti rođendan, moj prijatelj Romeo Licul, poznati vinar, kojem je zet nekadašnji nogometaš Rijeke Roberto Paliska, rekao mi je da kada navršim sto godina života, da će mi darovati stotinu litara vina. Ljudi su to ozbiljno shvatili, ja nisam. Meni svako toliko Robi donese doma bocu dobrog vina za gušt.