Tko bi se razuman odrekao meteorologije, premda svi znamo da su vremenske prognoze nepouzdane? Slično je s predizbornim predviđanjima, anketama i analizama: uvijek su zanimljive, pokazuju trendove i sugeriraju rasplete, ali previše im se vjeruje, pa kad promaše – a dogodi im se to češće nego što bi itko htio – publika reagira kao da je iznevjerena, pa se digne kuka i motika. Umjesto da se cijeli sklop predizbornog predviđanja sluša onoliko koliko je i zaslužio: kao nikad posve pouzdana sugestija o trenutnim političkim raspoloženjima i trendovima kojoj nije mudro do kraja vjerovati, premda može biti korisna, a gotovo je uvijek zavodljiva.

Ograničenja predizbornog predviđanja na proteklim parlamentarnim izborima naročito su se jasno razotkrila: nijedna anketa i nijedan analitičar nije uspio predvidjeti ovako dramatičan poraz Restart koalicije, ali ni uspjeh Možemo i Mosta, premda je posljednjim dvama većina anketa predviđala ulazak u Sabor s jednim do tri, najviše četiri zastupnika.

A kad tamo…

Domet predviđanja uglavnom se iscrpljivao u dva modela: jedan, koji je do posljednjeg dana izbora tvrdio kako su HDZ i Restart izjednačeni, pa se naveliko već govorilo o teškim koalicijskim pregovorima i mogućim ponovljenim izborima, a s njom i o velikoj koaliciji; i drugi, premda rjeđi, koji je Restartu predviđao relativnu pobjedu, pa se u javnosti stalo već i nagađati o tome tko bi, zapravo, mogao biti partner koji bi Davoru Bernardiću mogao zajamčiti parlamentarnu većinu.

A kad tamo – Bernardićev potop. Poraz je bio toliki da je već dan nakon izbora predsjednik SDP-a podnio ostavku a SDP ostao obzeglavljen, dok je, s druge strane, Andrej Plenković istog tog dana imao parlamentarnu većinu, pa se u jednom trenutku učinilo kao da izbori nisu bili ni održani. Pa su, još jednom, krenuli negativni komentari o anketama i analitičkim predviđanjima, gotovo kao da bi svojom točnošću oni mogli nadomjestiti izbore – utrku neizvjesnu do samoga i konačnog kraja, na ishod koje utječu brojne okolnosti o kojima predviđanja, i kad b htjela, naprosto ne bi mogla utjecati – baš kao, uostalom, i na svaku drugu ljudsku djelatnost.

Politički analitičar Petar Tanta nije za naš list htio ulaziti u razloge zbog kojih ankete nisu pogodile istinsko raspoloženje birača.

– Takvim se procjenama ne bavim, niti znam kakve su ciljane grupe ili uzorci u tim anketama korišteni, kazao je za naš list.

– Mogu govoriti samo kroz nagađanje: možda je pogrešan uzorak, jer je jasno da ćete pogriješiti ako uvijek vrtite iste brojeve. Činjenica svakako jest da je politički trend pokazivao da pad SDP-a sustavno već duže traje. Može se tvrditi da je klinička smrt stranke odgađana i na europskim i na predsjedničkim izborima, kazao je Tanta za naš list. Tanta je predizborno predviđanje sklon usporediti s predviđanjem vremena: temelji se na znanstveno prikupljenim podacima, ali ne može biti pouzdano.

– U takvim predviđanjima ni u što ne možete biti potpuno sigurni. Politička kampanja mijenja se iz dana u dan: ako netko raste, ne znači da će tako ostati i do kraja. Ankete i predviđanja ni izbliza ne treba gledati crno-bijelo, nego uvijek s dozom opreza, preporuča Tanta.

Problem predizbornih anketa, kaže, različit je od predviđanja: one ovise o načinu kako su provedene, pod uvjetom da ih provode i prezentiraju uistinu objektivne agencije i autori, a ni to nije uvijek zajamčeno: neke ankete, primjerice, prilično jasno sugeriraju kako su navijački načinjene, a postoje čak i agencije za koje se – u kuloarima, naravno – tvrdi da nastoje promicati interese nekih političkih stranaka. Da ilustrira do koje mjere odabir uzorka ispitanika može uvjetovati rezultate anketa, Tanta navodi činjenicu da se većina tih ispitivanja provodi telefonom, pa pita:

– Tko se danas još koristi fiksnim telefonom? Bake i djedovi, uglavnom, pa čak više ni oni. Ako, na primjer, govorimo o koaliciji Možemo, za koju nije nerazumno pretpostaviti da privlači mlade birače – koliko njih koristi fiksni telefon? Ti su ljudi na društvenim mrežama, a predizborne ankete još se ne bave procjenom političkih preferencija glasača na temelju stavova u društvenih mreža. Predizborne ankete i politički analitičari prate scenu te objašnjavaju i demistificiraju poteze političkih aktera. Oni nisu ni svemogući ni sveznajući, ali premda im se ne može potpuno vjerovati, smatram ih korisnima i potrebnim i ubuduće, kazao je Petar Tanta za naš list.

Ozbiljnost i manipulacija

Jerko Trogrlić politički je analitičar i stručnjak odnosa s javnošću iz Splita, koji je u prošloj predsjedničkoj predizbornoj kampanji točno predvidio pobjedu Zorana Milanovića, premda je u istraživanjima raspoloženja birača zaostajao za Kolindom Grabar-Kitarović. U pokušaju da objasni zašto su predizborna predviđanja na proteklim parlamentarnim izborima potpuno promašila stvarni izborni rezultat, on razlikuje predizborna istraživanja, popularne »ankete«, od političkih analitičara koji ih interpretiraju: predizborna istraživanja, naglašava, »mjere političko raspoloženje na dan kada se rade«, a analitičari na temelju njihovih nalaza i podataka interpretiraju političku scenu i konstatiraju trendove. No prije svega, Trogrlić čini razliku između »ozbiljnih agencija«, kakve su Promocija Plus i Ipsos, »od onih koji se političkim predviđanjima bave zbog manipulacije ili jednokratnog sporta«.

– Sva istraživanja agencije Ipsos bila su dostupna i ukazivala su na konstantno vodstvo HDZ-a, rast Mosta i pad Domovinskog pokreta, naročito u posljednja dva istraživanja. Ukazivala su, također, i na neki potencijal SDP-a, ali istraživanja ne predviđaju rezultate izbora, niti pretendiraju da to čine: uvjerenje koje je o tome u javnosti stvoreno posve je pogrešno, kaže Trogrlić za naš list. Predviđanje rezultata izbora obavljaju analitičari na temelju istraživanja – i istina je, kaže Trogrlić, da ovaj put nitko od njih nije uspio predvidjeti ovoliko uvjerljiv poraz SDP-a.

No mnogo je okolnosti koje utječu kako na predviđanje rezultata, tako i na rezultate same: odaziv na izbore jedan je od najvažnijih. Na ovim izborima, kaže Trogrlić, »mogla se predvidjeti niska izlaznost, jer su se stekla dva važna uvjeta: epidemija i strah od zaraze, kao i činjenica da su protekli izbori bili prvi od 1992. koji su održani u srpnju«. U takvim uvjetima, »ako imate ikakav alibi da ne izađete na glasanje, a vaša vas opcija ne vuče baš jako, nećete izaći, i to se, očito, dogodilo SDP-u«, kaže Trogrlić. Birači SDP-a, naprosto, nisu bili zadovoljni Bernardićem, i nije im se hrlilo na izbore, dok ih mogućnost da na vlasti ostane Plenković, s druge strane, nije frustrirala toliko da bi izašli i glasali protiv. Birači ljevice iz Zagreba, odnosno oni koji su glasali za Možemo, izašli su na izbore, jer im je bilo stalo da daju glas baš svom političkom odabiru, alternativi nezadovoljavajućem SDP-u.

Emotivni element

Trogrlić kaže kako »nije greška u anketama«, nego su »analitičari, na temelju istraživanja i anketa, donijeli pogrešne zaključke«.

– S jedne smo strane podcijenili loše stanje u SDP-u, a, s druge, nismo se usudili vjerovati da će odaziv toliko podbaciti. No najviše od svega, nismo dovoljno prepoznali do koje se mjere Bernardić pokazao nevjerodostojnim.

Važan element proteklih izbora bio je emotivni element – element sigurnosti, o kojoj je Plenković uporno govorio.

– U današnjim uvjetima, kada ljudi osjećaju prijetnju od zaraze i duboke ekonomske krize, sigurnost postaje važnija od svjetonazora, i ako imate kandidata koji nudi sigurnost, a ne plaši vas svojim svjetonazorskim uvjerenjima, izaći ćete i glasati za njega, ili naprosto neće izaći na izbore – i baš se to dogodilo, kaže naš sugovornik.

Trogrlić ponavlja kako »predizborna istraživanja ukazuju na trendove koje, ako ih dobro tumačite, možete predvidjeti« – ali ne više od toga. Primjerice, gotovo je nemoguće izmjeriti snagu novonastalih političkih snaga, kakve su na izborima u proteklih nekoliko izbornih ciklusa bili Most i Živi zid, a na proteklima Možemo.»

– Te političke snage vuku nove birače, najčešće mlade, a njihova je reakcija uvijek nepredvidiva, kaže Trogrlić. Osobno, kaže, »očekivao je pobjedu HDZ-a, ali i mislio da će trebati veću koaliciju«, i »ne bježi od toga da nije mislio kako će se SDP toliko strmoglaviti«. Nije to mislio, očito, niti itko drugi. Ali ne treba zbog toga ni analitičare ni agencije pribijati na stup srama, baš kao što meteorologe ne treba optuživati ako padne kiša kad oni kažu da bi trebalo sjati sunce: nisu oni ovdje da predviđaju budućnost, nego da razjasne i, koliko se može, klasificiraju mogućnosti; kad bi bilo drukčije, izborne rezultate mogli bismo prepustiti odluci anketara i analitičara. A to, složit ćemo se, nije opcija.