Anđelko Milardović je politolog i vrlo produktivan autor. Samo u posljednje dvije godine objavio je knjige »Simulacija demokracije«, »Znanje o politici i hrvatska politologija u europskom kontekstu« i drugo izdanje »Dokumenti o državnosti Republike Hrvatske 1990.-2020.« Razgovarali smo s Milanovićem o trenutačnoj hrvatskoj političkoj sceni, za koju on smatra da doživljava trajne promjene.
– Ako je suditi po rezultatima lokalnih izbora, pokrenuti su neki procesi koje vode u pravcu pojave novih političkih aktera i istodobnom smanjenju moći onih starih, čak do razine nestajanja. Prije svega mislim na pojavu pokreta stranke Možemo, hrvatske verzije španjolskog Podemosa, a onda i na niz lokalnih lista. Stari stranački sustav je u krizi, a u njoj od dvije najveće stranke lošije prolazi SDP. Dugo već tvrdim da se hrvatska socijaldemokracija nije uspjela transformirati i adaptirati na društvo 21. stoljeća.

Silazna putanja

A koja to socijaldemokratska stranka jest?

– To je dobro pitanje. Zapravo niti jedna, riječ je o klasičnoj ljevici, socijalističkoj, reformističkoj, koja je nastala u vrijeme industrijskog društva, a s velikom transformacijom svijeta, tehnologije i kapitala, socijaldemokracija 19. i 20. stoljeća neizbježno je dospjela u krizu, u prvom redu identiteta. Može se s razlogom postaviti pitanje što je to danas uopće ljevica odnosno socijaldemokracija.

Njemački SPD, stranka koja je bila uzor svim socijaldemokratima, godinama već mijenja vodstva, ali ne uspijevaju zaustaviti svoj politički pad.

– Zato što u novom svijetu nisu konkurentni sa svojim starim identitetom, čija je uporabna vrijednost skromna ili nikakva. Posljedica je urušavanje socijaldemokracije i nicanje novih lijevih stranaka.

Može li onda uopće SDP išta učiniti ili je to izvan njihovog dosega?

– Mislim da ne mogu. Bilo je u prošlosti pokušaja promjena socijaldemokracije, sjetimo se Tonyja Blaira i njegovog trećeg puta kojim se socijaldemokracija križala s liberalizmom i slobodnim tržištem, ali pokazalo se da to nije spasonosno rješenje na dugi rok. Njemačka socijaldemokracija je danas u tom neoliberalnom čamcu i vesla zajedno s kršćanskim demokratima. Kad je riječ o našem političkom prostoru, nema sumnje da je SDP u silaznoj putanji zbog krize identiteta i nju nije moguće zaustaviti. Trebaju shvatiti da oni pripadaju 19. i 20. stoljeću.

Dakle, to nema veze s tim tko je predsjednik SDP-a, Davor Bernardić, Peđa Grbin ili sutra netko treći?

– Tako je, u pitanju je strukturno-identitetska kriza. Grbin je meni simpatičan, trudi se i zna, ali ne može niti on riješiti rebus koji nije sposobna niti jedna socijaldemokracija na kugli zemaljskoj.

Onda nije točna niti teza da je za aktualne probleme SDP-a odgovoran Zoran Milanović, koji je tu stranku vodio u razdoblju kada je ona bila vjerojatno i najjača u svojoj povijesti?

– Da, odgovornost ne leži na konkretnim osobama. Ako sam u pravu, da je posrijedi konceptualan problem, ne znam tko bi to mogao pomoći SDP-u.

Djeca Googlea

Niti nekakav programski redizajn?

– Ne. Ponavljam, industrijskog društva, čije je dijete socijaldemokracija, u značajnoj mjeri više nema. Živimo u doba globalnog, informacijskog društva, kojem se ovakve stranke jednostavno ne mogu prilagoditi. Koliko god SDP bio lijeva stranka, on je i nacionalna, a u taj nacionalni prostor upadaju globalni igrači sa svojim agendama. Kako bi se to socijaldemokracija nosila s globalnim korporacijama? Države to nisu u stanju. Socijaldemokratske stranke naprosto su postale nekompatibilne s novom vrstom društva.

Možemo! je kompatibilniji sa suvremenim društvenim kretanjima?

– Jesu. Kompatibilniji su stoga što razumiju procese, oni su dio ovog svijeta, djeca 21. stoljeća, djeca Googlea.

Moguće je da na iduće parlamentarne izbore, redovni se održavaju za tri godine, SDP neće ići kao najjača stranka ljevice nego da će to biti Možemo?

– To bi se zaista moglo dogoditi.

I pitanje će biti hoće li Možemo! uzeti u SDP u predizbornu koaliciju, a ne obratno?

– Točno. Zamislivo mi je da će se Možemo! postaviti prema SDP-u s pozicije moći i tako s njima pregovarati. Odlučivat će hoće li uzeti SDP na listu ili ga ostaviti sa strane.

Možemo! ipak još uvijek djeluju kao nekakav ad hoc politički projekt. Nisu više niti tako novi na sceni, tu su već četiri, pet godina, ali i dalje nemaju neku čvršću strukturu. Jako su spori.

– Je, ali sada, nakon lokalnih izbora u Zagrebu, ulaze u institucije i nužno će morati ubrzati svoje djelovanje. Njihov pokret je osvojio vlast u Zagrebu i polako će gubiti obrise pokreta, institucionalizirat će se. Samim tim će ostati bez nekakvog svog revolucionarnog zanosa. Brzo će se pokazati da Možemo! aktivističkim metodama ne mogu upravljati Zagrebom i ostvarivati svoje ciljeve. Morat će se uklopiti u institucije i transformirati u klasičnu stranku. Mogu oni zadržati svoju ljevičarsku retoriku, ali u političkom djelovanju morat će preuzeti institucionalne obrasce koji su po prirodi konzervativni. Drukčije neće moći donositi odluke što ih građani očekuju od njih.

Smatrate li da su ti ljudi koji se sada pojavljuju s Možemo! sposobni napraviti ovakav politički zaokret, a da bi mogli upravljati gradom sa 700 tisuća stanovnika?

– Neće im to biti lako. Sve je išlo glatko dok se nalazili izvan institucija i na njih jurišali. Problemi s kojima će se ubuduće suočavati Možemo! sasvim su drukčijeg karaktera i tu je od onog što su dosad radili malo koristi. Moraju se transformirati u jedan strukturirani racionalan sklop da bi bili efikasna vlast u Zagrebu. Lijepo je biti maksimalno demokratičan u procesu donošenju odluka, ali to dugo traje.

Grintavi birači

Lideri Možemo! bili su među onima koji su snažno negodovali kada je preimenovan Titov trg, ali sada ne iskazuju volju da ga vrate.

– Govorim o različitom ponašanju kada se uđe u institucije. Već odustaju od svog početnog modela.

Koliki je u Hrvatskoj birački potencijal stranke kakva je Možemo? Mogu li se oni makar približiti broju glasova SDP-a iz njihovih najboljih dana?

– Nije to realno. Trebale bi se prethodno dogoditi neke tektonske promjene u društvu, masovna radikalizacija i totalno nezadovoljstvo, da bi Možemo! dosegao najbolje izborne rezultate SDP-a.

Mislite da su Možemo! ipak limitirani na Zagreb i još možda koju veću urbanu sredinu?

– Zasada da. Nije uopće jednostavno izgraditi snažnu stranačku strukturu na nacionalnoj razini. Osim toga, Možemo! će teško prodrijeti u ruralna područja Hrvatske, svjetonazor ljudi koji tamo žive će im biti problem. On bi trebali biti stranka mlađe, urbane populacije, koja je po defaultu progresivnija. Osim, ponavljam, u okolnostima dramatične nestabilnosti sustava, kada bi i dio tradicionalnijih liberalno-demokratskih birača podržao Možemo!.

Znači što gore, to je za Možemo! bolje.

– Ispada tako.

U, nazovimo ih, normalnim uvjetima oni ne mogu rasti do razine na kojoj je nekad bio SDP?

– Mislim da ne. Hrvatsko društvo je konzervativno, inertno, nesklono promjenama. Naši ljudi uglavnom grintaju, nisu baš raspoloženi nešto poduzeti kako bi se stvari kojima su nezadovoljni promijenile. Oligarhiji na vlast, naravno, nije u interesu ništa bitno mijenjati i time samu sebe dovesti u pitanje.

Premijer Andrej Plenković žali se da Tomislav Tomašević ima daleko veću podršku medija nego on, je li u pravu?

– Svugdje u svijetu su mediji pretežno lijevo-liberalni. Ali, Plenković nije u pravu kada Tomaševićevu poziciju uspoređuje sa svojom, jedan je premijer, a drugi ipak samo gradonačelnik. Plenković, zbog svog prirode posla, mora iz minute u minutu donositi odluke od nacionalne važnosti i stalno je stoga u medijima.

Jasno je da Plenković misli da je načinom na koji obnaša premijersku dužnost zaslužio punu veću medijsku podršku.

– Svatko na tom mjestu očekuje bolji status u medijima. No, zašto bi mediji davali podršku nečemu ako smatraju da za nju nema razloga? Jedno je kako netko sam sebe doživljava, a sasvim drugo kako ga mediji i građani percipiraju.

Plenković je uvjeren da je odličan premijer, praktično svaki dan priča o tome što je sve napravio za Hrvatsku. Ali, žali se da mediji to ne prepoznaju dovoljno i da im se više dopada jedan Tomašević.

– To je ispravna dijagnoza premijerovog odnosa prema medijima. Kao on sve sjajno radi, postiže velike rezultati, ali mediji to ne prepoznaju i onda Plenković ulazi u nepotrebne raspravu s njima.

HDZ-u je lakše

HDZ je jedina stranka u postsocijalističkoj Europi osnovana 1989. koja je i danas najjača u državi. Kako se to dogodilo?

– Progutali su skoro sve što je bilo u njihovom dijelu političkog spektra.

A kada zapne, uvijek su tu Franjo Tuđman i Domovinski rat. HDZ ima vrlo zahvalnu legitimacijsku osnovu.

– Pokazuje se to posebno u predizbornim kampanjama. HDZ je organizirana mašina u odnosu na disciplinirane članove i birače. Bez obzira što HDZ napravio, oni uvijek glasuju za tu stranku.

Biračko tijelo HDZ-a je desno orijentirano, ali ideologija im nikako nije primarna.

– Nije. Oni uvijek slijede osobu za koju misle da će osigurati stabilnost i rast HDZ-a, jednom je to Tomislav Karamarko, drugi put Andrej Plenković. Bitno je da je HDZ uspješan i u poziciji da kontrolira svu društvenu moć i osigurava brojne sinekure svojim sljedbenicima. Većinu birača HDZ-a uopće nije briga tko je predsjednik stranke.

Što je ogromna prednost HDZ-a u odnosu na ostale stranke.

– Naravno.

HDZ nema problema s identitetom i kompatibilnošću s globalnim trendovima?

– Njima je puno lakše. Oni su kao konzervativna stranka u obrani statusa quo, nisu ljevica da se moraju prilagođavati modernizacijskim procesima. Kada se netko zalaže za konzerviranje postojećeg poretka, rizici su vrlo mali. Otuda razlika između ljevice i konzervativnih stranaka poput HDZ-a.

Koliko je Plenkovićev HDZ vrijednosno konzervativan?

– Stranačka baza, članstvo HDZ-a sigurno je konzervativnog svjetonazora. Ali, današnje vodstvo HDZ-a možda je čak ljevije nego vodstva SDP-a. Međutim, to vodstvo HDZ-a u izvedbi je vrlo konzervativno u smislu zadržavanja autokratskog političkog sustava. Vodstvo HDZ-a takvo je da sustav počinje poprimati konture modela cezarističke demokracije.

Birači HDZ-a ne vole vođe koji su mlitavi nego one koji im na određeni način ulijevaju strahopoštovanje.

– Imponiraju im ljudi koji kao znaju sve što treba i kako voditi državu.

Kako bilo, biračko tijelo HDZ-a ipak se smanjuje. Karamarkov HDZ dobivao je na parlamentarnim izborima više glasova nego sada Plenkovićev HDZ.

– Matematika je takva. Pojavili su se ipak neki konkurenti koji grickaju biračko tijelo HDZ-a.

Kašeta brokava

Kakva je politička perspektiva parlamentarnih stranaka desnijim od HDZ-a?

– Imaju solidan potencijal, ali tradicionalan problem hrvatske desnice je fragmentiranost u kojoj svatko sebe smatra najpametnijim. Ali, ako će HDZ slabiti unutar sebe, Domovinski pokret i ostale desne stranke imaju šansu. Više ovisi o HDZ-u nego o strankama koje su nastale kao reakcija na HDZ. Ideja Domovinskog pokreta je popraviti HDZ, biti njihov korektiv.

Je li budućnost HDZ-a suradnja s Domovinskim pokretom i Hrvatskim suverenistima?

– Ne bih rekao. Nisu oni svjetonazorski nekompatibilni, ali to je kašeta brokava, heterogeni niz taština i interesa. Ne znam koji bi to bio zajednički nazivnik HDZ-a i Domovinskog pokreta. Plenkovićev HDZ uvijek će se radije odlučiti za SDSS nego za Domovinski pokret. Nacionalne manjine održavaju ovu vlast, iako je Milorad Pupovac snažno povezan s Beogradom, Furio Radin s Rimom, a Orbanov igrač Robert Jankovics s Budimpeštom. Nemamo je ništa protiv pripadnika nacionalnih manjina, oni su po svemu ravnopravni građani, ali ovu su činjenice.

Mislite li da je Plenkovićeva vlada blaga prema Orbanu i zbog saborskog zastupnika Jankovicsa?

– Jasno, Jankovicseva ruka drži Plenkovića na vlasti. Hrvatski nacionalni interesi tu nemaju ulogu. Mađarski je utjecaj u Slavoniji sve jači i mogao bi se javiti problem identiteta te naše regije. Kupuju zemljišta, nekretnine, grade u Osijeku stadion… Što dalje?