Lani su u Hrvatskoj najugroženije manjine bili građani romske i srpske nacionalnosti, a u odnosu na strane državljane nastavljena je praksa nezakonitog protjerivanja i batinjanja izbjeglica o čemu su u više navrata upozoravale međunarodne humanitarne organizacije i novinari, a hrvatske vlasti reagirale neuvjerljiivim opaskama o inozemnoj zavjeri.

I domaći mediji i novinari imaju razloga za zabrinutost jer je prema podacima Hrvatskog novinarskog društva uz pet fizičkih napada na novinare samo lani bilo aktivno više od 900 tužbi protiv medijskih kuća i njihovih radnika, a tužitelji su političari, lokalni »šerifi«, ali i suci, pretežito u parnicama pod egidom »povreda časti i ugleda«.

Uskraćena populacija

​​Sve su to detalji iz nedavno objavljenog godišnjeg izvještaja pod nazivom »Ljudska prava u Hrvatskoj: pregled stanja za 2020. godinu« Kuće ljudskih prava Zagreb napravljenog u suradnji s 40 nevladinih organizacija u zemlji koje se aktivno bave ovom problematikom. Metodologija istraživanja temeljila se na standardima univerzalnog indeksa Ujedinjenih naroda pa je primjenjiva za usporedbe u nacionalnom kontekstu. Uz višegodišnje boljke post-tranzicijske Hrvatske, globalna kriza bez presedana od Drugog svjetskog rata izazvana virusom SARS-CoV-2 i u nacionalnim okvirima razorni potresi na Baniji i u Zagrebu, posljedično će negativno utjecati i narednih godina na ljudska prava. Veliku materijalnu štetu na potresom pogođenim područjima prati i podatak da je lani gotovo trećina građana starijih od 65 godina bilo u riziku od siromaštva i to pretežito žene, zaključeno je u izvještaju. »Čak 51,7 posto građana živi u kućanstvima koja ne mogu podmiriti neočekivani financijski izdatak, više od 40 posto ne može si priuštiti godišnji odmor izvan kuće, a kraj s krajem vrlo teško ili teško spaja više od trećine kućanstva«, navodi se u izvješću.

​Posebno je teško romskoj populaciji u pogledu prava na dom – stambeno je uskraćeno od 59 do čak 78 posto romskih domaćinstava, a brojne romske obitelji koje žive u getoiziranim naseljima imaju problema s ​primanjem socijalne pomoći. Ako, primjerice, posjeduju vozilo koje im je potrebno da iz izoliranog naselja odu do urbanih naselja kupiti namirnice, odvezu se do liječnika ili dijete odvedu u vrtić, diskvalificirani su za pomoć od države. U onom pak virtualnom svijetu Romi su meta govora mržnje na internetu, kao i ostali pripadnici manjina, građani srpske nacionalnosti, izbjeglice i LGBTIQ osobe. »Dodatno zabrinjava senzacionalističko i stereotipno izvještavanje u pojedinim medijima čime se potenciraju predrasude i učvršćuje sliku o romskim sugrađanima kao problemu društva. Potres i epidemija dodatno je pogoršala položaj Roma, a posebno značajnog dijela zajednice čiji prihodi ovise o sivoj ekonomiji odnosno fizičkom radu i za čije obavljanje je potrebna sloboda kretanja i kontakta s drugima«, ističe se u istraživanju.

Povijesni revizionizam

Brojni povratnici srpske nacionalnosti žive u lošim uvjetima, u nerazvijenim i izoliranim ruralnim krajevima te još uvijek nisu u mogućnosti ostvariti imovinska prava. »Imovina im je i dalje izložena uzurpaciji i devastaciji, a situaciju je kao i ostalim građanima pogoršao potres na Baniji. Lani su zabilježeni brojni fizički i verbalni napadi na Srbe, uništavanje i onemogućavanje korištenja vlastite imovine, a govor mržnje, ekstremističke poruke i povijesni revizionizam i dalje su prisutni u pojedinim marginalnim medijima, komentarima čitatelja portala na društvenim mrežama te u vidu uličnih grafita. Pozitivna je brza reakcija pojedinih lokalnih vlasti u vezi uklanjanja poruka s ustaškim znakovljem«, navodi se u izvještaju Kuće ljudskih prava Zagreb.

Zakonska obaveza službenog korištenja jezika i pisma srpske manjine i dalje se u praksi zanemaruje, iako je ona određena za 20 jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj. Ćirilice nema dovoljno i na tablama ulaza u naselja, a Gradsko vijeće Vukovara lani je, drugu godinu zaredom, odbilo proširiti prava Srba na upotrebu matičnog jezika i pisma.

»S ustaškim simbolima i pokličima usko je povezan govor mržnje u uličarskim ispadima. I u 2020. zabilježeni su sukobi navijačkih skupina s elementima nacionalne mržnje koji traju posljednje dvije godine. U Vukovaru je došlo do niza fizičkih incidenata na nacionalnoj osnovi koji se povezuju s navijačkom skupinom Bad Blue Boysa, a u zagrebačkoj Kustošiji »navijači« su izvijesili mrzilački transparent usmjeren prema srpskim ženama i djeci«, podsjeća Kuća ljudskih prava.

»Zabrinjavajuća je bila odluka Visokog prekršajnog suda iz lipnja 2020. godine prema kojoj se izvikivanje ustaškog pozdrava »Za dom spremni« prilikom izvođenja pjesme Marka Perkovića Thompsona ne može podvesti pod zakonski opis prekršaja. Okolnost da je sporni pozdrav dio autorske pjesme ne mijenja činjenicu da simbolizira zločinačku naci-fašističku ideologiju te je protivan članku 39. Ustava RH koji zabranjuje svako pozivanje ili poticanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti…«, navodi se u izvješću. Za podsjetiti je da je Ustavni sud netom poslije proglasio ustaški poklič neustavnim i time ušutkao prizemne priče o dvostrukom značenju fašističkog pozdrava i slobodi autora.

(Ne)poželjni migranti

U izvještaju je naveden i monitoring međunarodne mreže Border Violence Monitoring koja je lani zabilježila 110 svjedočanstava o nezakonitim protjerivanjima migranata a odnose se na 1.656 protjeranih osoba, od kojih je više od pola tražilo azil, s time da je čak 39 posto njih mlađe od 18 godina. Dansko vijeće za izbjeglice je u 2020. evidentiralo 16.425 nezakonitih protjerivanja iz Hrvatske u BiH, a procjenjuje se da su stvarne brojke veće i premašuju 20.000 slučajeva. Informacije potvrđuju i predstavnici Amnesty Internationala u svom izvještaju o Hrvatskoj koji započinje upravo s problematikom nasilnih push-backova i zlostavljanja migranata. U gotovo 90 posto slučajeva nezakonitih protjerivanja iz Hrvatske u 2020. zabilježen je neki oblik mučenja ili ponižavajućeg postupanja. Tako se navode zloupotrebe elektrošokera, psihološko nasilje, ponižavanja i prijetnje poput prisilnog svlačenja na dulje vrijeme ili prijetnji vatrenim oružjem te brutalnosti tijekom prijevoza ili zadržavanja kroz neformalnu detenciju izbjeglica u prostorijama bez sanitarija, hrane i vode.

– Ministarstvo unutarnjih poslova je tijekom 2020. nastavilo onemogućavati pučkoj pravobraniteljici pristup podacima o postupanju prema migrantima. U odnosu na prethodne godine, nezakonita protjerivanja postala su nasilnija i učestalija, dok neovisne i učinkovite istrage i dalje ne postoje. Zabilježena su protjerivanja koja uključuju trudnice, djecu i dojenčad, prisilno svlačenje maloljetnika te silovanje muškarca granom – potresni su podaci iz izvještaja.