Da se odmaknuo od SDP-a i Vlade, što je mogla biti opcija, tada bi stigao dohvatiti glasove centra i razočaranih birača SDP-a. No, u tome je jednostavno zakasnio
Jedan zarez četrdeset i osam posto – to je brojka pobjede Kolinde Grabar-Kitarović nad Ivom Josipovićem koja će donijeti povratak određene vrste HDZ-ovske klime Hrvatskoj, a SDP-u vjerojatno na duge staze promjenu klime. Već danima traju analize koji su razlozi koji su doveli do poraza SDP-ovog kandidata koji se zapravo nikome nije zamjerio, koliko je za to kriv sam SDP i njegov leadership, je li Josipović sam sebe pobijedio slažući stožer koji je bio van kontrole uobičajenih stranačkih tehnologa koji znaju voditi takve kampanje, i sa druge strane koja je krajnja namjera Kolinde Grabar-Kitarović i HDZ-a – slijedi li udar na saborsku većinu koja podupire Vladu te provociranje prijevremenih izbora.
Ovi su izbori bili toliko napeti jer su bili toliko slojeviti – riječ je o funkcioniranju najvećih stranaka, o stanju društva, o funkcioniranju same Vlade, o modelima upravljanja državom… Pravdajući svoje rezultate SDP-ovci su, primjerice, uočili trend da je svaki predsjednik Republike u Hrvatskoj izabran kao opozicija tada aktualnoj vladi – pa tako i Kolinda Grabar-Kitarović. To si uzimaju kao olakotnu okolnost, činjenicu da građani uvijek na predsjedničkim kažnjavaju izvršnu vlast s kojom nisu zadovoljni (a nikad niti s jednom nisu).
– Od smrti predsjednika Franje Tuđmana na niti jednim izborima nije pobjedio kandidat kojeg je podržavala aktualna Vlada: Budiša vs. Mesić 2000. godine, pa Kosor vs. Mesić 2005. godine, zatim Hebrang i Bandić vs. Josipović 2009. godine i sada Kolinda Grabar-Kitarović. Svi predsjednici su bili iznimno popularni, pa će biti i nova predsjednica. To im naprosto omogućuje priroda funkcije. Upravo ta anketna popularnost prevarila je i stratege Josipovićeve kampanje, te ja osobno smatram upravo njih glavnim krivcima što su pogrešnim političkim porukama i pripremom kampanje doveli da na kraju bude -1, a ne + 1 za Josipovića – kaže Željko Jovanović, koji je koordinirao kampanju u osmoj jedinici, a ipak je bio kritičan prema samom stožeru, odnosno njegovim dijelovima, u prvom redu vanjskim PR-ovcima koji su radili na kampanji.
Stranačka mašinerija
I potpredsjednik stranke Zlatko Komadina slaže se da je velik dio odgovornosti na samom kandidatu Ivi Josipoviću koji se distancirao od stranke i nije koristio njezinu infrastrukturu u maksimalno mogućoj mjeri, a istovremeno s druge strane nije iskoristio ni priliku da Vladu dovoljno kritizira – ako je već odabrao »biti svoj« i distanciran.
Neki od ljudi iz bivšeg stožera Ive Josipovića misle da je Josipović prekasno krenuo u konkretniju političku kampanju, da je zakasnio u odnosu na Kolindu Grabar-Kitarović u vezi niza tema, a u prvom redu osnovnoga – ekonomske krize. »Istina je da je Kolinda imala dobru kampanju, da se držala svih pravila, a pogotovo onih pravila koja se primjenjuju u PR-u u zemljama gdje je duboka ekonomska kriza, primjerice u južnoameričkim kampanjama. Suparnik Josipoviću nije u tom smislu bila Kolinda – nego kriza, a on nije borbu protiv krize dovoljno iskoristio u kampanji. Na to su građani najosjetljiviji, a izostalo je u ovoj kampanji«, kaže jedan od članova stožera. No, ondje misle da je Josipovićeva glavna greška da se nije dovoljno distancirao od SDP-a, Vlade i Milanovića. To je bila strategija, a nedovoljno prepoznata, kažu, ne priznajući kritike iz SDP-a.
– Da je bio bliži Vladi ili da joj je bio puno udaljeniji – u oba slučaja prošao bi bolje nego ovako, kaže Komadina, koji također misli da je stožer imao i nejasne poruke i nedovoljno dobru organizaciju. Dok je Kolinda Grabar-Kitarović bila kandidat HDZ-a, Ivo Josipović nije u kampanji isticao baš nikakva stranačka obilježja, on je bio svoj »na pravom putu«, no iako je iza njega stajalo čak 17 stranaka, zapravo je propustio iskoristiti njihovu logistiku. A Kolinda je, osim svojom osobnošću, pobijedila upravo jakom stranačkom mašinerijom na terenu. Josipovićev stožer su vodili nestranački ljudi koji nisu imali nikakve veze sa SDP-om, HNS-om i drugim stranakama koje su stajale iza projekta, a bili su angažirani i neki vanjski PR-ovci koji su posebno smetali vrhu SDP-a. Primjerice, stalni član stožera nije bio glavni tajnik SDP-a Igor Dragovan, koji je već vodio desetak izbora i zna sve o tom poslu. Ivo Josipović je, kako se sada čini, zapravo pogriješio što se odmaknuo od SDP-a – to je pokazao drugi krug izbora. Čim se šef SDP-a i premijer Zoran Milanović oglasio, Josipović je skočio po broju glasova – makar na kraju nedovoljnog broja.
S druge strane, da se otpočetka kampanje bio odmaknuo od SDP-a i Vlade, što je također mogla biti opcija, tada bi stigao dohvatiti glasove centra i razočaranih birača SDP-a. No, u tome je jednostavno zakasnio. Dok je on razmišljao, odnosno njegovi ljudi u stožeru, koji omjer ekvidistance zauzeti, Kolinda Grabar-Kitarović je te glasove već uzela k sebi. Uostalom, ona je na ovim izborima bila sinonim promjene, i pitanje je bi li Josipović uopće te glasove uspio ikada privući k sebi. Iako je govorio o tome da se Hrvatska treba promijeniti, od birača je shvaćen ne kao rješenje, nego kao dio tog istog problema zajedno sa SDP-om i Milanovićem. Utoliko, njegova je kandidatura možda otpočetka bila osuđena na poraz, ma što poduzeo jer su birači jednostavno htjeli promjenu.
Baukov izračun
Oba riječka SDP-ovca, i Jovanović i Komadina, ljute se na teze Arsena Bauka da je Josipović mogao pobijediti da je bolje prošao u bazi SDP-a – Rijeci. Matematički izračun ministra Bauka je pokazao da kandidat SDP-a koji u Rijeci dobije minimalno 62,7 posto – pobjeđuje, te je Bauk na to ukazao, no Riječani su reagirali na način da se ne bi trebala uvijek prozivati Rijeka, čak i kad pobjeđuje. – Za odgovorne, a ne paušalne zaključke potrebne su malo dublje analize, ali i bez i jedne analize može se reći da je Ivo Josipović uvjerljivo pobijedio i u Rijeci i u PGŽ sa 64, odnosno gotovo 62 posto, a da je potpuno potučen npr. u Dalmaciji ili BiH. Pa onda iz toga možemo zaključiti da je za ukupnu pobjedu valjda morao ostvariti puno bolji rezultat tamo gdje je izgubio, a ne prozivati sredine u kojima je pobijedio! – komentirao je Jovanović.
Ipak, u SDP-u tvrde da ni rezultat ovih izbora ne znači generalni pad podrške lijevom spektru politike. Jovanović također tvrdi i da nisu točne teze da je rezultat Ive Josipovića, kao kandidata Kukuriku koalicije, dokaz da će SDP izgubiti naredne parlamentarne izbore jer da je izgubio na stotine tisuća glasova od prošlih izbora 2011. do danas, kako analitičari tvrde. – Brojke su vrlo zanimljive i pokazuju jednu konstantu podrške ljevice na parlamentarnim izborima i predsjedničkim rezultatima. Godine 2007. Kukuriku koalicija dobila je 1.084.488 glasova, potom 2011. kad se zbroje Kukuriku glasovi plus Laburisti, kao također lijevi birači, to je 1.079.662 glasova. Na kraju, Ivo Josipović dobio je 2015. godine 1.082.430 glasova. Praktički, to je uvijek ista podrška – tvrdi Jovanović.
Lijepo je da SDP-ovci i nakon poraza tvrde za za njih još nade ima, čak i na predstojećim parlamentarnim izborima u ovoj godini. No, prije toga, još ih čeka katarza u SDP-u: ili će do izbora Milanović ojačati svoj položaj u stranci, dijelom i zahvaljujući Kolindi Grabar-Kitarović i HDZ-u koji će ga pokušati rušiti, ili će u samom SDP-u srušiti njega. Slijedi zanimljiva godina.
– Ono bitno što se u Hrvatskoj dogodilo 11. siječnja 2015. nije ni minimalna pobjede Kolinde Grabar Kitarović i njezinih, niti isto takav poraz Ive Josipovića i njegovih. Ponajprije stoga što je razlika toliko mala da ostaje »jedino«, veoma važan, krajnji ishod; a mogao je posve lako biti i obrnut – da je, npr., nevrijeme nad Zagrebom zakasnilo nekoliko sati, ili da su u Rijeci imali nekoga barem malo manje neprivlačnoga od Jovanovića. Bitno je – i ostaje, čini se, zadugo ključnom političkom činjenicom – to što je politička zajednica podijeljena popola. Uz ostalo, pokazalo se da je na djelu i rat utvarama; podjednaki dijelovi biračkoga tijela vide posvuda ustašku, odnosno udbašku opasnost, smatra analitičar prof. Žarko Puhovski. Ova podjela nije samo trajna nego i posve zaoštrena, jer ima i demografijske i ideologijske i regionalne i ideologijske značajke. Ovu su podjelu jasno pojmili u stožeru Kolinde Grabar-Kitarović, a podcijenili na drugoj strani. Kampanja Grabar-Kitarović funkcionirala je dvokatno – svidljive fraze na gornjem katu, zaoštreni nacional-patriotski ideologemi na onome donjem. Uspjeh je ove dvokatnice zajamčen stegovnim povezivanjem među katovima. Drukčije rečeno, Kolinda je u mnogome bliža Ivi Josipoviću nego mnogima od svojih pristaša, no stranačka je disciplina postigla da se to zanemari. S druge strane, Josipović je pokazao da možda može biti predsjednik, ali nikako ne može biti kandidat svih državljana – Kolinda autoritativno smatra da je termin građanin za seljake pejorativne naravi, pa ga od sada valja izbjegavati. Uostalom, neprimjereno je pluralističkome modelu da baš aktualni predsjednik kao kandidat zastupa najradikalnije promjene – protiv »elita«. Grabar-Kitarović je, barem na jednome od promidžbenih katova, adresirala svoje prave birače, Josipović se svojem biračkome rezervoaru obraćao samo uz ostale, smatra Puhovski. Ostalo je dobro poznato i višestruko već spominjano – težnja povezivanja Josipovića s aktualnom krizom, te s nesposobnom i omraženom Vladom uspjela je bolje no nakana da se Grabar-Kitarović poveže sa Sanaderovim korumpiranim timom. Po potrebi su korišteni i feministički argumenti u obranu kandidatkinje stranaka koja feminizam preziru, čak je i kardinal Bozanić, takorekuć diskretno, po prvi puta u crkvenoj povijesti rabio dvojnu oznaku predsjednik/predsjednica). Povezivanje Josipovića s udbaškom prošlošću ranijih generacija nije pak naišlo na odgovarajuće reakcije. I to je doista začuđujuće – kandidat koji je prokazivan kao eksponent »komunističkih koljača« i »bešćutne Vlade« zamalo je pobijedio; kandidatkinja koja je prokazivana kao ne baš iskrena činovnica inozemne vojne organizacije i, štoviše, članica Trilaterale, kao predstavnica prvostupanjski osuđene političke organizacije – za malo je pobijedila. Najvjerojatnije stoga što kampanja nije imala efekta, što je, u cjelini, bila »slika bez tona«, ne računajući efekte koje je – ni kriv niti dužan – polučio Ivan Sinčić u prvome krugu. Pobijedila je stega; legendarno »zna se« ovoga je puta funkcioniralo na obje strane, osim, dakako, za ubacivače »nevažećih listića« s kojima DIP već godinama ne zna što bi činio, pa ih u svakome krugu drukčije interpretira. Ti su listići odlučujuće utjecali na rezultat, ali ne i na legitimnost izbora, jer je Grabar-Kitarović naprosto dobila više glasova, ili, pravnički, zato što eksplicitna odredba Zakona o izboru predsjednika Republike Hrvatske vrijedi više od ustavne implikacije. Nakon svega, trebat će promisliti i o dokazanoj nesolidnosti dvije vrste opsluživača javnosti – agencija za ispitivanje javnoga mnijenja i PR agencija. Može se tvrditi i to da je glavni tajnik s prepisanom diplomom bio malko uspješniji od glavnoga tajnika bez diplome. No, bitno ostaje – razlike su, očito, mikroskopske, a jaz među polovinama, izgleda, veoma dubok. To ostaje vjerojatno i dulje od trijumfalizma, odnosno lizanja rana, pa i dulje o mandata koji će tek započeti, zaključuje Puhovski.
