RIJEKA  »Smatram da drugi stup treba ukinuti, međutim to onda ne može biti, kako neki smatraju, alibi da se ništa ne radi i da se u državnim financijama prestanu provoditi reforme«, kaže Guste Santini, ekonomski stručnjak, vezano za raspravu »ukinuti ili ne drugi stup«, što je tema koju otvara dio ekonomista, posebice profesori Ivan Lovrinović i Drago Jakovčević sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. Santini kaže da se na ukidanje drugog stupa dakle može ići samo ako postoji spremnost vlasti da se provedu potrebne reforme, točnije, da država i sama uštedi dovoljno da se primjerice porezna presija sa sadašnjih 36 posto smanji na bar 30 posto. 

– A nisam siguran da trenutno za to postoji spremnost – tumači Santini. Kaže da je drugi stup, na način kako smo ga mi ustrojili,  neoliberalni model Miltona Friedmana i Čikaške ekonomske škole, koji je 90-ih uvođen u tranzicijske zemlje, od kojih su ga mnoge već napustile, ali unatoč tome, u sadašnjim okolnostima bilo bi još gore da se ide na njegovo ukidanje samo s motivom jednokratnog popravljanja stanja u proračunu, jednokratnog smanjivanja javnog duga i deficita, a da dalje nastavimo po starom. To ništa ne bi riješilo – kaže Santini. 

Na rubu stečaja

Zemlje koje se stalno spominju da su odustale od drugog stupa, posebice Poljska i Mađarska, njegovo su ukidanje popratile snažnom fiskalnom disciplinom, čak su u ustav unijele limit razine javnog duga, sve kako ne bi ispalo da se radi samo o spašavanju proračuna, a ne suštinskoj promjeni. 

– Pogledajte kakav je to ustvari model: on se temelji na zaduživanju države, fondovi su najveći dio kapitala uložili u državne obveznice i zarađuju na državom dugu. Zarađuju tako i štediše, ali njima je bolje što je državi skuplje se zaduživati. Što država plaća višu kamatu, to je drugi stup isplativiji. To je zapravo štednja koju plaćaju svi porezni obveznici, zbog čega onda mora rasti porezna presija koja pak pritišće gospodarstvo i građane i koči gospodarski rast. Trebalo bi provesti transformaciju na dobrovoljnoj bazi, tko hoće neka se vrati u prvi stup, kao da nikada nije bio u drugom, a tko neće, neka ostane, ali, kažem, sve uz preduvjet da država to ne iskoristi za izbjegavanje reformi, dodaje Santini. Na pitanje što nam ovaj proračun koji je de facto već doživio kritiku od strane rejting agencija, a još nije ni usvojen, po tom pitanju govori – ima li vlast snage za reformske procese koji bi otvorili put transformaciji mirovinske reforme, Santini odgovara da »proračun ne kaže ništa – niti da se ide, niti da se ne ide u reforme. U svojim bitnim elementima je isti kao proračun iz 2015. godine«. No, moguće je još pokazati da je on ipak temelj za reforme, i u tom smislu se može govoriti i o drugom stupu, a ako ne, onda će iduća globalna kriza, pa i manjeg obima, za zemlju biti kobna. Mi smo već sad na ivici stečaja, a ako zemlja ode u bankrot, neće tko imati plaćati ni prvi ni drugi stup, zaključuje Santini. 

 Oblik nacionalizacije

Makroekonomist Damir Novotny kaže da bi prebacivanje iz drugog u prvi stup sigurno bio oblik nacionalizacije, jer je imovina na pojedinačnim računima u drugom stupu privatna imovina i bez obzira na njenu trenutnu likvidnost nominalno bi bila riječ o nacionalizaciji. Stoji, međutim pitanje, dodaje Novotny, je li se u ovakvu reformu krajem 90-ih i početkom 2000-tih uopće trebalo krenuti i je li trebalo građane prisiljavati da ulažu u drugi stup koji je i tržišno orijentiran. To možda i nije trebalo biti tako, ali vraćati sad taj kotač unatrag, napravili bismo veću štetu nego korist. Drugim stupom se ne mogu i ne smiju rješavati proračunski problemi. Dovoditi to u vezu i tako nešto zagovarati teška je manipulacija, ističe Novotny. 

Daje primjer Njemačke gdje su primjerice obveznici mirovinske štednje građani s niskim dohocima, dok oni s višim ne moraju štedjeti ako neće, ali im ako tijekom života sami ne uštede za starost, država onda neće pomoći: dokazano su imali velike mogućnosti za štednju, no ako su sve potrošili i posve se neodgovorno ponašali, onda su za njih i kriteriji drukčiji, tumači Novotny. Cijeli problem tog mirovinskog sustava kod nas, kaže, proizlazi iz činjenice da je samo 20 posto ljudi koji su u mirovini odradilo puni staž – većina su prijevremena umirovljenja, oni koji su išli po raznim posebnim propisima itd., i njihov doprinos konstantno nedostaje. 

Opširnije u tiskanom izdanju