Alen Žunić jedno je od zvučnih i perspektivnih imena hrvatske arhitektonske scene.
Naime, ovaj je arhitekt i urbanist docent na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu sa samo 32 godine objavio četrnaest knjiga, brojne znanstvene i stručne radove, a njegov »Antologijski arhitektonski vodič Zagreba« najprodavanija je arhitektonska knjiga u Hrvatskoj dosad.

Ovaj se uspješni arhitekt može pohvaliti i specijalizacijom na brojnim prestižnim sveučilištima kao što su Harvard, MIT, ETH Zürich i Sveučilište Columbia u New Yorku. Također, doktorirao je kao najmlađi u povijesti Arhitektonskog fakulteta, na kojem je ubrzo izabran i za najmlađeg docenta te institucije. Osim znanstveno-nastavne karijere, docent Žunić u svojem zagrebačkom uredu Albatross okuplja mlade i talentirane arhitekte na brojnim projektima za domaće i inozemne gradove, a brojne nagrade i priznanja kao što su Nagrada »Vera Johanides« i Nagrada Grada Zagreba svjedoče o kvaliteti njegova rada.

Obnova Zagreba

Prošle godine održali ste tribinu »Zagreb nakon potresa«. Koji su zaključci s tog javnog predavanja, kako treba pristupiti obnovi Zagreba?

– Već nekoliko godina koristim format otvorene tribine u kultnome zagrebačkom KIC-u za promoviranje arhitekture i aktualnih urbanih tema kako bi i nearhitektonska javnost bila bolje upoznata sa strukom, a prošlog je proljeća bilo važno ukazati na sve mogućnosti i potrebne korake za postpotresnu obnovu Zagreba. Zanimljivo je primijetiti da se ovaj potres iz 2020. dogodio točno 140 godina nakon onog velikog iz 1880. kada je kao ključni graditelj i obnovitelj Zagreba inauguriran arhitekt Herman Bolle.

Opsegom i težinom oštećenja sada je najviše stradao Donji grad, ironijom sudbine upravo onaj dio koji je znatnim dijelom nastao tijekom opsežne urbane obnove nakon velikog potresa 1880. kada je potres bio katalizator za ono što se u normalnim okolnostima nije dogodilo, a i sada je slična prilika da se provede najzahtjevniji proces konsolidacije i unapređenja povijesnoga grada – njegova urbana obnova. To nije tema koja bi bila neposredno inicirana potresom, jer je potrebna i inače, i već je davno trebala započeti, ali se sada otvara mogućnost da Zagreb nakon djelomičnog potresnog razaranja iz svega izađe još bolji, kao što je to napravio i nakon 1880. Ukratko, imamo priliku kakvu smo zadnji puta imali prije 140 godina.

Kako se gradovi danas razvijaju i na što je potrebno obratiti pozornost u smislu urbanoga planiranja? Postoji li neki »najnoviji trend« u filozofiji urbanog razvitka i kakve su vizije za gradove budućnosti?

– Aktualni trendovi u planiranju gradova stavljaju naglasak na zanemarivani javni prostor, urbano zelenilo, zdrav okoliš te tako prebacuju fokus s automobila na pješake i bicikliste. Čak je i javni prijevoz koji je dugo potican kao »bolja opcija« sada izgubio na važnosti jer je, primjerice, tijekom pandemije vrlo reduciran. Javne se površine u današnje vrijeme sve više počinju tretirati kroz inkluzivna rješenja s formiranjem prostora poput otvorenih platformi za razne evente, umjesto da se izvode kao unaprijed fiksirane monofunkcionalne zone, što za današnje kompleksno društvo više nije dovoljno.

Život na periferiji

Velika su tema i održivost i smart city rješenja što mi redovito razvijamo i implementiramo u našim projektima, pa smo tako pokušali ostvariti i potpuno samoodrživu zonu od 50 hektara u Karlovcu koja bi programski imala pokrivene sve suvremene urbane potrebe, a energetski bi sama sebe opskrbljivala. U svjetskim okvirima, gradovi teže autohtonosti i prepoznatljivom identitetu – iznalaženju vlastitog jezika planiranja i projektiranja, što je posebno važno za urbane aglomeracije na istoku, poput Kine koja je odlučila stati s kopiranjem formalnih postulata zapadnog planiranja i iznaći svoje jedinstvene metode i oblike.

Ako govorimo pak o najnaprednijim formama planiranja za budućnost, onda su to koncepti gradova za druge planete, poput projekata Normana Fostera, Space X-a i BIG-a. To što oni rade nije samo znanstvena fantastika ili tematika sci-fi serija i filmova, jer primjerice arhitekt Bjarke Ingels u pustinji Bliskog istoka upravo izvodi prototip grada za Mars.

Kakva je vaša vizija hrvatskih gradova za nadolazeće vrijeme?

– Naši gradovi nisu veliki kao neki na zapadu ili Dalekom istoku, ali upravo to je njihova prednost! Vizije se u tom slučaju jednostavnije mogu implementirati i u dogledno se vrijeme zaista vidjeti realizirane u prostoru, ako se krene na vrijeme. Potencijal manjih gradova i mjesta sve je više vidljiv i po svjetskim trendovima gdje megapopularne lokacije poput New York Cityja prolaze kroz naglu depopulaciju, odnosno kako piše The Economist, preferira se odlazak u jeftine, za život ugodnije sredine na periferiji ili u satelitske manje gradove i mjesta, osobito nakon što se pokazalo da uslijed pandemije svijet funkcionira i preko digitalnih veza.

U Albatrossu kod projekata za naše gradove potičemo i participaciju građana, ponajviše dizajniranjem digitalnih platformi koje prate idejno arhitektonsko rješenje, a vjerujem da će puno snažnije uključivanje javnosti u proces planiranja biti osnova budućnosti urbanizma i arhitekture.
Kod hrvatskih gradova još uvijek postoji veliki potencijal prenamjene postojećeg, pa uz galopirajuću depopulaciju nije potrebno širenje urbanih areala. Imamo toliko napuštenih industrijskih ili vojnih zona u centrima gradova; pogledajte recimo Zagreb koji gotovo u samome središtu ima cijeli »Gredelj« ili pak Pulu koja ima negdašnji vojni poluotok Muzil u potpunosti izoliran i neintegriran u grad, a u njegovoj je neposrednoj blizini. Ipak, ključan cilj treba biti odmak od planerske fragmentiranosti prostora, tako da se umjesto točkastih intervencija u gradu stvori cjelovita priča, holistička vizija koja ga usmjerava za idućih 10, 15 ili 20 godina na način da je svaki sljedeći korak samo slagalica za kompletiranje ciljane slike, a ne slučajna anomalija koja postaje novi problem.

Vizija prostora

Često se umjesto planiranja pozitivnih aspekata u prostoru, multipliciraju oni negativni jer se segmenti urbanog tkiva izvode bez međusobne povezanosti i to je trend koji prvo želimo preokrenuti u našim gradovima.

Može li se vaša još studentska vizija simbioze Vukovara i Dunava primijeniti i na druge gradove koji leže na nekoj obali?

– Vjerujem da može, upravo iz tog razloga i radimo brojne projekte koji imaju potencijal uređenja waterfronta, bilo na obali rijeke ili mora. Testirali smo neke od postulata u projektima za kilometar duge poteze obale u Baški na Krku i u Dubrovniku, trgove uz luku u Rovinju, a prošle sam godine sa studentima ponovno radio u Vukovaru na istoj zoni gdje sam još kao student dobio nagradu na natječaju i gdje smo propitali cijeli niz mogućih scenarija iskorištavanja i projektiranja obale. Neki su gradovi već prepoznali naš jedinstveni pristup projektiranju riva, priobalnih parkova, trgova i promenada te smo s njima dogovorili osmišljavanje vizija prostora za idućih deset godina.

Propitivanje dogmi

Postoji li posebnost u vašem radu ili pristupu?

– Postoji, ali naglašenije u procesu projektiranja nego u formalnim značajkama rješenja. Naime, smatram da u suvremenom pristupu 21. stoljeća više ne treba birati samo jedan smjer, jednu »istinu« ili stil kao u vrijeme modernizma – kod nas u uredu nema ili-ili, već samo i-i – znanost i umjetnost, činjenice i utopija, pragmatičnost, odnosno funkcionalnost i idealizam. Možda naizgled zvuči logično za današnje vrijeme, ali kad sam kao student radio intervjue sa 40-ak najpoznatijih hrvatskih arhitekata i teoretičara arhitekture, što je izdano i kao trotomna knjižna edicija, njih 95 posto je reklo da ne postoji prava znanost u arhitekturi. Iako je to možda mnogima spoj nespojivog, vjerujem da smo mi arhitekti u osnovi istraživači, specifični znanstvenici koji ispituju i testiraju mogućnosti za razvoj ideja.

Iz toga proizlazi naša metoda rada, research design koji umjesto uobičajenog skiciranja i ad hoc predlaganja intuitivnih vizija, znatno veći dio projektantskog procesa posvećuje kompleksnim istraživanjima. Cilj takvog pristupa je da se inovativno propituju ustaljene dogme, inertne percepcije u struci, testiraju njihove krajnosti i limiti i tek onda predlažu nova rješenja. U našem postupku definiramo jasnu metodologiju, gotovo znanstvenu, a na taj način u svakom zadatku dolazimo do specifičnog rješenja za pojedini grad, naselje ili zgradu – do unikatnog identiteta projekta za svakog investitora.

Čime se točno bavi vaš arhitektonski studio Albatross, na koji način funkcionira i što možete navesti kao uspjehe?

– Ukratko, bavimo se detaljnim projektiranjem vizija za gradove, komplekse, zgrade i posebno javne prostore – od tema osmišljavanja trgova, parkova, urbanih dijelova, investicijskih zona, poslovnih HUB-ova, do transformacija nekadašnjih industrijskih i vojnih zona.
Postulat ureda je uvijek holistički pristup projektiranju, pri čemu težimo stvaranju arhitekture kao najboljega mogućeg okoliša za život baziranog na detaljnom istraživanju neposrednog fizičkog prostora, socio-ekonomskog konteksta, napretka tehnologije i kulturno-društvenih pomaka, sve kako bi se u konačnici dogodio projekt koji nudi iznenađenje, ali odgovara investitoru, njegovim potrebama i željama za koje ponekad ni sam nije znao da ih ima.

Kultura inovacije

U sklopu takvog prosedea u sve projekte, bez obzira na mjerilo, uključujemo elemente od cjelokupne vizije i definiranja prostora, preko urbanog menadžmenta i razvoja dijela grada kao interaktivne i participatorne zone, do dizajna i implementacije segmenata smart cityja. Potvrda uspjeha su brojne nagrade na natječajima, uz ostalo i na svjetskom natječaju za glavni trg Taksim i Gezi park u Istanbulu gdje smo se između 146 međunarodnih timova plasirali u top 20 selektiranih rješenja. Ipak, najviše smo ponosni na uspješan prijelaz s testnih vizija na stvarne projekte koje sada razvijamo za nekoliko naših gradova.

Imate li nekakve ciljeve ili planove s vašim arhitektonskim studijem?

– Imam puno ciljeva i planova, ali ključni je imperativ razviti kulturu inovacije u timu, da poslove ne odrađujemo samo zbog financija, već da zaista radimo sa strašću i interesom, a mislim da nam zasad dobro ide. Imam priliku raditi s mladim talentiranim ljudima, a želja mi je da i nadalje budući ambiciozni studenti ili mladi profesionalci postanu dio te naše zajednice koja želi pomicati granice arhitekture. Ured nisam nazvao po sebi, tako da sve uključene kolege projekte Albatrossa osjećaju i kao zajedničke i kao vlastite. Ključna će tema u budućnosti izvjesno biti razvoj smart city rješenja koja će biti specifična, a ne samo kopija svjetskih aktualnosti.

Studij na Harvardu

Je li vam studij na Harvardu pomogao u proširivanju znanja i što smatrate posebno vrijednim u iskustvu inozemnog studiranja na tom prestižnom sveučilištu?

– Rado ističem da su mi to bile dvije najbolje godine života jer sam upoznao brojne uspješne i talentirane mlade ljude, a količinu znanja i direktne kontakte s vrhunskim arhitektima, primjerice dobitnicima Pritzkerove nagrade, svojevrsnog Nobela za arhitekturu, uvijek ću pamtiti. Iako sam bio daleko najmlađi na kompleksnom teorijskome smjeru, kolege su me brzo prihvatili te smo stvorili prijateljsku atmosferu. Rekao bih da je networking najveća dobit studiranja vani, uz širenje vidika, jer bez odlaska u svijet ostajete u svojemu malom lokalnom »bubbleu« bez jasne percepcije što se sve u svijetu događa i prolazi pored vas. Studij na Harvardu je kao bogati švedski stol – svakodnevno imate predavanja najpoznatijih stručnjaka iz cijelog svijeta i birate koja ćete slušati, ne samo iz područja arhitekture. Svi ti vrhunski ljudi prezentiraju najnovija dostignuća koja se nigdje drugdje na svijetu još ne mogu čuti, a na vama ostaje samo upijati informacije i biti dovoljno radoznao. Naravno, takvo Ivy League sveučilište ima i financijska sredstva da omogući jedinstveno bogatstvo svakodnevnog novog znanja, stoga mi je drago da sam uspio dobiti dvogodišnju stipendiju za postdiplomski studij ondje, jer bez nje si to ne bih nikada mogao priuštiti.

Koji strani i hrvatski arhitekti su vam uzori i koliko su vam pomogli u formiranju stručnih znanja i praktičnih vještina u arhitekturi?

– Na domaćoj sceni je to sigurno Boris Magaš jer je u svojoj karizmatičnoj osobnosti objedinio sve ono što vjerujem da bi arhitekt trebao imati – dokazao se kao projektant svojim vrhunskim realizacijama poput stadiona Poljud ili hotela Haludovo i Solaris, kao vrsni inženjer, budući da je predavao na Građevinskom fakultetu u Rijeci, te kao izniman znanstvenik i profesor arhitekture držeći katedru teorije na zagrebačkom fakultetu.

Koolhaasovi projekti

Ipak, najviše je na mene utjecalo proučavanje nizozemske škole arhitekture, prvenstveno Rema Koolhaasa koji je prvo bio istraživač i novinar, a tek je kasnije upisao i diplomirao arhitekturu. On je vjerojatno ključni arhitekt naše ere, a meni je bio posebno važan jer je pokazao koliko se kreativan može biti kada se poveže istraživanje i pisanje s projektiranjem, što je rezultiralo kapitalnim svjetskim primjerima arhitekture. Meni je njegov prosede bio najbolja potvrda da je put koji sam odabrao prvo pišući knjige, pa tek onda otvarajući ured – moguć! Također, Koolhaasovi su projekti u direktnom dijalogu s duhom vremena, za njega arhitektura nije autonomna forma znanja i jako ovisi ne samo o fizičkom kontekstu, nego i o socijalnom, kulturnom, političkom okruženju. Koliko je taj utjecaj u velikoj mjeri i nesvjestan, primijetio sam prije tri godine kad su moji studenti držali prezentacije na ETH Zürichu, jer smo imali suradnju s njima, i jedan je od njihovih najboljih profesora i arhitekata, Tom Emerson, pregledavši radove, rekao da djeluju istraživački detaljno, a prezentirano tako kao da ih je radila OMA, Koolhaasov ured.

Imate li određene želje za budućnost u profesionalnome smislu? Postoji li još nešto što niste postigli, a želite?

– Volio bih u kasnijim godinama aktivno predavati i negdje vani u svijetu, imam već ideju i gdje i kako, ali za sada mi je fokus na uredu i Zagrebu. Postupno se Albatross širi i na inozemno tržište, a kroz međunarodne projekte se nadam da ćemo moći ostvariti i veći utjecaj, ne samo na lokalni milje, već i na regionalnu i europsku scenu. Želimo pokazati istraživačke mogućnosti u arhitekturi koje će i druge ponijeti da rade slično ili, nadam se, još i bolje od nas.

Dan od 72 sata

S obzirom na vašu impresivnu karijeru u kojoj ste sa samo 31 godinom postigli već mnogo toga u pogledu usavršavanja, znanstvenih, stručnih radova i pedagoškog angažmana, možete li nam otkriti kako sve to stižete, kako izgleda vaš radni dan?

– Ha, ovo je zgodna tema jer me ljudi često pitaju kad spavam. Sa svojim mentorom na doktoratu se još od studentskih dana šalim da sam otkrio formulu kako da dan traje 72 sata, ali ona se samo temelji na tome da slijedim bioritam u kojem najbolje funkcioniram. Ukratko, prebacio sam se na aktivnosti popodne i noću, kada me nitko ne ometa, pri čemu radim brojne kratke pauze, tako da nikada nemam osjećaj da sam preopterećen, iako u zbroju napravim znatno više radnih sati od prosjeka. Tu je i mudrije planiranje što od obaveza uzeti, a što ne, pa se broj radnih sati s iskustvom pomalo smanjuje, ali su efikasniji i fokusirani na bitno.

Planirate li aktivnosti unaprijed ili kad naiđete na nešto zanimljivo odlučite dodatno poraditi na tome – pisati, govoriti ili pak raditi projekt?

– Planiram, ali sam se odlučio baviti samo temama koje me zanimaju, ne i onima koje se možda »očekuju« od mene. Da bi hobi ili interes postao konkretna tema – članak, disertacija, knjiga ili projekt – važna je disciplina, što mi je ostalo iz mlađih sportskih dana. Uz to, teme pokušavam strateški razraditi i razvijati, bez da se neproduktivno zalijećem u ovo ili ono, pa mi je primjerice tema urbanih transformacija inicijalno bila istraživanje započeto na Harvardu prije osam godina, zatim sam to službeno razradio kao postdoktorsko istraživanje na ETH Zürich, da bi na njujorškoj Columbiji držao seminare o tome. Danas sam došao do toga da zaista ugovaramo konkretne projekte za urbane preobrazbe i unapređenje gradova. I velika knjiga koju sada radim djelomično je bila tema mog doktorata, što je opet istraživanje koje sustavno, u više koraka, razvijam već desetak godina.

Povratak u Hrvatsku

Trenutno pokušavam na razini fakultetske edukacije promovirati paradigmu urban designa – odnosno ravnopravnog spoja arhitekture, urbanizma i landscapea, jer smatram da stroge podjele ne bi trebalo biti. Sve je to jedna struka koja ima nevjerojatan potencijal i moć kreiranja naše svakodnevice, bez obzira na mjerilo u kojem projektiramo. Nadam se da ću uspjeti i da se arhitekti u javnosti neće percipirati ponajviše kao stilisti i dizajneri kupaonica i stanova, za što su krivi i popularni mediji, već kao vizionari i stručnjaci koji sagledavaju kompleksne teme poput cijelih gradova ili regija.

Kako to da ste se iz Amerike vratili u Hrvatsku?

– Primarni je razlog bio doktorat. Još prije odlaska na Harvard, tijekom zadnje godine diplomskog u Zagrebu, počeo sam neslužbeno paralelno raditi na disertaciji, a dogovor s mentorom bio je da odlazak u Ameriku iskoristim i kao vrijeme za fokusirani istraživački rad. Nakon položenog magisterija na Harvardu, velikim sam dijelom već imao dovršenu i zagrebačku disertaciju, pa sam se zbog specifičnosti teme vratio i ovdje doktorirao s 26 godina, iako sam imao ponudu da ostanem u Americi. No, tamo bih doktorat morao raditi iznova na temi koja je njima od interesa, uz obaveznih 6-7 godina daljnjeg studija, što bi me udaljilo od moga stvarnog cilja koji sam si postavio još kao student – a to je da ću se usavršavati do tridesete godine i da ću tada otvoriti vlastiti ured i baviti se projektiranjem, što mi je i uspjelo. Sada, osim planova za budućnost ureda, imam prilike harvardska i švicarska znanja prenijeti u naš kontekst, u nastavu na fakultetu i u projektantsku praksu, pa se nadam pridonijeti unapređenju urbanističkih metodologija u Hrvatskoj.

Kao vrlo uspješan arhitekt, koji biste savjet mogli dati onima koji tek počinju, ili su još studenti?

– Nakon rada sa studentima ovih godina rekao bih da je ključno za uspjeh ne mjeriti koliko si na ovo ili ono potrošio sati ili koliko na fakultetu neki predmet donosi ECTS bodova, što mi je nevjerojatan kriterij, ali postoji, već je važno u sebe uložiti maksimum i to će se sigurno vratiti, provjereno tvrdim. Također, nisu važna samo stručna znanja, nego treba imati i kulturološku širinu, treba mnogo čitati i biti informiran ne samo o arhitekturi, a važno je pratiti i svjetske trendove, ne i kopirati, jer živimo u globalnom svijetu. Treba pokušati na koju godinu otići u inozemstvo – bilo na studij ili na praksu – i vidjeti svijet. Štoviše, nekim svojim studentima i suradnicima sam pisao preporuke za inozemstvo, bez straha što bi mogli otići; ako uspiju vani, bit će mi drago, a ako se odluče vratiti i raditi sa mnom, bit će mi još draže, no moraju sami odlučiti, jedino tako će biti sretni s onom odlukom koju donesu.