U idiličnom zaselku Breščić između Lindara i Gračišća posjetili smo barda novinarstva, dobitnika Nagrade za životno djelo Hrvatskog društva katoličkih novinara, uvijek ugodnog Alda Sinkovića koji je gotovo četiri desetljeća bio novinar Radio Vatikana.

Popričali smo o njegovom životnom putu, novinarskoj karijeri, kao i suvremenim aktualnim temama.

Ratne neprilike

– Predratno sam dijete. Rođen na Gračašćini, točnije u selu Mraki, na putu, odnosno na cesti koja spaja Topolić s Levinima, Putinjima i Mandalenčićima dalje prema Žminju i Barbanu. Za poć’ u Gračišće u školu, na mise i u trgovinu kod »tete Danice« služili smo se kraćim putem preko Šibljaka, ali uvijek nam je trebalo barem pola sata. Naravno, povratak iz škole trajao je duže, jer smo se igrali, izmjenjivali iskustva, izmišljali priče, tukli, natjecali i sve drugo što rade djeca na slobodi, prisjeća se ranih dana Sinković.

Aldo Sinković u svojoj radnoj sobi u kući kraj Pazina / A. DAGOSTIN

– Otac je, nakon što se oženio s Andjelinom Jedrejčić, bio počeo 1937. raditi u »kovi« u Raši, ali je, čim je započeo Drugi svjetski rat, morao kao i većina njegovih vršnjaka prekinuti, jer je bio uvojačen u talijansku vojsku i to u »bersagliere« te je biciklom, s punom tvrdom gumom, prešao od Gradiške cijelu Italiju. Sa Sicilije je brodom prebačen u Afriku, u Libiju, gdje se zajedno s njemačkom vojskom borio protiv Engleza, koji su ga 1943. zarobili i odveli s ostalih tisuću vojnika starim trgovačkim brodom u Englesku. Izmjenom zarobljenika je nakon rata prebačen u Bisceglie nedaleko Barija. Od tamo, 1.000 kilometara udaljeno od Gračišća, uspjela ga je mama, uz velike peripetije, izvući i dovesti doma. Imao je 36 godina, a samo 32 kilograma.

Dakle, vaše djetinjstvo nije bilo baš jednostavno?

– Ne, nipošto. Zbog ratnih neprilika djetinjstvo je bilo, kao i školovanje, burno i u početku, dok se nisam uhodao, teško. Nakon pet godina osnovne škole u Gračišću, otišao sam zaslugom moje tetke Tonine u klasičnu gimnaziju u Pazinu, jer moji nisu imali mogućnosti da mi osiguraju smještaj negdje drugdje, a pješke je bilo gotovo nezamislivo hodati tamo i natrag, iako je par njih išlo i po kiši i snijegu čak 10 kilometara u realnu gimnaziju u Pazinu. U sjemeništu nas je bilo u prvom razredu šezdesetak, podijeljeni smo bili u dva razreda. Bilo nas je gotovo sa svih strana Hrvatske, ali i iz Slovenije, BiH, Kosova i Makedonije. Na maturu nas je 1958. stiglo tridesetak. Moram istaknuti da je iz našeg razreda proisteklo, osim petnaestak svećenika i dva biskupa (Mile Bogović i Ivan Milovan), nekoliko inženjera, liječnika, glazbenika, profesora i jedan akademik (Josip Bratulić). Trojica smo zapali u novinarstvo. Dakle, na jedan ili drugi način sudjelovali smo u formaciji novog naraštaja ne samo u Istri nego i šire.

A kako ste na koncu završili u Rimu?

– E, to je posebna priča. Ni sam ne znam kako, ni zašto. Tijekom školovanja nisam nikada ni sanjao da bih mogao ići u Rim ili neki drugi europski velegrad. Biskup Dragutin Nežić mi je predložio, a ja sam prihvatio, ne znajući što me čeka. Odrastao sam u provinciji i to ostavlja duboke tragove u formaciji mladog čovjeka. U to sam se uvjerio kasnije, vidjevši da su mnogi kolege bili inteligentniji i učeniji, ali im donekle fali onaj širi, rekao bih svjetskiji vidokrug i svjetonazor. Na Gregorijani sam postigao magisterij iz filozofije i bakalaureat iz teologije. Filozofsko i teološko razmišljanje je za mene bilo teško. Predavanja i ispiti su bili na latinskom, ali ipak je išlo. Stanovao sam u Papinskom zavodu Germanicum et Hungaricum, gdje su nekada boravili kardinali Alojzije Stepinac i Franjo Šeper te brojni znameniti hrvatski biskupi i svećenici, a u 17. stoljeću sv. Marko Križevčanin. Govorilo se njemački. Na sreću bili smo nešto naučili i u pazinskoj gimnaziji te mi je to pomoglo da se brže i lakše uklopim u novi mentalitet. Bio sam tada ondje jedini iz Hrvatske.

Papa Pavao VI. i Aldo Sinković

Papinsko sveučilište

U to vrijeme se održavao, ako se ne varam, Drugi Vatikanski sabor. Kako ste doživjeli taj »prevrat« u Crkvi?

– Bilo je zanimljivo, iako nisam ispočetka niti pravo shvatio o čemu se radi. U Germanicumu su stanovali mnogi njemački kardinali, biskupi i teolozi. Drugi su nas dolazili izvješćivati o raznim raspravama i dokumentima. O tome je bilo govora i među profesorima na Gregorijani, od kojih su mnogi bili članovi raznih komisija. O tome se mnogo pisalo i u tisku. Osjetio sam da se zbiva nešto važno, da se Crkva preporađa. Trzavice među biskupima i saborskim ocima bile su jake. To se odražavalo i među našim biskupima, koji su bili podijeljeni. Jedna skupina je prionula uz »progresističkog«, pronjemačkog, pronizozemskog i probelgijskog kardinala Franju Šepera, a druga uz splitskog nadbiskupa Franu Franjića, koji je više simpatizirao neke talijanske »konzervativne« krugove. Po našim studentskim glavama motale su se sve te teze i protuteze s velikom nadom da će Crkva krenuti novim putem puna svježeg žara.

A zašto ste onda prešli na rimsko državno sveučilište La Sapienza?

– Gregoriana je papinsko sveučilište, odnosno vatikansko. U ono vrijeme Italija nije priznavala katoličke škole ni sveučilišta. Lateranskim ugovorom je bilo dogovoreno da Katolička crkva i druge vjeroispovijesti mogu imati svoje škole, ali ih država u ono vrijeme nije priznavala. To je promijenjeno tek osamdesetih godina prošlog stoljeća revizijom konkordata. S diplomama papinskih sveučilišta, kojih ima petnaestak, nije se moglo zaposliti, pa sam prešao na državno i upisao medicinu, misleći da ću umjesto ljudskim dušama pomoći njihovom tjelesnom zdravlju. Međutim, sredstava nije bilo, pa sam prešao na fakultet književnosti i filozofije, gdje predavanja nisu bila obavezna, pa sam mogao usput i nešto zarađivati. U to se vrijeme već osjećao duh 1968., kad su studenti na sve strane samo politizirali. Nije bilo jednostavno ni polagati ispite, pa su svi mogli automatski dobiti tzv. »18 politico«, najnižu pozitivnu ocjenu. Ocjene su se naime kretale od 18 do 30. Tako da nisam baš ponosan na moj magisterij na rimskom sveučilištu La Sapienza.

S papom Ivanom Pavlom II.

Već ste nešto rekli o vašoj obitelji. Možete li nam reći odakle potječu Sinkovići?

– Koliko sam mogao saznati, vjerojatno iz Crne Gore ili Hercegovine. Jedna je loza, bježeći pred Osmanlijama išla prema sjeveru, prema Zagrebu i Mađarskoj, a druga prema zapadu. Negdje sam čitao da u Hrvatskoj ima oko 1.500 osoba s prezimenom Sinković. Najviše ih ima u Zagrebu. U Istri nas ima na području Buja, Pazina, Labina i Gračišća. U 16. i 17. stoljeću obitelj Sinković odigravala je važnu ulogu među lupoglavskim feudalcima. Izgleda da je neki Sinković posjedovao i kaštel u Boljunu. Tijekom Uskočkoga rata, Ivan Sinković je sagradio pokretni most i ojačao kaštel, te ga pretvorio u operativno središte mletačkih protivnika, nadvojvodine vojske i uskoka.

Produbite tu povijest obitelji Sinković, možda ćete dobiti taj kaštel i tko zna što je još posjedovala ta obitelj na području Lupoglava.

– E, da. Dobar savjet. Samo fali nešto za uzdržavanje, ali svakako je to područje od Lupoglava do Labina zanimljivo i po svojim glagoljaškim spomenicima. Međutim, Sincovicha ima i u Italiji, posebno u Pijemontu. Kada su uveli u Italiji OIB odnosno codice fiscale imao sam problema jer smo dvojica imali isti broj. Rođeni iste godine, mjeseca i dana. Uopće sam sa svojim prezimenom imao dosta problema, tako da neko vrijeme nisam znao ni kako se zovem, odnosno kako moram ispunjavati formulare, tražeći dokumente. Naše je prezime, kao i gotovo svih Istrana 1937., bilo potalijančeno. Nakon rata vratilo se na originalno Sinković. Kada sam zatražio talijansko državljanstvo pretvoreno je najprije u Sincovich, a kad sam se oženio čak u Sinico. To je možda i jedan razlog da ne bi dobio povrat boljunskog kaštela i okolnih imanja.

Vanjski suradnik

Da se vratimo na vaše zanimanje kao novinara. Odnosno čime ste se bavili prije. Spomenuli ste da ste već kao student morali zasluživati da biste mogli preživjeti.

– Da, imao sam donekle sreću što sam već dobro vladao njemačkim jezikom. U ono vrijeme se počeo razvijati turizam i Nijemci su u sve većem broju stizali u Italiju i naravno u Rim, gdje je postojao Deutsches Reisebüro, u kojem je između ostalih radio i dr. Zvonimir Pavlinić. On mi je povjeravao razne usluge, jer je bilo teško pronaći ljude koji su znali njemački. Radio sam i kao noćni vratar u hotelima. Snalazio sam se. Novinarstvom sam se na neki način počeo baviti već u gimnaziji. Uređivao sam naš studentski list. Bavio se pjesništvom. Nisam, međutim, nikada mislio da ću završiti na Radio Vatikanu, dok me jednog dana rektor Papinskog zavoda sv. Jeronima, msgr. Juraj Kokša nije pozvao k sebi, inače je bio vrlo prijateljski raspoložen prema meni, i rekao neka se javim isusovcu Josipu Scheibelu, koji je onda vodio Hrvatski odjel Radio Vatikana. Njegovim dolaskom je došlo do važnih promjena. Uveo je ženski glas, što prije nije imao nijedan program, i tražio suradnike. Nakon kratkog razgovora i probe moga glasa, rekao mi je da mogu i sutra započeti. Bio sam iznenađen, ali suradnja je počela krajem šezdesetih godina i trajala sve do 2003. Naknadno sam kao vanjski suradnik dvije godine nastavio voditi zajedno s Klaudijom Bumçi iz Albanskog odjela Program za srednju Europu na talijanskom jeziku »Od Dunava do Egejskog mora – prijedlozi za mir«. Program, u kojem su sudjelovali albanski, bugarski, hrvatski, mađarski, rumunjski i slovenski odjeli, bio je uveden tijekom Domovinskog rata te se bavio upravo problematikom sukoba u jugoistočnim zemljama Europe. Šest mjeseci početkom 1992. bio sam poslan kao dopisnik u Zagreb odakle sam izvješćivao za središnji bilten Radio Vatikana. Ujedno sam surađivao s direktorom hrvatskog Caritasa, msgr. Vladimirom Stankovićem.

Susret s papom Benediktom

U tih gotovo četiri desetljeća vašeg rada na Radio Vatikanu, danas s vremenske distance, koje događaje smatrate ključnim i po čemu?

– U prvom redu razvoj medija općenito i radija posebno. Kad bi neki od današnjih novinarskih djelatnika morao raditi u okolnostima onog vremena, sigurno bi proplakao. Vijesti su stizale i mjesec dana kasnije, dok ih danas vi novinari imate na raspolaganju mnogo ranije. Morali smo ih tražiti, nositi 10 kilograma tešku nagru (portabl magnetofon), trčati za ljudima, posebno crkvenjacima koji nisu bili skloni davati intervjue, bojeći se ne znam čega ni koga. Mi smo se trudili da ljudima damo što više vijesti. Izgledalo je, međutim, da smo neki zafrkanti koji gube vrijeme. Istina, u posljednje vrijeme, dolaskom najprije telefaksa, a potom interneta situacija se bila znatno poboljšala. Moram istaknuti da se Vatikan opremio tim sredstvima vrlo brzo, posuvremenjujući ih iz dana u dan. Periferiji je, međutim, dugo trebalo da shvati važnost medija. Mnogi ih izbjegavaju i danas.

Na koji način je funkcionirala hrvatska redakcija Radija Vatikana koja je nastala još 1947. godine?

– Hrvatska sekcija, kako su je onda nazivali nastala je među prvima. Radio Vatikan je proradio u veljači 1931. Na početku se prenosilo samo tu i tamo, i to na latinskom. Poslije je uveden talijanski, pa francuski i onda engleski. Šira javnost je shvatila važnost te ustanove za vrijeme Drugog svjetskog rata. Radio Vatikan je zahvaljujući Crvenom križu prenosio vijesti o ishodu oružanih sukoba, o zarobljenicima i nestalima. Zbog toga su bili uključeni i drugi jezici. Pojedine sekcije su bile povjerene svećenicima i redovnicima. Pravih novinara u ono vrijeme je bilo malo. Pred Drugi vatikanski koncil vrhovi Katoličke crkve su shvatili važnost te ustanove i ulagali sve više sredstava u njezin razvoj. Početkom pedesetih godina papa Pio XII. je dao podići velike antene preko kojih se prenosilo na kratkim i srednjim valovima u sve krajeve, tako i prema Hrvatskoj. Prijenosi su na početku trajali 10, a onda 15 i na kraju 20 minuta. Naravno, na glavnim jezicima bilo je više prijenosa dnevno. »Manji« jezici prenose i dalje dvadeset minuta i to dva puta dnevno: navečer i ujutro.

Pedesetak redakcija

Koliko je svaka redakcija brojala članova? Kakvi su bili odnosi? Tko je bio voditelj redakcije u svim tim godinama? Gdje se ta redakcija fizički nalazila?

– Svaka redakcija brojala je obično po četiri člana. Bilo je pedesetak redakcija, odnosno prenosilo se na 44 jezika. One veće, koje su imale više prijenosa dnevno, bile su naravno brojnije. Dosta važnu ulogu odigravao je Glazbeni odjel, koji je prvi bio počeo prenositi glazbu na području Rima. U posljednje vrijeme su sve redakcije zbog financijske krize smanjene, jer se Radio Vatikan ne služi oglasima. Hrvatska je imala četiri, a sad su samo dvije osobe. Odnosi su bili uglavnom dobri, ali kao i posvuda bilo je težih slučajeva. Svakako, radi se o jednoj međunarodnoj sredini, što obogaćuje i pruža mogućnosti boljeg i lakšeg shvaćanja raznih problema. Ukupno je bilo oko 400 novinara, tehničara, namještenika. Bilo je dosta i vanjskih suradnika i dopisnika. Redakcije su bile smještene izvan Vatikana, nedaleko Anđeoske tvrđave u prostorijama koje pripadaju Vatikanu. Voditelji su bili uglavnom isusovci, jer je cijela ustanova od početka bila povjerena njima. U posljednje vrijeme u okviru obnove Vatikanske kurije i Grada Vatikana preuzela ju je jedna druga redovnička zajednica, koja ju je dosta preustrojila i smanjila broj osoba, ali su isto sve više uključeni i laici. U istoj su zgradi smještene i redakcije ostalih medija: dnevnik L’Osservatore romano i Tiskare. Hrvatski program se može još uvijek čuti izravno na srednjim valovima u 18.40, a i na internetu te preko Hrvatskog katoličkog radija.

Teme pojedinih programa su više-manje uvijek iste. Prijenos traje 20 minuta. Prenose se vijesti o zbivanjima u Vatikanu, o djelovanju pape i Katoličke crkve u pojedinim zemljama, o političkim i društvenim zbivanjima u dotičnoj zemlji. Svako jutro prijenosi započnu misom i završavaju navečer molitvom svete krunice. Između toga se odvijaju prijenosi pojedinih programa na različitim valnim dužinama. Nedjeljom i blagdanom se obično prenose mise oko 10 sati i u 12 papin nagovor. Najpoznatiji su prijenosi na Božić i Uskrs s papinom porukom i blagoslovom: Urbi et orbi/Gradu i svijetu.

Kada biste usporedili rad u »svjetovnim« ili »laičkim« medijima, jer pretpostavljam da ste upoznali druge novinare koji su u njima radili, i onima na Radio Vatikanu u čemu se razlikuje taj rad, a u čemu je posve sličan?

– U biti nema razlike. Radio sam godinama i na talijanskom radiju na odjelu Rai international. Usudio bih se reći da smo mi na Radio Vatikanu bili slobodniji negoli oni na Rai internationalu, gdje je trebalo posvetiti toliko minuta predsjedniku vlade, toliko predsjedniku države, ministru vanjskih poslova i tako redom. I na Radio Vatikanu smo govorili o papinim djelatnostima, dokumentima Svete Stolice, imenovanjima i slično, ali nikada nam nitko nije naredio koliko prostora moramo posvetiti jednom ili drugom problemu, niti je ikad netko protestirao jer nismo dali papin govor ili nešto slično. Protesti su znali biti sa strane jugoslavenskog veleposlanstva, posebno sedamdesetih i osamdesetih godina. Jedan jedini slučaj u kojem nas je Državno tajništvo upozorilo da ipak budemo oprezni, bilo je prigodom Titovog posjeta Vatikanu i susreta s papom Pavlom VI.

Kakvi su odnosi bili nakon osamostaljenja Hrvatske?

– Tijekom Domovinskog rata izvješćivali smo, zahvaljujući suradnicima, što smo više mogli o razvoju situacije i pružali informacije ostalim kolegama, koji su se služili agencijskim vijestima, često jednostranim i tendencioznim, politički naređenim tumačenjima. Teško je bilo posebno na početku omogućiti ljudima da shvate što se dešava i zašto. Njima je lakše bilo preuzimati agencijske vijesti i teško ih je bilo razuvjeriti. Komentari koje je davao o. Vatroslav Halambek, ondašnji voditelj Hrvatskog odjela, smetali su mnogima, kojima nije bilo stalo do istine.

Spomenuli ste u članku u Novom listu svojedobno da vam je najmiliji od svih papa sadašnji papa Franjo. Smatrate li da za razliku od pape Benedikta XVI., koji je bio nešto konzervativnijih stavova, sadašnji u boljem smjeru vodi Crkvu?

– Svaki papa, a doživio sam ih sedam, ima svoje karakteristike, način izražavanja i cilj, luku u koju želi dovesti Petrovu lađu. Tako je bilo i s Benediktom XVI., finim, dubokim i prodornim teologom, ali slabim poznavateljem stvarnosti. To je i sam osjetio i odustao od papinske službe. Za nas u Istri ostat će zapamćen po potpisivanju dokumenta o predaji Dajle benediktinskoj opatiji u Pragli nedaleko Padove i plaćanju ogromne svote za dugogodišnje obeštećenje, a da ne govorimo o prisilnom povlačenju ondašnjeg biskupa Ivana Milovana. Zna se da nije to bilo izravno njegovo djelo nego djelo nekih njegovih suradnika nad kojima on nije imao više nikakvog nadzora. Sadašnji papa Franjo, praktički pastoralac, gleda stvarnost Crkve, koja se suočava s posve drugačijom situacijom. Crkve se prazne, čovječanstvo luta bez razboritih vođa, ratni sukobi i neprijateljstva sve više zaokupljaju čovječanstvo, priroda se osvećuje ljudima, koji ju napadaju, ranjavaju i uništavaju bez skrupula. Voditi Petrovu lađu u tim burnim vremenima nije jednostavno.