AKADEMIK BRANKO DESPOT Vjeronauku je mjesto u crkvi, a biskup Strossmayer već odavno je trebao biti kanoniziran

snimio Franjo Deranja

Više jer povoda za ovaj ljetni susret s akademikom Brankom Despotom u Novom Vinodolskom, ali već i dva mogu biti dovoljna i dovoljno značajna: pedeset godina njegova nastavnog rada na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i 10-godišnjica promocije u zvanje akademika, kao redovnog člana HAZU-a. Vanjski je suradnik bosanskohercegovačke Akademije znanosti i umjetnosti u Sarajevu. Akademik Branko Despot, eto još jedne obljetnice, petu je godinu profesor-emeritus.

Branko Despot rođen je 6. srpnja 1942. godine u Zagrebu. Grčki jezik i filozofiju studirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a doktorirao je na tom fakultetu 1975. godine. U godini poznatih studentskih nemira u Parizu, 1968., postaje asistentom na Institutu za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu, a od 1969. do 1971. kao asistent-volonter vodi proseminar iz grčke filozofije na Katedri za povijest filozofije Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Godine 1978. postaje znanstveni je asistent a 1979. docent. Profesorom i znanstvenim savjetnikom postaje 1984., a 1989. ponovno je izabran za redovitog profesora u humanističkom znanstveno-nastavnom području, znanstveno polje: filozofija.

Do 2005. bio je dugogodišnji voditelj poslijediplomskog studija filozofije na Odsjeku, a 2010. izabran je za člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Četrnaest knjiga i više od stotinu znanstvenih i stručnih radova, zatim prijevodi i javna predavanja samo su dio bogate bibliografije ovog znanstvenika, koji je – šaleći se na račun jednoga svojeg, pak, biografskog podatka – rekao, u jednoj prigodi, kako je »pet godina mlađi od sebe«?! Bilo je to kada su se podaci u matičnu knjigu rođenih – nakon njegova rođenja u ratnom ljetu 1942. – mogli u Zagrebu upisati tek 1947. godine.

Sjećanje na Pariz 1968.

Uz ime Branka Despota, kao sveučilišnog profesora, već su se zarana, još od one poznate, zapravo: legendarne »pariške `68.« vezivale atribucije najomiljenijega profesora na čija se predavanja hrlilo, a danas slovi kao jedan od najuglednijih i najutjecajnijih hrvatskih filozofa!

– Tih ranih sedamdesetih, nakon »pariškog svibnja« i studentskih nemira 1968., pa odmah iduće godine, 1969. počinje, za mene, razdoblje koje mi je ostalo u dragom ali i neobičnom sjećanju, govori prof. dr. Branko Despot.

– Kao asistent počeo sam s predavanjima na koja su – nakon dotad uobičajenih dvadesetak studenata – počele dolaziti stotine mladih ljudi. Mnogi su morali ostajati na hodnicima fakulteta. Starijim kolegama to je bilo neobično. Pitali su se što se to tamo događa? O čemu to Despot govori na tim svojim tako posjećenim predavanjima? Partijski funkcionari počeli su postavljati i službeno takva pitanja. Tadašnji partijski ideolog, Miko Tripalo, obećao im je da će »ispitati o čemu se tu radi«. Moja su predavanja bila zapravo, rekli bismo, čista filozofija. Oslanjao sam se na starogrčku filozofsku školu, na Aristotela, Heraklita, Platona… Bilo je primjedaba kako su moja predavanja lišena marksističke ideologije(?!). To nije bilo neobično jedino dvojici uglednih znanstvenika i tadašnjim prvim imenima zagrebačke filozofske škole, Ivanu Supeku i Vanji Sutliću. Slobodoumni i nezavisni intelektualci tada su se isticali i na neke drugačije, nekome i neobične načine, očito!

Nakon otprilike dva mjeseca Tripalo je došao s izvješćem svojim suradnicima i rekao: »Pustite Despota da govori što god hoće, to ionako nitko ne razumije!« Na taj me je način oslobodio eventualnih etiketa koje bi mogle biti nepoćudne u tom vremenu za nastavak mojeg nastavnog rada na Fakultetu, prisjeća se akademik Despot.

Kad smo već kod godina i obljetnica, možemo se podsjetiti i na 10. obljetnicu njegovog javnog predavanja pod nazivom »Obrazovanje kao jedina budućnost naroda«, u travnju 2009. Bilo je to u vrijeme studentske blokade fakulteta s osnovnom porukom i svrhom »orijentiranja u biti vremena«, kako je tada rečeno. Prvo javno predavanje održao je svega dva dana nakon početka studentske blokade.

»Što se, akademiče Despot, od tada promijenilo? Nabolje? Ili je, barem, drugačije?«, pitamo ga.

– Moram reći da se, nažalost, nije mnogo promijenilo. Da bi se kvalitetno mijenjalo, trebali bismo imati obrazovane učitelje naroda i obrazovaniji narod, da tako kažem!

Vjeronauk u crkve

Obrazovanje jest najodgovornija ljudska djelatnost i toga bi trebali biti svjesni i političari koji često odlučuju o vrlo značajnim potezima povezanima uz djelatnost obrazovanja. U proteklih stotinu, stotinu i dvadesetak godina, najviše je za hrvatsku kulturu i obrazovanje napravio biskup, političar i kulturni djelatnik Josip Juraj Strossmayer. Od osnivanja južnoslavenske akademije, pa ideje o osnivanju i povezivanju južnoslavenskih sveučilišta, sve do Bugarske, pa do institucionaliziranja stanovite Zajednice vjera, što je u to doba bilo zaista vizionarsko gledanje na ovaj dio svijeta, biskup Strossmayer je učinio toliko mnogo da je bez zadrške već odavno trebao biti kanoniziran!

Spominjanje vjere, biskupa, obrazovanja, i tako redom, potiče pitanje povezano uz dvadeset i prvo stoljeće i sekularnu državu kakva je naša, pa onda i je li mjesto vjeronauku u školama.

– Vjeronauku je mjesto u crkvi.

Koliko znam, vaša svojevrsna preokupacija su i Bogumili. Jeste li se njima, Bogumilstvom kao gnostičkim religijskopolitičkim pokretom osnovanim za vrijeme prvog bugarskog carstva u desetom stoljeću, uspjeli sustavnije pozabaviti?

– Nažalost još ne! I to najviše zbog toga što je glavnina svih pisanih izvora dosad – i do danas – uglavnom ostvarena na, reklo bi se slobodno, amaterskoj razini. Jedini koji je nešto kvalitetnije napisao o Bogumilima bio je Franjo Rački.Ako se ozbiljnije pozabavimo ostacima te očito impresivne kulture, tolikim spomenicima, stećcima, moramo biti svjesni značenja – dosad još nedovoljno vrednovanog i neotkrivenog, pa stoga onda i nepotvrđenog značenja i vrijednosti kulture tog naroda i njihove vjere na prostorima susjedne bosanskohercegovačke države, i to otprije njezina nastanka i dolaska Turaka.

Često se, često i povremeno, kritičke opaske upućuju na članove HAZU, zapravo toj instituciji, kako ne reagira ili reagira rijetko na neke od aktualnih pojava u društvu, u našoj državi. Na akutna pitanja, i to u primjerima gdje bi to bilo možda korisno, pa čak i nužno. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

– Kada su me predložili da uđem u članstvo Akademije, pitao sam se, prvo, što to zapravo Akademija jest?! Došao sam do zaključka da je, prije svega, problem već u samom nazivu koji kod nas – za razliku od latinskog korijena – u samom naslovu nije vidljiva pluralnost atribucije. Riječ je o znanostima i umjetnostima što ih sadrži naziv: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, a ne o jednini, kada je riječ o znanosti(ma) i umjetnosti(ma). A, zapravo, riječ i jest o konglomeratu u kojemu nema neke vidljivije a kamoli čvršće povezanosti između ljudi koji su specijalisti u humanističkim znanostima, u fizici, jezikoslovlju, raznovrsnim tehnologijama… U takvim okolnostima jako je teško imati pa onda i donijeti neki jedinstven stav o nečemu, nekoj pojavi, društvenom problemu…Sva Despotova predavanja snimljena su i nalaze se u Biblioteci »Demetra« a priredio ih je za elektronički medij nosača zvuka njegov bivši student Dimitrije Savić.

Tatin opel olympia

Obljetnicama što obilježavaju vašu biografiju dodajmo još jednu, a ova što je na redu govori o sedamdeset, pa možda uskoro čak i sedamdeset i pet godina – »dijamantnom jubileju« – kada je riječ o vašim dolascima u Novi Vinodolski, i to uglavnom i redovito ljeti.

– Da, bili su to podosta – s današnjeg motrišta – epski, spektakularni dolasci, putovanja do Novog Vinodolskog. Prvi dolazak u Novi bio je s tatinim automobilom marke opel olympia. Dobro pamtim da sam tada, kao dijete, imao igračku, nekog plišanog tigra, malog tigra. Morali smo iz nekih sasvim praktičnih razloga stati nakratko u Gorskom kotaru i ja sam u nastavku putovanja primijetio da sam ostao bez svoje omiljene igračke. Ostao tigar u Gorskom kotaru! Nakon toga uslijedila su drugačija putovanja na more. Vlakom smo iz Zagreba dolazili do Plasa a onda autobusom do Novoga! Čim bih ugledao more, s određenog dijela puta, počeo bih pjevati, premda sam u autobusu često morao stajati. To su bili autobusi TAPRED (»Transportno autobusno preduzeće«) za koje se trebalo potruditi čim prije ući da bi se moglo sjediti, ali se prije toga moralo prtljagu, kofere uglavnom, dati da se povežu na krov vozila.

Moja dječaka sjećanja čuvaju i danas slike drvenog kupališta u Novome, popularne kupalnice, nedaleku vilu supruge urugvajskog konzula, gospođe Ivane Gomez, koja je govorila španjolski i prevela Lorkine »Krvave svatove«, te dolazaka k njoj kazališnog redatelja Koste Spajića i drugih tadašnjih zagrebačkih intelektualaca, pa slikarice barunice Vere Nikolić, te mnogih Novljana koji su tada nešto značili u kulturnim krugovima ovoga našega kraja, rekao je akademik prof. dr. Branko Despot u obiteljskoj kući izgrađenoj u novljanskom vila-rajonu 1912. godine, kao rana primorska secesija – krštenoj kao »Villa Primorka« – u kojoj je veći dio godine, od ranog proljeća do Svih svetih, živjela njegova baka Flora Blis. Sjećanja na baku, »milostivu Blis«, kako su je oslovljavali i neki danas živi Novljani, još uvijek su ispunjena emocijama i živim slikama sjećanja i poštovanja, prije svega i prije svih njenog unuka Branka i njegove supruge Zrinke Despot.