Svjetski dan pomoraca koji se obilježava 25. lipnja, ove je godine bio posvećen poštenom odnosu prema pomorcima u budućnosti, po pitanju radnih uvjeta i odnosa prema pomorcima koji su neizostavan faktor globalne ekonomije. Tim povodom razgovarali smo s Nevenom Melvanom, glavnim tajnikom Sindikata pomoraca Hrvatske, a razgovor smo započeli na temu pandemije COVID-19 koja je pogodila cijeli svijet, a posebno je baš pomorcima donijela niz dodatnih problema i zapreka u obavljanju njihova posla u zadnjih godinu i pol dana.

– Poremećaj ritma ukrcaja i iskrcaja te nemogućnost dolaska na brod, odnosno povratka kući, bio je problem broj jedan u 2020. godini. U dosta slučajeva pomorci su doslovno bili zarobljeni bez mogućnosti povratka i duže od godinu dana. To je posljedično kreiralo niz dodatnih problema za pomorce. Nesigurnost primanja, administrativni problemi, odnos s kompanijama, strah i nerazumijevanje raznih državnih administracija je do srži potreslo svjetsku brodarsku industriju i one najizloženije – pomorce. Tretman pomoraca u nekim svjetskim lukama je bio ispod svake razine. Uobičajeno je da velike svjetske tragedije i problemi pobude ono najbolje u državama, ljudima i administraciji. Svijet nam je dokazao suprotno. Samoizolacija, zatvaranje i sebičnost je isplivala u punom sjaju pri pretužnom tretmanu pomoraca.

Zarobljeni

Koji su segmenti pomorstva bili najpogođeniji, gdje je najviše ljudi ostalo bez posla ili su im smanjena primanja? Jesu li to cruiseri, off shore ili nešto treće?

– Cruising industrija je skoro u potpunosti kolabirala. Sreća u nesreći da je u tu granu pomorstva investirana ogromna količina svjetskog kapitala te si jednostavno nisu mogli, niti smjeli, priuštiti bankrot. Pomorci se pomalo vraćaju na cruising brodove pa se nadamo da će se uskoro stabilizirati sve velike svjetske cruising kompanije. Kabotaže u svim zemljama, pa tako i Hrvatskoj su također pretrpjele velike gubitke. Ostali segmenti nisu bili pogođeni u toj mjeri, a neki su dodatno zaradili u ovoj situaciji.

Poseban problem dugo su vremena bile smjene posada na brodovima pa je tako bilo slučajeva da su neki naši pomorci na brodovima ostajali i po više od deset mjeseci, dok istodobno, oni koji su bili kod kuće, nisu mogli na ukrcaj. Je li taj problem sada riješen?

– Recimo da je stanje mnogo bolje nego je to bilo u proljeće i ljeto 2020. godine kada su pojedini pomorci bili zarobljeni, ali još uvijek nije kao u vrijeme prije COVID-krize. Teško je kazati kome je bilo teže: onima koji su ostali zarobljeni na brodu bez mogućnosti povratka ili onima koji su ostali zarobljeni kod kuće bez mogućnosti da zarade svoje plaće. Ne zaboravimo da je većina pomoraca plaćena samo kada su ukrcani. Pojedine kompanije pokušavaju produžiti ugovore pomorcima, tobože, radi COVID-krize. Ne smatramo da je to korektno i potrebno sada kada su se mogućnosti prijevoza pomoraca stabilizirale. Nedopustivo je da se u takvoj situaciji traži mogućnost za ekstra profit pod geslom »otežanih smjena«.

Kako se cijela situacija odrazila na primanja hrvatskih pomoraca, a kako na plaćanje poreza, primjerice za one koji nisu skupili famozna 183 dana na brodu zbog nemogućnosti ukrcaja. Jesu li u praksi po tom pitanju funkcionirale mjere koje je donijelo hrvatsko Ministarstvo mora?

– Mjere Ministarstva jesu riješile veliku većinu dilema i uglavnom su funkcionirale u praksi. Postoji nekoliko izuzetaka koje treba riješiti. Nepravda je nepravda i kada pogodi samo jednog ili nekoliko pomoraca, stoga nastavljamo inzistirati na rješavanju tih pojedinačnih slučajeva do kraja. SPH će poduprijeti i financirati Upravne i sudske postupke ukoliko to bude potrebno i dokle god to bude potrebno. Temeljem toga pregovaramo kako se slični pojedinačni slučajevi ne bi ponovili prilikom obračuna poreza za 2021. godinu.

Repatrijacije

Kako se, po pitanju pomoraca, Hrvatska suočila s COVID-krizom? Jesu li mjere i odredbe donesene u zadnjih godinu i pol dana bile dovoljne ili su potrebne dodatne i koje?

– U usporedbi s nekim drugim, razvijenim zemljama mogu odgovorno kazati da se Hrvatska pokazala sposobnijom, spremnijom i humanijom u tretmanu ne samo hrvatskih, već i stranih pomoraca. Znam da je vrlo popularno pljuvati po hrvatskoj administraciji i ministarstvima, ali mi smo tijekom najteže krize imali sugovornike koji su se trudili pomoći i koji su se trudili riješiti problem. Sjetimo se repatrijacije s cruising brodova u Dubrovniku kada su Italija, Francuska, Španjolska i Ujedinjeno Kraljevstvo doslovce odbili prihvatiti svoje pomorce – svoje građane. Sjetimo se smjena koje su se radile na sidrištu kod Šolte s tankera koji je bio na putu za Italiju. Zajedno smo to odradili. Je li to bilo dovoljno? Naravno da nije, ali ni mnogo sposobniji i bogatiji nisu napravili skoro ništa dok su pomorci udvostručili i utrostručili svoje ugovore.

Jedna od većih zapreka za pomorce u zadnjih godinu i pol dana je nejednak tretman u različitim zemljama, od onih koje nisu dopuštale smjene posada u svojim lukama, preko zemalja koje pomorcima ne dopuštaju izlazak s broda za vrijeme boravka u luci, onih koje traže boravak pomoraca u izolaciji prije ukrcaja ili iskrcaja, do onih koje imaju blaže mjere. Kakva je situacija sada, po pitanju ujednačenosti odnosa prema pomorcima?

– Najveće razočaranje COVID-krize su upravo međunarodne institucije od kojih se očekivalo da tijekom krize preuzmu vodstvo i usklade regulative na svjetskoj razini. To se nije dogodilo. Svaka zemlja je vodila svoju politiku koju je histerično mijenjala iz dana u dan tobože u svrhu zaštite svog naroda. Potrošila se tona papira, dopisa, memoranduma kojima su tražili, molili, zahtijevali. Tobože su se formirale liste zemalja koje su uvodile normalne standarde kod smjena pomoraca da bi u sljedećem trenutku te iste zalupile vrata i proglasile zatvaranje granica. Svjedoci smo stravičnih scena u kojima Država, s velikim D, ne želi zaprimiti u bolnicu teško bolesnog pomorca – svog državljanina jer procedura zaštite ne može biti ispoštovana. Bitka za ujednačenost tretmana pomoraca na svjetskoj razini još traje i trajat će nažalost dok traje COVID-kriza.

Izmjene zakona

Pomorstvo se ipak i u ovoj krizi pokazalo ključnim faktorom očuvanja svjetske ekonomije. Odakle onda takav tretman pomoraca kakav smo vidjeli?

– Svjetska ekonomija ne postoji bez pomorstva. To je valjda svakome jasno. U tome leži snaga jer kada su pomorci počeli zaustavljati brodove, bezuvjetno tražeći smjenu zbog umora i psihičke iscrpljenosti, nešto se pokrenulo. Repatrijacije su krenule, smjene su krenule. Slučajnost? Ja mislim da nije slučajnost.

Je li kriza prebrođena, vidimo li znakove oporavka?

– Kriza je još uvijek tu, ali izgleda da napokon ide kraju. Oporavak je evidentan, ali strah me više bilo što prognozirati te dodajem da se iskreno nadam da je COVID-kriza uskoro iza nas.

Osim COVID-krize koja je obilježila zadnje dvije godine, za hrvatske pomorce zadnjih sad već nešto više od desetljeća obilježila je porezna i socijalna reforma. Je li ona uspjela? Što je dosad dobro napravljeno, a što još treba učiniti? Kako Hrvatska i njezini pomorci po tom pitanju stoje u odnosu na ostatak svijeta?

– Opet ću riskirati nepopularnost izjavom da je status i položaj hrvatskog pomorca po pitanju poreznog i socijalnog opterećenja – prihvatljiv. Posljednjim izmjenama Pomorskog zakonika uklonjene su nepravde koje se cijelo desetljeće tištile hrvatske pomorce. COVID-kriza je ukazala na nove nelogičnosti i nepravde koje ćemo valjda ubrzo »ispeglati« kroz izmjene. Ali tko je normalan, u trenutku donošenja izmjena mogao predvidjeti svjetsku pandemiju? Nismo bili toliko dalekovidni. Zanimljiva je usporedba s ostatkom svijeta ili još bolje s pomorskim zemljama u EU-u. Naš sustav kopiraju Poljaci, u Ujedinjenom Kraljevstvu pomorci plate porez pa dokazuju 183 dana pa im tek onda vraćaju novac. Baltičke zemlje plaćaju porez. Jako mnogo različitih praksi postoji i unutar EU-a. U nekim zemljama sustav uopće ne prepoznaje i ne brine se o pomorcima. Često čujem teze kako ne treba plaćati doprinose i da od toga nema nikakve koristi za pomorce. Ljudi zaboravljaju da postoje, i bolesti, i gubitak posla, i neimaština, i da jednog dana odlazimo u mirovinu i htjeli bismo pristojan život. Zaboravljaju da i njihova djeca zaslužuju vrtić, besplatno školovanje i zdravstveno osiguranje. Pomorci su građani Republike Hrvatske i trebaju biti u sustavu. A sustav treba razumjeti pomorce i različitost njihovog položaja To je jedno od poslanja Sindikata pomoraca Hrvatske. Može li bolje? Naravno da može.

U prošloj godini, pretpostavljam zbog krize, svjedočili smo i rekordnom broju napuštanja brodova i posada od brodovlasnika? Imali smo takvih slučajeva i s hrvatskim pomorcima u zadnjih desetak godina, prisjetimo se samo Katine i posade koja je u Jemenu provela gotovo godinu dana? Prijeti li ta opasnost opet i našim pomorcima?

– To je stalna opasnost i vrlo čest slučaj. Samo u Crnom moru plutaju desetine napuštenih brodova na kojima pomorci žive na rubu gladi. Prije osam godina je Sindikat pomoraca Hrvatske u Splitu pokrenuo sudsku prodaju četiriju brodova radi naplate potraživanja pomoraca. Na tim brodovima su preko godinu dana boravili naši pomorci potpuno napušteni od brodovlasnika. Opasnost da se takvi slučajevi ponove je vrlo realna i samo je pitanje kada će se to ponovo dogoditi. Srećom da su ITF i SPH dovoljno sposobni da takve slučajeve privedu kraju što je prije moguće, ali, ovisno o zemlji, to može trajati godinama.

Šanse mladima

Je li u po vama adekvatno riješeno pitanje poticanja ukrcaja vježbenika, mladih pomoraca koji tek započinju karijeru. Iz Hrvatske udruge posrednika u zapošljavanju pomoraca ponovo traže da se sredstva za potpore brodarima usmjere na posrednike koji imaju uvid u stvarne potrebe kompanija za vježbenicima, kakav je stav SPH po tom pitanju?

– Više puta smo ukazali na potrebu dijaloga i pozivali na dijalog. Ne znam je li razlog COVID, ali pravi dijalog je izostao te je pravilnik o subvencioniranju pripravnika donesen takav kakav jest. Naša je težnja više nego jasna: što više kvalitetnih radnih mjesta za hrvatske kadete i asistente bez obzira na zastavu i vlasništvo broda. Smisao subvencije je davanje šanse mladim pomorcima da se lansiraju na tržište rada. Ali ne bilo kakvo. Jasno je da hrvatskih pomoraca ima mnogo više nego što su potrebe hrvatskih kompanija te stoga treba uvažavati stav posrednika i omogućiti subvencije bez obzira na zastavu i vlasništvo broda.

U kojem smjeru će se kretati glavne aktivnosti SPH i ITF-a u narednim godinama?

– Svijet se strahovito promijenio u posljednjih 18 mjeseci i ukazao nam na neke slabosti kojih uopće nismo bili svjesni. Sva predviđanja i planovi rada ITF-a i SPH-a su pali u vodu u proljeće 2020. Istodobno tehnologija ide naprijed nezaustavljivo. Otvaraju se neki novi izazovi: nove tehnologije i prilagođavanje istima. S druge strane se bavimo nekim »tradicionalnim« problemima kao što su trajanje ugovora, broj članova posade na brodovima, uvjeti života i rada. Na čudan način skačemo iz 19. u 21. stoljeće i natrag. Pričamo o brodovima, dronovima, a borimo se da posada na nekom brodu ima pitku vodu i minimum sanitarnih uvjeta.

Imaju li hrvatski pomorci dugoročno budućnost u konkurenciji jeftinije radne snage s istoka?

– Sigurno imaju! Hrvatske pomorce kompanije rado ukrcavaju radi kvalitete i vještina koje posjeduju, a ne radi cijene. Uostalom osvjedočili smo se što oslanjanje na »jeftinu« radnu snagu može značiti u shippingu. Ušteda na radnoj snazi zna biti jako skupa za brodare. Većini brodara je to jasno, a na kompanijama onih kojima to nije jasno – nije vrijedno ploviti.