Steve Tsentserensky, videoproducent, copywriter i fotograf iz Clevelanda, prvi je put stigao u Hrvatsku još prije 6-7 godina, kad je radio za jednu kruzersku tvrtku. Dubrovnik i Split bile su prve stanice koje su ga zainteresirale da se vrati, što je i učinio 2019. godine, ovoga puta u Zagreb.

Kako kaže, Split i Dubrovnik bili su fantastični, no Zagreb je imao »ono nešto« zbog čega je poželio ostati. Kad se otvorila mogućnost da radi kao digitalni nomad u našoj zemlji, nije dvojio što mu je činiti.

Odlučio je ponovo doći u Hrvatsku u prosincu 2020. te je dobio privremenu jednogodišnju dozvolu za boravak kao digitalni nomad, koja traje do ožujka 2022. godine. Tijekom zime radi u Zagrebu, a ljeti u Splitu.

Kratak je to uvod o tome kako je Steve Tsentserensky stigao u Hrvatsku, a više nam je on sam ispričao u videopozivu ususret konferenciji Novog lista na kojoj će biti jedan od govornika.

Ljubav na prvi pogled

– Bio sam kratko u Zagrebu 2019. godine i tada sam odlučio da bih se želio vratiti i ovdje živjeti. No nastavio sam putovati dok se nije dogodila pandemija. I onda sam zapeo. Cijelo sam vrijeme mislio da želim raditi na daljinu i vratiti se u Zagreb, a stvari su se počele pokretati u kolovozu 2020. godine.

Tada sam prvi put čuo za mogućnost dobivanja privremenog boravka u Hrvatskoj za digitalne nomade. Vidio sam tu vijest na portalu Total Croatia News, a i jedan moj kolega je poslao otvoreno pismo.

Od tada sam krenuo pratiti kada će se moći zatražiti dozvole za boravak za digitalne nomade, opisuje Tsentserensky. Nastavlja da su ga mnogi prijatelji iz Hrvatske upozorili na birokraciju, ali da za njega nije bilo teško dobiti nomadsku vizu.

– Prijateljica iz Zagreba mi je pomogla ploviti kroz cijeli proces, što je vjerojatno jako ubrzalo cijelu stvar. Rekla mi je što se točno traži i s hrvatskom birokracijom nisam imao problema, opisuje. U cijelom procesu pripreme za selidbu, organiziranja posla i dolaska u Hrvatsku nije bio siguran kako će reagirati njegovi američki klijenti, jer ipak se radi o 6 do 9 sati razlike vremenskih zona.

No kaže da nisu imali primjedbe, čak su bili dodatno zainteresirani.

– Znaju me pitati kako je ovdje, da im pošaljem poneku fotografiju i slično, govori nam Steve i opisuje svoj radni dan.

– Ustajem oko šest, šest i pol, jer i inače jako rano ustajem. Skuham si tursku kavu i čitam vijesti da vidim kako je kod kuće te počinjem raditi oko 8.30. Ako radim video editing, otvorim Premiere i uređujem, a ako toga dana imam neki posao koji uključuje pisanje, čitam o potrebnoj temi i istražujem.

Moglo bi se reći, tipičan radni dan, kao da radite od 9 do 17 sati, samo što se ponekad radi i duže ako mi se klijenti jave da im nešto treba, opisuje Tsentserensky. Stalnije poslove radi za dvije veće američke kompanije, jedna se bavi održavanjem softvera, a druga rasvjetom.

Producira videe za njihove potrebe, primjerice za predstavljanje novih proizvoda, a za jednu internetsku stranicu piše reklamne tekstove o hrani. Uz naravno puno manjih poslova kojih uvijek ima.

– Nije to nešto posebno drukčije u odnosu na ono kako se inače radi, jedino možda ima više fleksibilnosti. Klijentima je bitno da se posao napravi do određenog roka, kako smo se dogovorili. Nije bitno što drugo radiš u životu dok god proizvedeš ili pružiš ono što si rekao da ćeš napraviti, govori nam Steve.

Dodaje da mu posao znatno olakšava i dobra hrvatska digitalna infrastruktura. Svugdje gdje je otišao imao je dobru internetsku vezu. To nekako vuče i naše iduće pitanje – što mu se posebno svidjelo i kako je doživio Hrvatsku u proteklih devet mjeseci?

– Hrvatska je prekrasna, mogao bih u nedogled govoriti koliko mi se sviđa. Čini mi se da je jedino što radim to da govorim ljudima koliko mi se dopada. Svi znaju da je obala lijepa, ali ima se što vidjeti i u unutrašnjosti.

Meni je Zagreb predivan, ima puno austrougarske arhitekture i vrlo je raznolik, kao da si u više gradova odjednom. Jako mi se sviđa što se lako putuje, autoceste su odlične, ne samo da prolaze kroz lijepe krajolike nego su i kvalitetne, kaže Steve Tsentserensky.

Zasad je, uz Zagreb i Split, posjetio Plitvice, Zaton, Šibenik, Primošten, Hvar, Bol, a s obzirom na to da u petak dolazi u Opatiju na konferenciju Novoga lista, prethodno će posjetiti Istru. Kad uhvati priliku, posjetit će i Slavoniju.

U Rijeci je bio nekoliko dana i volio bih se vratiti, jer nije uspio previše razgledati grad. Pogađate, padala je jaka kiša. Ako ćemo se osvrnuti na to što mu se najviše svidjelo u načinu života u Hrvatskoj, kaže da se više primjera isprepliće.

Povezivanje ljudi

– Sviđa mi se kako ljudi cijene svoje slobodno vrijeme, a ne da sve žrtvuju da budu produktivni 24 sata na dan, 7 dana u tjednu. Postoji shvaćanje da je jedan dio vremena u danu određen za sebe, a ne za posao.

Ljudi će po nekoliko sati sjediti na kavi. Ja sam, na primjer, stekao jednog prijatelja preko LinkedIn-a. Nisam poznavao čovjeka, ali mi se javio i pitao me želim li popiti kavu. Rekoh, zašto ne. I kad sam došao gdje smo se dogovorili, našalio sam se da će ovo biti kratka kava jer se ne poznajemo. A ostali smo dva sata…

Dakle, ljudi cijene osobne veze i svoje vrijeme. Pogotovo mi je drago što, kada se povežeš s nekime, to nije samo površinski. S mnogima bih kratko porazgovarao, a pretvorilo bi se u dulji razgovor i poznanstvo, govori Steve.

Ističe i da su ljudi jako topli i otvoreni, a povezano s prethodnom pričom, sviđa mu se i tempo života.

– Prekrasno je to što se možeš isključiti iz posla, ali je s druge strane lako biti produktivan. Na primjer, u Zagrebu, koji je veliki grad, dani imaju lijep »flow«, čovjek nije u stalnom kaosu. Možda je kontraintuitivno, ali sviđa mi se što dućani i druge djelatnosti nisu otvoreni 24 sata.

Uđeš negdje i kažu ti da nisu otvoreni jer ljudi moraju i živjeti svoje živote. To mi se sviđa, opisuje naš sugovornik. Dodaje i da mu se bilo vrlo lako uklopiti, ljudi su jako voljni pomoći.

A je li možda počeo učiti hrvatski ili se snalazi s engleskim?

– Oboje. Uglavnom svi mlađi od otprilike 45 godina govore engleski tako da nemam nikakvih problema. Jedini je izazov kad odem na tržnicu na Dolac ili na Pazar, jer gospođe koje prodaju ne govore engleski pa im pokazujem prstom što želim.

To je univerzalan jezik koji funkcionira. Osim toga nemam nikakvih problema s jezičnom barijerom, kaže nam.

Dodaje da je bio u nekim manjim mjestima te da su i ondje su govorili engleski pa nije bilo problema.

– Moja obitelj je podrijetlom iz Rusije tako da već znam jedan slavenski jezik. Mogu razumjeti što se govori, ali naravno ne sve savršeno. Ponekad pokušam reći nešto na hrvatskom, ali mi sugovornici uglavnom kažu da se prebacimo na engleski.

To je lijepo od njih, ali tako nikad neću naučiti hrvatski (smijeh). Zasad sam naučio nekoliko osnovnih riječi i fraza poput »Kako si?«, opisuje.

Polako se približavamo kraju razgovora pa pitamo koliko planira ostati u Hrvatskoj?

– Zauvijek, ha-ha. Šalim se, nije mi dopušteno ostati zauvijek, dozvola za boravak mi istječe u ožujku tako da želim ostati do tad. Nakon što dozvola istekne, možda ću morati otići na tri mjeseca pa se vratiti, ali svakako bih se volio ponovo prijaviti, za što postoji mogućnost. Jer zaista mi se sviđa biti u Hrvatskoj.

Ona se uklapa u ono što volim raditi, a i način života mi odgovara, zaključio je Steve Tsentserensky.