Bilo je to ako ne davno, onda u doba kad je Daniela Trbović još stolovala u »Osmom katu« HTV-a. Dakle, ima i koja godina da je legendi hrvatskog radija Voji Šiljku palo na pamet da organizira izbor Miss radija i to tako da stručni žiri bira misicu samo na osnovu njena glasa.

U taj stručni žiri pozvao je Šiljak i vašeg novinara, vrag će ga znat’ zašto. Zato je posve jasno zašto je u žiriju bio i Sead Ivan Muhamedagić, književni prevoditelj, pjesnik, publicist.

Sead je onaj kojeg sljepoća nije spriječila da bude, među ostalim, jedan od naših ponajvećih prevoditelja, taman da može i zna osluhnuti savršeno i prepoznati ono što se od žirija tog neobična izbora tražilo.

Bilo je to iskustvo za pamćenje, taman da tužnija bude vijest iz kolovoza 2022. godine da je Sead preminuo. Zato je srcu draže bilo nekidan, na Dan hrvatske knjige, navratiti u Hrvatsku knjižnicu za slijepe baš u trenu kad su se proglašavali pobjednici tradicionalnog natječaja za kratku priču koja nosi njegovo ime.

Tako je, valjda, moralo biti, da se pred vratima knjižnice prizove neko drago sjećanje. Tako je moralo biti da se manje čovjek osjeća kriv što nije navratio u tu knjižnicu ama nikada, makar mu je bilo često s ruke i makar se unutra kroz godinu svakojakih događanja zbilo i zbiva.

Ne zamjera, međutim, ništa ravnateljica Karolina Zlatar Radigović. Njoj je drago što smo došli, a došli smo s debelim povodom, jer 60 okruglih godina djelovanja Hrvatske knjižnice za slijepe velik je jubilej.

Empatija

No, mi na vrata, a čitanje priča pristiglih na natječaj samo što nije. Ravnateljica ima ugodnu obavezu da dodijeli nagrade. Zato nas je za početak uputila kat niže, tamo gdje je tiskara, gdje se tiskaju knjige na brajici, na Brailleovom pismu, na sustavu pisanja i čitanja namijenjenom slijepim ili slabovidnim osobama što ga je 1829. godine osmislio Louis Braille.

Tu nas čeka Marko Pavić, voditelj tiskare. Lako što je Pavić, ma je Marko naš, s Krka.

– Rođen sam u Malinskoj. Tamo i ljetujem, smješka se Marko.

Po zanimanju je on inženjer informacijskih tehnologija i specijalist za računalne mreže. A kako je dospio u Hrvatsku knjižnicu za slijepe!?

– Trbuhom za kruhom, reklo bi se, u doba korone. Postao sam tehnički višak na jednom od radnih mjesta, pa sam se prijavio ovdje na oglas voditelja tiskare za slijepe.

Pomislio sam, pa zašto ja ne bih to mogao biti!? Zašto ja to ne bih mogao biti kad dobro razumijem ljude i imam empatiju koja je potrebna da biste radili sa slijepima, kazuje Marko.

Empatija koja nam ne bi bila zgorega ni inače, a ne samo u radu sa slijepima, slabovidnima, disleksičarima. Marko uz to ne dvoji da mu je pomogla i njegova srednja škola, 18. gimnazija u kojoj je naučio štošta vezano za jezikoslovlje i kroatistiku.

– To je bitna sfera i ovog posla, jer ovdje se bavimo i uređivanjem tekstova, korekturama, prepravcima, pojašnjava Marko. Nije on, naime, tu u dnu knjižnice sam, obići ćemo mi i njegove kolege, no prvo su pažnju ipak odvukli moćni tiskarski strojevi s kojima Marko radi i o kojima skrbi. U tiskari evo i zvuk odzvanja malo, kako je u tiskarama red.

– Odzvanja i zato jer je zasićen ovom ogromnim balama papira. To je 150-gramski papir, ali one same po sebi u ovom obujmu teže oko 459 kila, ističe Marko.

Naletjeli mi taman nakon što je u tiskaru stiglo papira da dostatno bude za sljedeće tri godine!

– Rijetke su situacije da su volumeni ovakvi. Inače se trudimo poslovati tako da nam dostave manje, jer manje je bolje. Lakše je transportirati 150 kila nego 450, kaže Marko.

Na ovom strojevima, a oba su iz Norveške, tiskaju se ponajviše knjige i časopis na brajici. Pokazuje nam Marko knjigu na brajici, lektirni naslov, »Duh u močvari«. Korice tvrde, na njima zlatopis da bude i lijepo i reprezentativno.

Format je, reklo bi se, onaj A3. Odnosno, kako kaže Marko, to su u principu plahte papira koje se klamaju. Objašnjava Marko štošta tehničkoga dok pokazuje što sve tiskara može. Nije lako to laiku ni pohvatati. Odnosno, čini se lako da nije istine da se brajica, kako kaže Marko, ne ponaša kao tipični word dokument.

– Ne može se reducirati veličinu fonta, nego ona mora biti baš uklesana u kamen, a to vam je negdje između 22 i 24 onog što znamo u wordu. Ako se smanjuje, slijepa osoba to neće moći pročitati, stope se točkice i gubi se na taktilnom osjetu na koji su navikli, veli Marko.

Valja razmišljati kao slijepa osoba.

– Tu dolazi ta izražaja ta empatija, da se možeš staviti u njihovu kožu, da možeš razumjeti potrebe i da ne srljaš u prazno izmišljajući novitete koji im se neće dopasti, odnosno neće ih ni razumjeti, poručuje Marko.

Druga dimenzija

Samo, jasno je da to razumijevanje ne ide preko noći, taman da pitamo Marka koliko je njemu trebalo da ga usvoji.

– Kažu kolege da sam se jako brzo uhodao, recimo da sam u roku godinu dana, čak i malo manje, uspio pridobiti njihovo povjerenje i da ih razumijem. Nisu to samo potrebe kod tiska već općenito i dnevno druženje s njima koje iziskuje pristup na malo toplijoj razini, da se možeš barem malo poistovjetiti s njihovim životom, kazuje Marko.

Inkluzija. Lako se složiti s Markom kako videći ljudi valjda nikada ne pišu knjigu razmišljajući koliko će je biti teško kasnije prebaciti na brajicu. I nije to, veli, grešno, to je jednostavno tako.

S druge strane, spomenut će Marko put u Norvešku, tamo gdje su proizvedena ova dva moćna tiskarski stroja i tamo gdje je Marko zaslužio certifikat koji dokazuje da posjeduje znanja i vještine za servisiranje tih strojeva.

U Norveškoj se u sličnim tiskarama izrađuju jelovnici u restoranima na brajici. Skandinavci su općenito na totalno drugoj razini po pitanju inkluzije za slijepe, zaključuje Marko.

Moćni su strojevi, a moćna je i knjiga »Duh u močvari«. Knjiga od sto stranica u brajici će biti mrcina od 250 stranica. To je onaj veći font, činjenica da se drukčije pišu slova i brojke, da je više znakova u igri i štošta drugo. Pa je jedna obična knjiga »Duh u močvari« tiskana na brajici velika četiri teška sveska.

– Najveći problem je transport, slanje knjiga poštom, iako imamo sistem prilagođen tome uz pomoć velikih, posebnih torbi, kaže Marko.

S jedne strane teške knjige, a s druge podatak da slijepi i slabovidni na godinu pročitaju oko 40 knjiga, dok videća populacija jedva da i jednu konzumira.

– Njima je to pogled u jedan drugi svijet, drugu dimenziju, neki samo tamo i mogu obitavati, ali većina njih kroz tu prizmu nauči živjeti dalje i komunicirati bolje nego videće osobe jer su elokventniji, načitaniji i znaju puno više, ne dvoji Marko.

Zadržali se mi u tiskari, a nije Marko u tom prizemlju sam. Uz njega je tu još četvero kolega, dvoje slijepih korektora i dvoje tiflografičara. Tiflografičarka je Marijana Gorjanc.

Pred njom ekran kompjutora, a na njemu na lijevoj strani PDF tekst knjige na latinici, a na desnoj isti taj tekst na brajici. Pretvara to Marijana iz jednog u drugi, pazi na redove, premješta riječi, pazi na margine.

Desetak je tiflografičara u nas. A potreba je tu, jer stroj ne može odraditi što tiflografičar može. Ne može stroj prepoznati i ispraviti sve nepravilnosti u tekstu onako kako tiflografičar može.

– Mi se dičimo s tim da su naše knjige točnije od izvornih. Jer jesu, ističe Marko, a slaže se s tim i Marijana.

Uostalom nova provjera teksta je već vrata do. Prvo je ipak valjalo čuti koliko to onda knjiga Marijana mora pročitati u godinu dana na ovaj način.

– Ne biste vjerovali, ali prošle je godine to bilo otprilike stotinjak knjiga, na to će Marijana.

– Stotinjak!? Pa vama garant ne pada na pamet uzeti knjigu u ruke kad kući dođete s posla, velimo.

Papir je papir

Smije se Marijana, kaže ovo je ono što je ona voljele i prije, čitati knjige. Nema veze što joj je sada posao i to da ih učini boljima, odnosno savršenijima nego što jesu.

A da baš sve savršeno bude tu je i Dejana Rakić, službena korektorica i urednica zvučnog časopisa Izbor. Pred Dejanom knjiga na brajici. Pregledava je ona tiskanu, traži greške.

– Griješe li puno vaši kolege, pitamo je.

– Pa ne, smješka se Dejana.

Pročita ona svega, raznih tekstova, raznih žanrova, materijala. Da birati može i ona bi, k’o većina korisnika knjižnice, da je krimića čim više. Što se pak uredničkog posla tiče, objašnjava Dejana kako je Izbor časopis za politiku, društvo i sport koji izlazi jednom mjesečno.

– Traje šest sati zvučnog materijala, što je nekih 100 stranica worda. Ja kao urednica moram pronaći članke s raznih portala, pa i Novog lista gdje ima dosta zgodnih članaka koje mogu preuzeti.

Nakon što ga preuzmem, čistim ga od reklama i drugih nepotrebnih stvari. Namjena časopisa je da onima koji ne mogu koristiti internet iz bilo kojih razloga pomogne da saznaju što se u svijetu zbiva.

Kao urednica pazim da se uvijek tu nađe za svakog ponešto, jer naša je populacija raznolika, objašnjava Dejana, po struci magistrica komunikologije.

Temelje smo obišli. Valja na kat. Evo nas taman u trenu kad su se autori nagrađenih priča, sve redom korisnici knjižnice, krenuli častiti. Kristina Krsnik osvojila je treću nagradu. Nikola Rundek je laureat, njegova priča je bila najbolja po sudu stručnog žirija.

– Moja priča govori o samom procesu pisanja. Dosta je autoironična i bilo mi je dosta smiješno dok sam je pisala. Meni je bilo zabavno, smije se Kristina.

– Ja sam opisivao jedno iskustvo plivanja, veli Nikola.

Nikola je informatičar i lektor u centru »Vinko Bek«, Kristina privodi kraju studij kroatistike. Što im daje knjižnica!?

– Meni je i inače knjižnica važna, a ovo je knjižnica koja je u potpunosti pristupačna slijepim osobama. Čitam ovisno o nekim životnim razdobljima. Ima razdoblja kad ništa ne čitam i onih kad intenzivno čitam i ne radim ništa drugo. Knjižnica u svakom slučaju zauzima važno mjesto, veli Kristina.

Nikola se prisjetio nečeg drugog, anegdote, vremena kad su im knjige dolazile iz ove knjižnice poštom.

– Sjećam se kad mi je došla prva knjiga da je poštar rekao da je stigao paket. Moji su roditelji očekivali nešto za pčele, pa su brzo pohrlili po taj paket. Moram priznati da su bili razočarani kad su vidjeli da je to za mene, da su to nekakve knjige, smije se.

Reći će Nikola i to da papir ima neku nostalgiju, premda je audioknjiga praktičnija. Inače, njih dvoje jedno drugom priče šalju na uvid. Pa neka netko kaže da knjige i pisanje ne spajaju ljude, na najbolje načine, i bolje nego to čini tehnologija o kojoj je Kristina pričala u svojoj priči »Genijalno pametni tumač«.

Divan cilj

Goran Skrbin je voditelj odjela za proizvodnju zvučnih sadržaja. Vodi nas kroz studije. U prvom nam evo Danijele Marušić, snimateljice u koje je, štono bi se reklo, nešto slabiji vid, ali savršen sluh.

Preko puta nje sjedne spiker od formata, a ona je tu da izgovoreno snimi i da ga vrati unatrag ako štogod krivo izgovori, baš kao i da snimku očistiti od svih zvučnih viškova.

– Bome i vi se naslušate svega. Što volite čitati, slušati, pitamo Danijelu.

– Stephena Kinga, k’o iz topa će Danijela.

U studiju do njenog kolega joj Ivan Čorak. Tu je, kaže, njegova oaza. Evo će biti 18 i pol godina da on tu radi kao snimatelj i lektor. Reći će on da ga je do studija dovelo sudbinsko neko određenje.

– Počeo sam gubiti vid kad sam studirao kroatistiku. To da ćeš izgubiti vid prihvatiš ili ne prihvatiš, kako god, ali kako ću bez knjiga. Onda sam u studentskom domu upoznao cimera koji je bio slijepa osoba i saznao za knjižnicu, jednostavno će Ivan.

Pa se u 18 godina nakupilo svega, snimalo glumaca i profesora hrvatskog jezika, radilo sa spikerima, ispravljalo naglaske i u velikana. A kako je Ivan nekad vidio i čitao taj tzv. crni tisak, a onda polako gubio vid, činilo se da bi nam možda i najbolje mogao reći gdje to videći ljudi griješe u svom odnosu sa slijepima i slabovidnima.

Što činimo krivo, što bi mogli bolje?

– Ja jako cijenim kad vam pristupe ljudi, pogotovo mladi, i kad vam hoće pomoći. A zapravo treba slušati slijepog čovjeka, pa ako mu treba pomoć treba, a ako ne treba – ne treba. Jer nekada vas, u silnoj želji da vam pomognu, ljudi na svoj način orijentiraju i onda se izgubite, veli Ivan.

Morali bi se svi više slušati. Čini se to kao univerzalni neki dobar savjet i nasušna potreba. U trećem studiju su tehničari koji sve snimljeno slažu na CD-ove. Nekada se sve to snimalo na magnetofonske vrpce.

Nešto sitno ih je još tu da ih se digitalizira. A na njima svega, između ostalog i nekih starih glasova poput onog Kardeljevog. I toga se dade naći. Ali, to nije sve! U maloj sobi, u malom studiju radi Ljiljana Lež Drnjević.

– Još nisam Leš, još sam Lež, šali se Ljiljana s činjenicom da joj je novinar brzo prezime pretumbao.

Ljiljana je profesorica hrvatskog jezika, radila je u školi sve do nedavnog umirovljenja, ali je i dalje tu u knjižnici da bude onaj dragi glas koji korisnici vole čuti kako im čita. I ne misli stati iz posve jednostavna razloga.

– Predivno mi je. Divno je ovo mjesto, divni ljudi, divan cilj. Uživam u tim trenucima, s velikim užitkom radim, ističe Ljiljana.

Došla je, kaže, sasvim slučajno u knjižnicu prije desetak godina potaknuta saznanjem da takvo što ima. S jedne strane divni ljudi, a s druge knjige.

– Knjige koje su moj život od onih prvih slova, čitanja ispod popluna. Pa mi je divno što to mogu prenijeti ljudima koji možda nemaju tu sposobnost s obzirom na gubitak vida ili bilo koji drugi razlog zbog kojeg ne mogu čitati normalno pisani tekst, takozvani crni tekst. Drago mi je da im ga mogu prenijeti s onim emocijama s kojima ga je autor možda i stvorio, lijepo veli Ljiljana.

Misija i ljubav

U uredu ravnateljice naš fotoreporter ostavlja na čas fotoaparat sa strane i vođen njenim brzinskim tečajem uranja u svijet brajice. Sva čuda svijeta stanu u šest punih i praznih točkica, sve se s njima da reći.

Ta su čuda cijeli radni vijek, preko 40 godina, vezala uz knjižnicu Ljerku Dinjar koja navrati često, makar da je u mirovini. Sjeća se ona svega, kaže kako se knjižnica kroz godine mijenjala u svakom smislu, tehnički ponajviše.

Nekada su se knjige snimale na magnetofonsku vrpcu, danas su knjige na serveru da ih se otamo preuzme.

– Knjižnice su kralježnice svakog društva. Ja bih rekla da je Hrvatska knjižnica za slijepe kralježnica slijepe populacije – ističe Ljerka.

Jer, nije to običan neki odnos zaposlenih i korisnika. To su prijateljstva, veze za svagda. Slaže se s tim i ravnateljica Karolina Zlatar Radigović.

Od djece s disleksijom koje je, nažalost sve više, do starije populacije koja ima probleme s vidom. »Naša je misija doći do svake osobe koja na našu knjižnicu ima pravo«, poručuje Karolina.

– Što vam još treba? Kako vam možemo pomoći, pitamo.

Smije se ravnateljica, nismo prvi koji u dan obljetnice to pitaju.

– Uvijek bi trebao veći broj studija, veći broj djelatnika, više sredstava. Sve bi onda bilo drugačije i dostupnije, jer mi moramo znati da je samo do deset posto naslova prilagođeno slijepim i slabovidnim osobama, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu.

Moram pritom reći da nas Ministarstvo kulture i medija lijepo prati i imaju razumijevanje za naš tip korisnika, ističe Karolina.

I da, u knjižnici rade ljudi koji vole ljude, tako se nama barem čini nakon brzinskog obilaska. Drago je ravnateljici to čuti.

– Zaposlili smo četiri slijepe i jednu gluhoslijepu osobu u našoj knjižnici, što govori o tome kako smo svjesni da smo mi njihovi a oni naši, veli Karolina.

A jedna od tih videćih osoba se zato, dok smo razgovarali, silno trudila demonstrirati na brzinu naučeno. Namučio se naš fotoreporter napisati kompliment ravnateljici, a da je na brajici, a bome se i ona namučila pročitati ga.

Zapelo je to komplementiranje zbog nedostatka razmaka kojeg je zaboravio brajicom napisati. Nije uspjelo posve savršeno zbog prazne šestotočke koja je važna koliko i slova. Pa će se vježbati brajica doma da se može svratiti u Hrvatsku knjižnicu za slijepe i opet, kako početku jednog divnog prijateljstva i dolikuje.

Knjige i časopisi, ali i šah i ambalaža lijekova

Tehnologija čini svoje, audioknjige su in, ali nisu tiskara u prizemlju i studija na katu jedan drugom konkurencija. Svatko ima svoju vjernu publiku.

– Ali da, audioknjige preuzimaju svijet. Bila je tako jedna simpatična situacija kada me je jedan liječnik koji voli slušati audioknjige pitao može li on postati članom naše knjižnice. Ne može ako nema dokument koji dokazuje njegovo vidno oštećenje, ali dobro to ilustrira koliko su audioknjige in, veli Marko.

Tiskaju se i snimaju knjige, ma se u knjižnici tiskaju i snimaju i časopisi. Duga je to tradicija izdavanja dvomjesečnika i mjesečnika.

Na brajici se izdaju časopis Žena i Šah, u zvučnoj tehnici Izbor, Sveta Lucija, Znanost i umjetnost i Žena, dok Mladost ide i zvučno i na brajici. Onaj Šah je pri tom pravi mali dragulj. Jest, onih koji su vrsni šahisti i znaju čitati na brajici je malo, ali se na njih tim više pazi.

– Mi smo inicijatori implementacije brajice na ambalažu lijekova, 25 godina to radimo – podsjeća Ljerka Dinjar.

Knjižnica tako surađuje s više od 50 farmaceutskih kompanija iz Hrvatske, surađuje s agencijom za lijekove, a tu su i oni koji imaju predstavništva kompanija iz inozemstva. Pa kad god vam prsti napipaju ona sitna ispupčenje ne kutiji lijeka, znajte da su za to zaslužni vrijedni zaposlenici Hrvatske knjižnice za slijepe.