Glavni državni inspektor najavio je ovih dana u Istri kako će na teren poslati pojačani nadzor nad nelegalnom gradnjom. Paralelno na državnoj dalekovidnici novinarka na tom istom terenu istočne Istre konstatira kako se bez papira grade prilazne ceste, vikendice, pa čak i kampovi.

S druge strane u oko je upala i vjestica jednog dalmatinskog portala kako turisti u zvizdan po Stradunu kofere nose u rukama jer su u avionu ili negdje vjerojatno vidjeli video kojim ih se upozorava da će platiti kaznu ako ih vuku na kotačićima.

Reklo bi se dva ekstrema koji pokazuju kakvi smo u upravljanju turizmom i koji lijepo ilustriraju kamo to sve skupa ide. A ne ide u dobrom smjeru. Što smo nekako naglo počeli osvješćivati.

Porezna politika

Hrvatski turizam praktički i nije hrvatski, gotovo sve velike kompanije su većinski u stranom vlasništvu, ulagači su stranci, a bome i kupci stanova u »sivo-bijelim kockama« koji nemilice niču po obali pod egidom ekskluziviteta, pa se tako vilom naziva sve i svašta, jer domaći s domaćim plaćama o takvoj nekretnini mogu samo sanjati.

Možda je utjeha da su veliki ulagači u turizam postali mirovinski fondovi, koji su doduše opet u vlasništvu neke strane banke, pa iako si domaći ne mogu priuštiti odmarati na Jadranu, a uskoro će i na plaže i skupe ležaljke gledati sa sjetom sa strane, barem će penzije biti solidne.

Samo u Opatiji je prije zadnje promjene Prostornog plana, kažu, predano 500-tinjak zahtjeva za građevinske dozvole. Lokalne vlasti diljem Jadrana »plaču« kako nemaju ingerencije, inspektore se valjda može izbrojiti na prste jedne ruke, medijski šušur traje vrlo kratko, i onda opet po starom.

I glavni su problem u zemlji privatni iznajmljivači jer porezna politika njima ide na ruku. Često zaboravljamo da smo dio Europske unije, a od 1. siječnja i dio šengenskog prostora pa da stranci bez problema ovdje mogu kupovati nekretnine i boraviti tu. Loša vijest je da, kad se prostor izrauba, nema nazad. Na čemu su se dobro opekli Španjolci, no zašto učiti na greškama drugih.

Ovih dana se i u Italiji vode polemike o ograničavanju rentanja stanova, što država želi staviti pod kakvu-takvu kontrolu. Isto je najavio i Pariz, ali i mnogi drugi. Na tapetu su i velike internetske platforme poput Airbnb-ja preko kojih se nude ti stanovi.

Gdje je pošlo krivo, pitali smo neke od dugogodišnjih turističkih djelatnika koji hrvatski turizam, što se ono kaže, poznaju u dušu.

Turistički stručnjak i izvrstan poznavatelj prilika u hrvatskom turizmu Selimir Ognjenović, vlasnik minhenskog ID Riva toursa, podsjetio je kako je vrijeme u kojem se traži novi način suživota s prirodom i pokušava zaustaviti sva pretjerivanja u zagađivanju i eksploatacijama.

– Stanovništva je u svijetu sve više i jasno je da u takvim okolnostima ljudi imaju sve veću potrebu za prostorom. Mi imamo sreću da smo zemlja koja nije prenaseljena, koja je prelijepa i za očekivati je da će se to pokušavati eksploatirati.

Dešava nam se da su našim gradovima i općinama glavni prihodi postali prihodi od građevinskih dozvola i komunalija, sve se to spojilo i došli smo u situaciju koju imamo danas.

Privatni smještaj, i to onaj pravi, po meni je vrlo pozitivna stvar jer je omogućavao našim ljudima kontakt s cijelim svijetom. Isto tako, naši građani nisu morali iseljavati jer su tako pronalazili posao u turizmu.

Moglo se, naime, raditi neki posao u hotelu, ali su ljudi imali uz to i dvije sobe koje su iznajmljivali turistima. I to je značilo bolji život ljudi na obali i otocima.

Međutim, dogodilo se i to da se u poreznoj politici zanemarilo da status privatnog smještaja mogu zloupotrijebiti financijske i građevinske strukture i nama se desilo nešto što sada naglo osvješćujemo. Sada, naime, imamo prevelik broj jedinica da bi se sve one mogle svesti pod privatni smještaj.

U privatni smještaj se uspio ugurati investicijski, građevinski lobi koji gradi stanove i nepovratno »jede« prostor, upozorio je Ognjenović.

Pravi privatni iznajmljivači, koji u destinaciji žive, školuju djecu, imaju neku tradiciju, nisu konkurenti ni hotelima ni kampovima, ukazao je ovaj znalac, istaknuvši kako je divlja gradnja i trošenje resursa i njima najveća prijetnja.

Talijanski slučaj

Podsjetio je kako održivi turizam podrazumijeva zadovoljstvo lokalnog stanovništva, a i samih turista. Osvrnuo se i na najavljeni Zakon o turizmu koji bi prema najavama trebao ići u smjeru boljeg upravljanja turističkim razvojem i to prvenstveno na lokalnoj i regionalnoj razini te kazao kako je vrlo važno pitanje kontrole i upravljanja razvojem.

Jer ako nema kontrole, bujanjem gradnje se jako povećavaju kapaciteti, a time se gubi na ekskluzivnosti, uništava okoliš i čitava destinacija postaje rob toga jer je izgubila imidž.

A gosti danas upravo sve više traže autohtonost i kontakt s lokalnom zajednicom i životom te su sve više svjesni važnosti očuvanja okoliša i ekološkog pristupa razvoju.

Dugogodišnji čelni čovjek udruženja privatnih iznajmljivača i stručnjak za privatni smještaj Nedo Pinezić ukazao je, pak, kako talijanski slučaj pokušaja ograničavanja rentanja pokazuje da Hrvatska ima najbolje reguliran sustav iznajmljivanja, odnosno pružanja usluga u domaćinstvu.

– Konkretno, u Italiji tek sada planiraju uvesti rješenja o iznajmljivanju, dok mi broj rješenja o kategorizaciji imamo otkad je Hrvatske.

Imamo centralni registar i e-Visitor, tako da vidimo u svakom trenutku tko se bavi iznajmljivanjem, čak i njegov financijski promet.

A Talijani to tek sada uspostavljaju i očito je da se kod njih događa ono što se kod nas događa u nekomercijalnom smještaju, odnosno da je to sivo tržište kod njih dominantno, i to pokušavaju ograničiti.

Makar, smatram da je to na kraju nemoguća misija jer postoji pravilo o slobodi kretanja u zemljama članicama EU-a i ustavne odredbe o nepovredivosti doma.

To su dva elementa po čemu je ono što je privatno – dom. A svaki građanin EU-a može boraviti u domu kod drugog građanina EU-a u vlastitoj ili nekoj drugoj europskoj zemlji, kako sada stvari stoje 90 do 180 dana bez obveze prijave boravka.

Ako borave prijatelji kod prijatelja, ne postoji zakonsko uporište koje bi bilo iznad ustavne odredbe o nepovredivosti doma, a tu je i sloboda kretanja ljudi i roba na čemu EU počiva, ukazao je Pinezić te dodao kako su sve te »dimne bombe« pokušaji da se ljude na neki način natjera da se registriraju.

Usto, nema mehanizma kojim bi se moglo kontrolirati radi li se o turističkom boravku ili ne, osim ako se smještaj ne oglašava primjerice preko internetskih platformi.

Ljudi takav smještaj mogu komunicirati i preko aplikacija, Facebooka, što nije klasično oglašavanje, a promet se može odvijati.

Pojedine zemlje su, dodaje, uspjele ispregovarati da se preko internetskih platformi odmah plaća turistička pristojba. Tako ako netko preko Airbnb-ja u, recimo, Beču rezervira smještaj, kod transakcije plaćanja smještaja mu se automatski naplati i turistička pristojba koju onda platforma uplati u proračun grada ili države.

Na pitanje upravlja li uopće Hrvatska svojim turističkim razvojem, s obzirom na to da smo postali nekretninska oaza, a želimo održivi turizam, naš je sugovornik kazao kako je problem vrlo slojevit.

– Moram reći da smo licemjerni jer jedno pričamo, a drugo radimo. Naime, s jedne strane, da nisu prostorni planovi omogućili otvaranje novih zona gradnje, ti objekti se ne bi gradili.

Potom, uništili smo stare industrije, znamo kakva su sve velika poduzeća poslovala u gradovima na moru, a da nismo pokrenuli nove.

I tako smo stvorili preveliku ovisnost o turizmu. Da im se pruži alternativa, ljudi bi radili i u drugim djelatnostima, nije ugodno preko ljeta seliti iz svog stana da bi ga se iznajmljivalo turistima.

A treće je što govorimo o overturizmu, a gotovo sve što se radi stvara pritisak upravo na glavnu sezonu. Sve velike manifestacije se održavaju i sufinanciraju u vrijeme glavne sezone, kroz udruženo oglašavanje pojačavamo dolaske zrakoplovnih linija u srpnju i kolovozu, ukazao je Pinezić te dodao kako se u Europi mijenja demografska slika, stanovništvo stari pa stranci kod nas borave sve dulje u svoje slobodno vrijeme.

U nekim sredinama omjer stalnog stanovništva i povremenog polako prelazi u korist povremenog te se događaju apsurdi kao onaj u Dalmaciji, kada je gostima u kući za odmor zasmetala »buka« domaćih životinja s lokalnog OPG-a. Pa tako život lokalnog stanovništva postaje »ometač mira« onih koji ovamo dolaze uživati u miru i tišini.

Ukazao je i kako se gospodarski objekti prenamjenjuju u stambene, urbaniziraju sela i slično, a što sve dovodi u doista proturječne situacije.

Pinezić kaže da fali znanja ljudi koji vode turizam, već trideset godina se razvoj turizma vodi na isti način, kao i da će se rijetke sredine uspjeti othrvati aktualnim procesima.

Ukazao je kako bi lokalna zajednica trebala imati alate kojima bi mogla izaći na kraj s nelegalnom gradnjom te naveo primjere iz Njemačke i Austrije.

U Njemačkoj ako ilegalni graditelj zalije temelj i prvu ploču, inspekcija izriče samo kaznu jer, eto, smatraju da su već zakasnili. Dakle, ilegalni graditelji se zaustavljaju praktički prije nego počnu betonirati. U Austriji, pak, kod traženja papira za gradnju na teren izlazi mobilna »kancelarija« sa svim potrebnim službama.

Turizmu nedostaje ljudi, pa ulažu stranci i zapošljavaju se – stranci

Još je jedna vijest ovih dana »upala u oko«. Kaže, naime, da na Ugljanu slovački investitor gradi vile za odmor uz more, troši se prostor, ali ima »papire«.

Je li se ovdašnji prostorni plan mijenjao na Badnjak ili ne, neka istraže lokalci, no zanimljivo je kako strani ulagač kaže kako će zaposliti 75 ljudi, i to lokalnog stanovništva. A trebat će čistačica, domara, čuvara, vrtlara… Sve samo visokokvalificirana radna snaga.

A kad smo kod radne snage, također smo došli u apsurdnu situaciju. Turizmu nedostaje ljudi. Dakle, ulažu stranci, zapošljavaju se Nepalci, Filipinci i ostali, a domaći odlaze. S time da je dovođenje stranih radnika postao vrlo unosan biznis.