Već više od devedeset godina on je simbol vjernosti, odanosti, prijateljstva i ljubavi psa prema čovjeku. On je najpoznatiji japanski pas, pas koji je ušao u legendu još za života, pas čija je priča dirnula u srce sve one koji su čuli za nju. On je Hachiko, pas čija je sudbina široj »publici« najpoznatija zahvaljujući filmu »Hachiko – priča o psu« koji često imamo prilike pogledati i u programu naših televizija.

Pas Hachiko je bio mužjak pasmine akita, rođen 10. listopada 1923. godine, na farmi u blizini grada Odate kojeg je profesor Tokijskog sveučilišta Hidesaburo Ueno, koji je dugo tragao za čistokrvnim akitom, udomio kada su mu bila samo dva mjeseca. Psić je odrastao okružen Unovom ljubavlju te se snažno vezao za njega i svakog ga dana s veseljem pratio na željezničku stanicu Shibuya odakle je profesor odlazio na posao. Nakon što bi ga ispratio, Hachiko se vraćao kući te bi se na željezničku stanicu vratio poslijepodne, oko 17 sati, i s nestrpljenjem iščekivao vlak kojim će stići Ueno.

Njihovo druženje, nažalost, trajalo je jako kratko. Naime, 21. svibnja 1925. godine Hachiko je stigao na kolodvor kako bi dočekao svojeg čovjeka, no on nije došao. Vlak je došao, ali Ueno iz njega nije izašao. Profesor je, nažalost, tog dana na poslu, tijekom predavanja, doživio moždani udar i preminuo.

Proslavili ga mediji

No, Hachiko ga je i sljedećeg dana došao čekati na kolodvor, nestrpljivo provjerajući je li među putnicima koji silaze iz vlaka. Profesorova obitelj nakon njegove ga je smrti dala na udomljenje; postao je član obitelji Uenovog bivšeg vrtlara. No on nije zaboravio profesora Uena i mjesto na kojem su se trebali naći, te je nastavio dolaziti na kolodvor i vjerno čekati, svakog jutra i svakog poslijepodneva, točno u vrijeme kada stiže vlak sa Sveučilišta. Činio je to svakog dana, sljedećih devet godina, osam mjeseci i petnaest dana, u isto vrijeme, na istom mjestu.

Među putnicima se nakon profesorove smrti proširila priča o psu koji uzaludno čeka svoga gospodar koji više neće doći. Nakon profesorove smrti, i lokalni su mediji izvjestili o odanom psu koji vjerno čeka svojeg čovjeka te je zahvaljujući tome Hachiko postao slavan diljem zemlje. Japanci su ga počeli zvati »Chuken-Hachiko« ili »Hachiko – vjeran pas«. Dirljiva priča o psu koji nikad nije zaboravio na svojeg čovjeka, proširila se nacionalnim medijima, motivirajući mnoge da iz raznih dijelova Japana, pa i drugih zemalja, posjete Hachika na željezničkoj postaji Shibuya i ponude mu hranu i društvo. Pas čija je tužna sudbina dirnula Japance, imao je sve što mu je bilo potrebno, i obroke i svježu vodu, ali tugu za najdražim profesorom ništa nije moglo odagnati. Vjeran pas osvojio je srca nacije i u kratkom roku postao japanski heroj. Takav da je još za života dobio spomenik na čijem je predstavljanju bio glavni gost.

Prepariran nakon smrti

Hachiko je uginuo 8. ožujka 1935. godine, a pronađen je na ulici Shibuya, nekoliko minuta nakon 17 sati. Njegovo je tijelo preparirano i moguće ga je razgledati u Prirodoslovnom muzeju u Tokiju.
Inače, u Tokiju su podignuta dva brončana spomenika Hachiku, psu koji već desetljećima u Japanu ima titulu japanskog nacionalnog simbola odanosti. Prvi, čiji je autor Teru Ando, istopljen je tijekom Drugog svjetskog rata kako bi se iskoristio metal, a druga se skupltura, čiji je autor Andov sin Takeshi, predstavljena 1948. godine, danas nalazi ispred stanice Shibuya i popularna je turistička atrakcija, posebno među mladim Japancima. Također, unutar postaje nalazi se i velik mozaik s likom Hachika.
U Japanu, u Hachikovom rodnom gradu Odateu, postoji i Muzej akite koji, logično, odaje počast najpoznatijem akiti na svijetu, Hachiku. I tamo je podignut spomenik psu, još 1932. godine, dok je nova skulptura slavnog psa predstavljena 2004. godine.

Nakon objave filma »Hachiko – priča o psu«, Japansko veleposlanstvo u SAD-u pomoglo je u postavljanju jednakog kipa i u američkom gradu Woonsocketu gdje je sniman film, pored željezničke stanice »Bedridge« koja je glumila mjesto na kojem je Hachi čekao svojeg vlasnika. Prije šest godina, povodom 80. obljetnice Hachikove smrti, na Poljoprivrednom fakultetu Sveučilišta u Tokiju predstavljena je brončana skulptura koja prikazuje profesora Uena koji se ponovno susreće s radosnim Hachikom. Inače, Hachikov se spomenik nalazi i na grobnici njegovog vlasnika na groblju Aoyama u Tokiju.

Najbolji prijatelji

O povezanosti psa i čovjeka, te vjernosti i odanosti čovjekovog najboljeg prijatelja razgovarali smo s cijenjenom stručnjakinjom za kućne ljubimce, dr. sc. Irenom Petak koja se ponašanjem i dobrobiti životinja bavi već 25 godina. Petak je studirala biologiju (ekologiju) na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu te doktorirala na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, dok je na Sveučilištu u Edinburgu magistrirala primijenjenu etologiju i dobrobit životinja, s temom o komunikaciji pasa. Od 2015. godine stalna je sudska vještakinja za ponašanje i dobrobit životinja.

– Psi su odavno zaslužili naziv čovjekovog najboljeg prijatelja. Tisućljećima oni simboliziraju vjernost, privrženost, ljubav, odanost, vodstvo i zaštitu. Uz druženje i prijateljstvo, najviše cijenimo njihovu vjernost. Ona je tema brojnih priča, kao na primjer o Odisejevom psu Argu, Lassie koja se vraća kući, modernog filma »Svrha života jednog psa« ili priče o Hachiku. Odnos koji imamo s našim psima vjerojatno je jedan od najiskrenijih, najintenzivnijih i najpouzdanijih koji ćemo ikada iskusiti.

Irena Petak
Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

U svijetu gdje je ponekad teško vjerovati tuđim motivima, sigurna je jedna činjenica: naš pas zainteresiran je za nas takve kakvi jesmo. Možemo to nazvati ljubavlju, vjernošću ili privrženošću, ali za mnoge od nas psi su pouzdani i iskreni čak i kada je teško znati vrijedi ili isto za obitelj, prijatelje i suradnike, kaže Petak i nastavlja:

– Na svjetskoj razini populacija pasa ljubimaca približava se milijardi, a mnogi od njih još žive kao slobodnoživući (feralni) u nerazvijenim zemljama. Smatra se da su psi bili pripitomljeni prije 15 ili više tisuća godina. Dakle, prije pojave poljoprivrede, predak modernih pasa odvojio se od loze predaka sivih vukova (lat. Canis lupus). Tijekom mnogih generacija to je na kraju dovelo do današnje vrste domaćeg psa (lat. Canis familiaris). U povijesti oni su bili prva vrsta koja je domesticirana (udomaćena), i zato su danas predmet fascinantnih komparativnih istraživanja o ljudskom ponašanju i evolucijskim procesima.

Društveni mozak

Petak podsjeća kako je znanost potvrdila da svoje pse volimo kao što volimo ljude.
– Proces domestikacije (udomaćivanja) vjerojatno je bio olakšan vukovima koji i sami žive u obiteljima (tzv. čoporima), pa su se uklopili u procese ljudskog društvenog povezivanja. Odnos psa i čovjeka može se smatrati prijateljskim odnosom, bliskom partnerskom vezom, ali taj odnos nije simetričan, već je prvenstveno oblikovan ljudskim potrebama i željama. Zbog toga je prema opisu bliži odnosu roditelja i malog djeteta. Pri tome psi stvaraju s ljudima veze slične dojenčadi, a ljudi zauzvrat pružaju psima skrb sličnu onoj koju bi pružili ljudskom dojenčetu. Ljudi koriste »dječji govor« (engl. baby talk) i pridaju psima pažnju sličnu onoj koja se pruža dojenčetu. U znanstvenim istraživanjima vezanosti (tzv. test neobične situacije, engl. Strange Situation test), psi su reagirali na skrbnike slično kao ljudska dojenčad prema roditeljima, dodaje.

Tijekom evolucije ljudi su razvili društveni život zbog brojnih blagodati koje nam je to donijelo.
– Time je postalo vitalno održavanje društvenih veza, i to se odrazilo na razvoj našeg »društvenog mozga«. Kada ljudi sudjeluju u društvenim odnosima, bilo s ljudima ili s drugim životinjama, u mozgu se oslobađa oksitocin koji se kolokvijalno naziva »hormon ljubavi«.
Oksitocin se luči kada stvaramo parove, povezuje se s vjernošću te s odnosom majke i djeteta. Pojam »hormon ljubavi« ne opisuje sve funkcije koje oksitocin ima u našem tijelu, ali njegova dva najpoznatija područja utjecaja – romantična ljubav i povezanost majke i djeteta – pokazuju da je oksitocin uključen u ljudske osjećaje ljubavi. Brojna znanstvena istraživanja pokazala su da kada pas i čovjek komuniciraju na pozitivan način (npr. prilikom maženja ili igre), organizam oba sudionika preplavi oksiticin, hormon koji je povezan s pozitivnim emocionalnim stanjima.

Zbog toga se kod društvenog povezivanja osjećamo dobro. Društveno povezivanje omogućuje našu sposobnost suosjećanja s drugim bićima i odražava se na to kako govorimo o svojim emocionalnim odnosima. Važno je znati da kada pse kažnjavamo tj. korigiramo, ovaj proces povezivanja se ne događa. Budući da psi utječu na nas i na našu razinu oksitocina jednako kao i ljudske bebe, veza koju mi imamo s ljubimcem može se osjećati kao veza između majke i djeteta.
Mehanizam veze je isti. S druge strane, istraživanja su pokazala da već psi koji gledaju svoje skrbnike, ako im je pogled uzvraćen, luče više oksitocina. Otuda potiče vjernost. Psi i mi povezani smo tijekom domestikacije, veza je zapisana u našim genima, izražava se kroz fiziologiju i ponašanje. Kada nije tako, trebamo se zapitati što je pošlo po zlu…, zaključuje Irena Petak.