S obzirom na to da inflacija usporava, a eurozona se pribojava plitke zimske recesije, očekuje se da će Europska središnja banka i ranije nego je bilo očekivano početi smanjivati ključni kamatnjak koji je u zadnjih godinu i pol samo išao ulazno. Već na sjednici ovaj mjesec očekuje se jasan signal da je s rastom kamata goovo, dosegnuta je tzv. terminalna ključna kamatna stopa, a na proljeće bi ključni kamatnjaci mogli krenuti silazno.

Glavni uteg gospodarstvu eurozone, koji pokazatelje vuče prema dolje, je velika njemačka ekonomija koja pati od pada industrijske proizvodnje zbog smanjene inozemne potražnje i skupih energenata, a kada pada njemačka ekonomija, za sobom vuče sve koji su o njoj ovisni. Tako i hrvatsko gospodarstvo, kroz usporavanje izvoza, odnosno pad naruždbi, već osjeća posljedice njemačkog usporavanja.

Hrvoje Stojić, glavni ekonomist HUP-a, u Fokusu tjedna kaže da podaci za listopad pokazuju pad njemačke proizvodnje od 1,3 posto u odnosu na treći kvartal, što potvrđuje razvoj recesije u drugoj polovici godine.

Hrvoje Stojić / Foto DAVORIN VISNJIC/PIXSELL

Njemačke slabosti

– Aktualna recesija mogla bi potrajati kroz prvu polovinu iduće godine, nakon čega ne očekujemo osjetan oporavak dok god ECB značajno ne spusti kamatne stope. Zato nakon slabijeg rasta BDP-a u ovoj godini, u 2024. očekujemo stagnaciju ekonomije europodručja (rast od jedva 0,1 posto), a u Njemačkoj očekujemo pad od 0,3 posto. Na tragu njemačkih slabosti, u drugoj polovini godine očekujemo daljnji snažan pad robnog izvoza hrvatskih industrijskih tvrtki, odnosno pad od 12 posto na razini cijele 2023. Naročito su pogođeni hrvatski izvoz drvne industrije, energenata, poljoprivrednih kultura, metalnih proizvoda te električne opreme, ističe Stojić u HUP-ovim analizama. Dakle, daljnje klizanje eurozone prema stagnaciji/recesiji sve više će se odražavati na domaće ekonomske prilike. Za sada je to robni izvoz, gdje bi se problem mogao produbljivati, no i potražnja za uslugama, posebice turističkim, slabi zbog slabije kupovne moći na našim emitivnim tržištima, a tu je i potražnja za nekretninama, pri čemu u Hrvatskoj svaku treću nekretninu kupuje stranac, najčešće rezident neke od europskih država.

Za sada se hrvatsko gospodarstvo drži s rastom BDP-a većim od valutnog područja kojem pripada, čak 2,8 posto smo rasli, ali najviše zahvaljujući domaćoj potrošnji, gdje nominalne plaće, pogotovo u javnom sektoru, uz povećane javne izdatke rastu i love rastuće cijene. Kako je prošla sezona, smanjio se pritisak turističke potrošnje u hrvatskim dućanima i restoranima, pa i trgovci moraju smanjiti apetite i prilagoditi cijene oslabjeloj i oskudnijoj domaćoj potrošnji. Stoga inflacija usporava. Uz to, naravno, investicije rastu, pogotovo u javnom sektoru, pogurane EU fondovima, i to je odličan način kako je domaća ekonomija u ovoj stagnacijskoj godini za eurozonu na neki način prebrodila krizni period, uhvativši se za vlak bespovratnih sredstava.

Odvrnuta slavina

No, opijeni tom odvrnutom slavinom potisnuli smo strukturne probleme: i dalje nedovoljnu konkurentnost domaće privrede te povećanu javnu potrošnju koja pregrijava BDP. Uskoro se navršava i godina dana otkako smo uveli euro, a nositelji ekonomske politike, Vlada i HNB, naglašavaju i podsjećaju što nam je euro dobroga donio: niže troškove zaduživanja, odnosno relativno niže u odnosu na one kakvi bi bili da nismo članica eurozone, potom priljev EU sredstava, nestanak valutnog rizika u kreditima, dodatnu integriranost domaće ekonomije, ukidanje transakcijskih troškova, dodatnu bliskost turistima koji više ne moraju mijenjati svoje eure u kune itd.

Međutim, s druge strane, uvođenje eura dodatno je povećalo cijene, za koje službena statistika tvrdi da su zbog eura narasle tek u decimalama, dok građani vide i osjećaju nešto drugo, kao što uočavaju i da je došlo do dodatnog rasta kamata na kredite, te dodatnog rasta cijena nekretnina. S druge strane, ono što se sa sigurnošću može reći je da su veliki dobitnici ulaska u eurozonu prije svega poslovne banke koje su time što je HNB ušao u eurosustav i same ostvarile pravo na ogromne prekonoćne kamate kod središnje banke, koje diktira ECB, a koje samo za deponiranje novca kod HNB-a iznose 4 posto godišnje. Na ime toga, HNB će im tijekom ove godine isplatiti gotovo pola milijarde eura (478 milijuna eura), čime one uistinu postaju veliki dobitnici ECB-ove monetarne politike.

Tih pola milijarde eura čini nešto manje od polovice njihove ovogodišnje enormne dobiti koja je već u prvih devet mjeseci narasla na 1,1 milijardu eura, što je 65 posto više no lani. Pred sam ulazak u eurozonu zapljusnuli su ih depoziti građana koji su ih konvertirali, a HNB im je oslobodio godinama nakupljane rezerve koje su služile kao osigurači u slučaju okidanja sistemskih rizika.

Sistemski rizik

Te su rezerve sada već tko zna gdje, odnosno imaju pravo slobodno kolati europodručjem jer se kapitalni tijekovi novca više ne prate kao prije. HNB sada podiže kapitalne zahtjeve, u skladu s politikom ECB-a, a posebno ističe svoju ulogu u zaštiti potrošača jer da kamate na kredite nisu većinom fiksirane, sada bi došlo do značajne eskalacije kreditnog rizika i opterećenja kućnih budžeta. To se, istina, nije dogodilo zbog fiksiranja značajnog dijela stopa u ugovorima, te zakonskog plafoniranja najviših stopa. No, s druge strane, značajni sistemski rizik valja se iza brda, tinja u bilancama banaka i prijeti da se prelije na potrošače, a to su cijene nekretnina. Nekretnine su i predmet kupovine stambenih kredita, ali istovremeno služe i kao kolateral za isti kredit.

Unošenjem klauzula u dio ugovora o stambenom kreditiranju prema kojem banke od građana mogu tražiti dopunu instrumenata osiguranja kod već odobrenih kredita ako dođe do nove procjene, u prijevodu ako cijene nekretnina padnu, ukazuje da i dalje nema prave zaštite potrošača, a meritum stvari prepušta se juridičkom okviru, kakve god kreditor uvjete postavi. Ovakva pak neutralizacija budućeg tržišnog rizika pokazuje i još nešto: da tržišna ekonomija ne stanuje ovdje.