Ivica Mikšić / Snimio Tihomir IVKA
Zgrada je kao tvornica ulja podignuta 1920. godine, ali je ubrzo propala, da bi 1924. godine u nju ušao norveški koncern Mustad s namjerom da proizvodi potkivačke čavle za konje
povezane vijesti
Karlovac je jedan od rijetkih hrvatskih gradova koji zna svoj točni rođendan. Za potrebe obrane od Turaka, 13. srpnja 1579. preko tisuću radnika pod ravnanjem graditelja Martina Gambona započelo je s gradnjom grada tvrđave omeđene bedemima u obliku šesterokrake zvijezde na inicijativu nadvojvode Karla II. Habsurškog po kojem je grad i dobio ime.
Nakon što 1776. prestaje biti pod vojnom upravom i dobiva status slobodnoga kraljevskog grada, počinje se brzo širiti i gospodarski napredovati. Zbog dobre pozicije u 18. i većem dijelu 19. stoljeća, Karlovac postaje najvažniji trgovački grad između Jadrana i Podunavlja. U karlovačku Gimnaziju išli su Nikola Tesla i Stjepan Radić, između ostalih, Karlovac je nakon Šibenika drugi grad u Hrvatskoj u koji je uvedena javna električna rasvjeta. Početkom 20. stoljeća zbog nagle industrijalizacije dobiva nadimak “hrvatskog Manchestera”, a nakon 2. svjetskog rata Karlovac postaje jedno od najjačih hrvatskih industrijskih središta, posebno u području strojarstva…
Karlovac ima vrlo bogatu povijest, pa ipak, donedavno je imao tek jedan muzej, onaj gradski, čiji je stalni postav prilično skroman u odnosu na događaje, ljude i važnost grada u njegovih gotovo pola milenija postojanja. No, stvari se mijenjaju, kako Karlovac od 1990. stagnira zbog Domovinskog rata, privatizacijske pljačke, pa onda posvemašnje deindustrijalizacije, inertnih lokalnih vlasti… tako mu ni ne preostaje mnogo više od prisjećanja na (bolju) prošlost.
Prije dvije i pol godine otvoren je moderni Muzej Domovinskog rata na južnom prilazu gradu, gdje su se od 1991. do 1995. vodile najžešće bitke. Uz karlovačku Gimnaziju gradi se i Nikola Tesla Experience Center, spoj muzejske, edukacijske i znanstvene ustanove. Ima u Karlovcu i muzej karlovačke industrije, zanimljiv projekt Gradskog muzeja, ali nije u fizičkom obliku, već virtualnom. Svi ovi projekti i ustanove financirani su javnim novcem, domaćim ili europskim.
Ivica Mikšić / Snimio Tihomir IVKA
Profesionalna sudbina
I tu dolazimo do junaka naše priče, prekaljenog karlovačkog strojarskog inženjera, poduzetnika i inovatora Ivice Mikšića koji je s gotovo 80 godina na plećima odlučio spasiti jednu veliku i važnu karlovačku zgradu od propadanja i u njoj, između ostalog, urediti Tehnički muzej inženjerstva Jugoturbine i industrije Karlovca. I to vlastitim novcem, odnosno preko svoje Tvornice turbina Karlovac (TTK) koju je osnovao 1991., kad se najveća karlovačka i jedna od najvećih strojarskih tvrtki bivše Jugoslavije Jugoturbina urušavala, da bi u privatizacijskom kaosu ono najvrednije završilo u rukama stranaca, mali dio bio sačuvan osnivanjem novih tvrtki sa starim kadrovima, a veći dio jednostavno bespovratno propao.
– Bio sam u dilemi, školovati se za građevinara ili strojara. Prevagnulo je strojarstvo jer sam znao da ću dobiti zaposlenje u Jugoturbini. Zanimalo me biti tamo gdje se stvara nešto novo. A u Jugoturbini se stvaralo – započinje Ivica Mikšić priču o tome kako je svoju profesionalnu karijeru vezao uz tvrtku od prvog dana zaposlenja 1967. godine nakon diplome na Strojarskom fakultetu u Zagrebu, pa sve dok 1991. nije dočekao vrijeme kad sam sebi može biti gazda.
Svoju profesionalnu sudbinu Mikšić je odabrao sam, no njoj je prethodila ona koju nije mogao birati i koja ga je više ili manje pratila i obilježila u kasnijem životu. Naime, njegov otac Franjo bio je od 1943. pripadnik hrvatskih vojnih snaga NDH i u ustaškoj uniformi skončao život negdje između Bleiburga i Maribora u osvetničkom pohodu partizanskih jedinica. Obitelj nikad nije saznala gdje je točno ubijen i zakopan. Uz taj teški teret, njegova majka odgajajući njega i dva mlađa brata u novoj diktaturi, snalazila se kako je znala i umjela. Iznajmljivala je jedinu sobu u kući i kao sposobna švelja šila za druge, a da životna ironija bude veća, i u prvom i u drugom slučaju klijenti su često bili oficiri JNA i njihove supruge. Uza sve probleme, poprijeke poglede, probleme zbog odlaska na vjeronauk, Mikšić je sve to znao zatomiti jer je prvo bio izvrsni đak, pa student i na kraju inženjer koji je dogurao do toga da kao “neprijatelj sistema” po porijeklu, dogura već s 32 godine do mjesta direktora Tvornice pumpi u okviru velike Jugoturbine.
– U posljednje dvije godine studija bio sam i stipendist Jugoturbine. Ne mogu reći, nije tamo bilo sve loše, tamo sam stekao veliko stručno i rukovodeće iskustvo. Ja sam se, za razliku od mnogih, i tamo u državnom poduzeću ponašao kao da je to moja vlastita firma – progovara Mikšić ponešto o svom karakteru.
Na pitanje je li zbog oca kasnije u socijalizmu imao problema i kako to da je ipak dogurao visoko u hijerahiji jedne velike državne socijalističke firme, a da nije bio član partije, Mikšić kroz smijeh govori, “držali su me jer su me trebali”. Što pak govori nešto i o karakteru jugoslavenskog socijalizma.
TTK nikad nije dobio niti jedan posao u Karlovačkoj županiji
Iako u razgovoru djeluje tolerantno i pomirljivo, očito mu njegova beskompromisnost, poslovni mentalitet i prezir prema korupciji nisu pomogli na »domaćem« tržištu. Da s takvim tipovima politika nema milosti sugerira svejedno nevjerojatan podatak iz monografije da TTK od osnutka 1991. godine do danas nije dobio niti jedan posao u Karlovačkoj županiji! Nadalje, karlovačka gradska tvrtka Vodovod i kanalizacija od 1949. godine, otkad se pumpe proizvode u Karlovcu, prvo u Jugoturbini, pa u Croatia pumpe d.d., pa sad u TTK-u, po navodima u monografiji nikad za svoje potrebe nije kupila od karlovačkih tvrtki nijednu pumpu. TTK nikad nije uspio pobijediti na natječaju za servis pumpi u gradskom poduzeću. S tim na pameti, nije ni toliko neobično što lokalne vlasti ne žele pripomoći Mikšiću da u Karlovcu otvori Tehnički muzej. |
Emotivna povezanost
Da stvar bude zanimljivija, u zgradi Mustada koju je Ivica Mikšić namjerio pretvoriti u Tehnički muzej, do kolovoza 1943. radio je kao bravar i njegov otac Franjo, prije negoli su ga vlasti NDH mobilizirale u vojsku. Još jedan motiv da ovom vrijednom primjeru industrijske arhitekture udahne novi život. Kako kaže, ovom zgradom je bio fasciniran još kao dječak, slikao ju je u školi i sačuvao te radove, zapinjala bi mu za oko svakodnevno kad bi kao mladić pored nje kroz četvrt Rakovac išao na kupanje na Koranu. Ta fascinacija nije izblijedjela s godinama.
Zgrada je kao tvornica ulja podignuta 1920. godine, ali je ubrzo propala, da bi 1924. godine u nju ušao norveški koncern Mustad s namjerom da proizvodi potkivačke čavle za konje, magarce i deve. Mustad je radio do 1945., tvornica je nacionalizirana i onda se u njoj istim poslom bavila tvrtka Že-Če, prvo kao državna, pa onda poslije dolaska demokracije i kapitalizma kao privatna firma do propasti 2005. godine.
Proizvodnja se na strojevima pogonjenim stropnim remenskim sustavom u istom obliku održala punih 80 godina, a potkivački čavli iz Karlovca izvozili na sve kontinente osim Australije.
Foto KRISTINA STEDUL FABAC/PIXSELL
Kupujući zgradu koja je na ime neisplaćene hipoteke posljednjih 15-ak godina bila vlasništvo Karlovačke banke i propadala do zabrinjavajuće razine, Mikšić je računao na podršku lokalnih vlasti, europskih fondova, nadležnog ministarstva, pa i norveške vlade i same tvrtke Mustad. Brzo je shvatio da će, kao i mnogo puta prije u životu, morati sam.
– Nitko nam nije pomogao. Pokušali smo preko norveške ambasade i samog Mustada. Od Grada Karlovca također nema koristi, izrijekom nam je priopćeno u gradskoj upravi početkom prošle godine da se javna sredstva, ona Ministarstva kulture, pa i europskih fondova, ne dodjeljuju privatnim tvrtkama. Kao da ću ja sve ovo kad se uredi, odnijeti u grob – s rezignacijom će Ivica Mikšić.
Izuzetak je Karlovačka banka koja je prilikom prodaje zgrade odobrila i dugoročni kredit i za kupnju i za obnovu, što i nije neki poslovni rizik s obzirom da je njegova tvrtka TTK solventna i posluje dobro.
– Nikad nijedan dan nije plaća kasnila, ni kad smo bili tri na početku i danas kad nas je 175 u Tvornici turbina – ne bez ponosa kaže Mikšić.
Firmu je osnovao da bi ostvario svoju davnu želju da sam odlučuje o razvoju, marketingu i proizvodnji. Otad je morao više puta mijenjati planove i prilagođavati proizvodni program i područje djelovanja tvrtke kako bi se prilagodili uvjetima na tržištu. Iako ne krije da nije volio komunizam kao ni mentalitet razvijen u njemu, kao praktičan čovjek nije bio isključiv i nije uklanjao sve što je moglo podsjećati na komunizam. Podsjeća na anegdotu kad je osnivao tvrtku 1991. tada pod nazivom Jugoturbina-energetika i kad su ga novopečeni karlovački političari upozoravali da mu firma u nazivu ne bi trebala sadržavati pojam Jugoturbina jer to valjda podsjeća na Jugoslaviju. Neopterećeno sistemima razmišlja i u slučaju zgrade budućeg muzeja. Kaže da bi radije na pročelje uređene zgrade stavio natpis Že-Če pod kojim je firma funkcionirala u komunizmu, negoli originalno Mustad koje je bilo aktualno za vrijeme kapitalističke prve Jugoslavije i NDH.
– Nema tu puno mudrosti, ime Mustad trajalo je 20 godina, a Že-Če je funkcionirao 60 godina.
Kutak za poznatu rodbinu, slikara Šuteja i književnicu Lukšić
– Miroslav Šutej, akademski slikar i grafičar, najpoznatiji među ljudima po tome što je dizajnirao hrvatsku kunu, moj je bratić. Također, književnica Irena Lukšić je moja sestrična. Oboje su, nažalost, pokojni, ali na ovaj način želim održati živom uspomenu na njih – kaže Ivica Mikšić i dodaje da je sačuvao dosta Šutejeve ostavštine, a ostavštinu Irene Lukšić cijelu i da tu ima dosta zanimljivog materijala za stalni postav koji će obogatiti ponudu budućeg muzeja. |
Nestali bez traga
Vlast ne pomaže, ali je prva kad treba kontrolirati i postavljati uvjete obnove. Naime, svaki korak prve faze obnove zaštite objekta nadziru konzervatori istog Ministarstva kulture koje nije zainteresirano pomoći u financiranju ovakvog pothvata od općeg interesa, i kako kaže Mikšić, na svaki njihov odgovor i odluku se usput predugo čeka.
S druge strane, konzervatori nisu bili tako revni prije 15-ak godina, kad je čitavo unikatno postrojenje za proizvodnju čavala koje datira s početka prošlog stoljeća, koje bi danas bilo važan dio Tehničkog muzeja karlovačke industrijske baštine, jednostavno nestalo iz zgrade.
– Nas je ovdje u zgradama dočekala samo golema količina smeća. Bivši vlasnik navodno je strojeve poslao na remont u Norvešku 2005. godine. Ima i informacija da su svi strojevi i oprema prodani u Indiju ili neke arapske zemlje. Neki vele da su u Brazilu. Ne znam, izvjesno je da ih u Hrvatskoj nema – ne skriva Mikšić žal što su strojevi nestali bez traga.
Originalnih strojeva nema, pa nam u prizemlju zgrade u kojoj je prošle godine završio prvu fazu obnove i zaštitio je od daljnjeg propadanja, pokazuje tokarilice i druge strojeve, drvene modele, oruđa i opremu koja se nalazila u Jugoturbini i drugim poduzećima. Nešto je rashodovano, nešto donirano, nešto kupljeno. To je dio okosnice eksponata industrijske baštine budućeg muzeja. Dio već postoji u matičnoj tvrtki TTK, u obližnjoj gradskoj četvrti Banija, gdje je Mikšić već prije, 2019. godine, ustanovio privremeni muzej kako bi pokazao tehnološki skok u alatima i opremi koje su koristili inženjeri poput njega u razvoju novih proizvoda.
Taj postav sadrži veći broj dobro očuvanih uređaja poput “pretpotopnih” kopirnih i tiskarskih strojeva, crtaćih daski, prva osobna računala, kao i više stotina originalnih dokumenata koji uključuju nacrte, tvorničke novine, stručne knjige, pa i 56 svezaka vještačenja strojarske opreme popraćene fotografijama iz 56 tvrtki iz Karlovca koje su nestale u vihoru privatizacije, odnosno tranzicije iz socijalističke u kapitalistički način proizvodnje. U tom smislu TTK je na svojim web sranicama objavio poziv građanima da ponude ako imaju nešto što bi moglo upotpuniti postav budućeg muzeja. Ljudi se javljaju i ima zgodnih primjera.
– Jedan gospodin nam je donio očuvanu papirnatu kutiju iz 1935. godine s dvadesetak potkivačkih Mustad čavala proizvedenih na ovom mjestu. Svaki čavao ima Mustadov žig, sve je autentično. Ljudi nam poklanjaju, od nekoga nešto i kupimo – kaže lucidni i živahni osamdesetogodišnji poduzetnik.
Ivica Mikšić / Snimio Tihomir IVKA
Oprezan u procjenama
Mikšić kaže da su samo u prvoj fazi promjene složene drvene krovne konstrukcije, podova i ostalih osnovnih radova, uključujući tu i gredu koja je napravljena po narudžbi na osnovi fotografija kako je izgledala u vrijeme kad je zgrada građena, već potrošili pet milijuna kuna.
– Mislili smo u startu da će to biti manje. Zgrada je statički stabilna, suha je, nije dobila ni crtice u potresu prije godinu dana, ali su nam drveni dijelovi, kompleksna krovna konstrukcija, masivne i gusto postavljene grede u podovima ove trokatnice, uzeli više sredstava i vremena negoli smo to mislili na početku” – objašnjava Mikšić koliko su desetljeća nebrige uzele danka. “Sad slijedi druga faza koja počinje pregovorima između nas i konzervatora o detaljima konačne namjene objekta. Po tom dogovoru će se raditi projektna dokumentacija.”
Plan je jasan od početka. Prizemlje će svakako biti muzejski prostor za krupnije eksponate, na jednom katu bi mogli biti lakši izlošci inženjerske opreme, planirana je i jedna konferencijska dvorana. Konzervatori kažu da bi dobro u okviru objekta bilo imati i manji ugostiteljski dio, pa suvenirnicu. Uz to, Mikšić i TTK su kupovinom zgrade htjeli spojiti emotivni dio koji se poklapa s društvenim interesom i poslovni za firmu. Jedan dio zgrade, naime, bit će korišten kao skladišni prostor za tvrtku. Mikšić naglas razmišlja pokazujući vanjski natkriveni dio uz zgradu, da bi tamo mogli napraviti malu craft pivovaru.
– Osim volje da napravimo nešto korisno za grad i javni interes, ovakve kombinacije tehničkih muzeja i drugih sadržaja su uobičajene u svijetu, tamo se stare i velike firme hvale svojom prošlošću, to može imati veliki marketinški učinak za našu tvrtku i poticaj našem prodajnom odjelu da efikasnije nudi svoje proizvode – zaključuje Ivica Mikšić priču o ideji tehničkog muzeja u Karlovcu koja se već ostvaruje.
Prvotni plan za njegovo dovršenje bio je kraj 2022. godine, ali Mikšić je sad nešto oprezniji u procjenama nakon prve faze koja je uzela više vremena i sredstava od očekivanog. Ali sumnje nema, Karlovac će se u dogledno vrijeme, zahvaljujući volji i trudu jednog čovjeka, moći pohvaliti još jednom turističkom atrakcijom i obnovljenom zgradom, vrijednim primjerom industrijske arhitekture.
