Svaka peta velika svjetska kompanija već se uključila u kampanju »Utrka prema nuli«, koju Ujedinjeni narodi vode s namjerom da se emisija stakleničkih plinova do 2030. godine prepolovi.

Klimatske promjene se ubrzavaju, vremenske su nepogode sve češće, a štete od njih se povećavaju. Ni poduzećima ne ostaje drugo nego mijenjati svoje ponašanje i poslovnu kulturu kako bi smanjila negativan utjecaj na okoliš i na vlastito poslovanje.

Godina preokreta

Primjerice, gotovo 40 posto najvećih proizvođača automobila – poput Forda, Volva, BMW-a i Nissana – obvezali su se na smanjivanje emisije stakleničkih plinova iz svojih vozila na nulu do 2040., a neki i do 2030. godine.

Gotovo trećina najvećih proizvođača hrane u svijetu obećala je da će do 2030. prestati surađivati s isporučiteljima koji za proizvodnju prehrambenih sirovina krče šume. U »Utrku prema nuli« – za nulte emisije stakleničkih plinova – uključila se i svaka druga globalna tekstilna kompanija, poput tvrtki Burberry i H&M, prema podacima Ujedinjenih naroda.

Na svoj način kampanji su se pridružile trgovačke kuće Walmart i Tesco, farmaceutske kompanije GSK, AstraZeneca i mnoštvo drugih tvrtki. Neke od najvećih globalnih banaka obvezale su se da će postupno zatvarati kreditne slavine za projekte koji koriste fosilna goriva.

Prošla je godina, naime, bila prekretnica u jačanju svijesti gospodarstva o tome da se mora prilagoditi novih okolnostima. Prema istraživanju konzultantske kuće Deloitte, provedenom među 2.000 direktora iz 21 gospodarski najutjecajnije države, broj poduzeća koja smatraju da je svijet zbog klimatskih promjena došao na prekretnicu popeo se za petinu, na njih 79 posto.

Direktori posvuda shvaćaju da brzo moraju nešto napraviti, jer je čak 97 posto ispitanih poduzeća iskusilo veće ili manje štete zbog klimatskih promjena, primjerice prekide u poslovnim modelima i opskrbnim lancima diljem svijeta, prema istraživanju Deloittea.

Svijest o hitnosti promjena osobito je jaka u Europi, i to zbog novih i opsežnih regulacija koje Europska unija svake godine donosi kako bi provela svoj ambiciozni Zeleni plan. EU želi emisije ugljikova dioksida do 2030. godine smanjiti za 55 posto u odnosu na 1990. godinu. Ove se godine najviše govori o paketu europske regulacije za održivo financiranje, kojim se želi investicije preusmjeriti na održive projekte.

Jasne poruke

– Time je EU poslao vrlo jasnu poruku gospodarstvenicima. Ako se nećeš razvijati u smjeru održivosti, uskoro nećeš moći na raspolaganje dobiti ni novac, kaže dr. sc. Mirjana Matešić, direktorica Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj (HR PSOR).

Primjerice, na temelju uredbe o europskoj taksonomiji, koja određuje što je održivo, korištenje fosilnih goriva ne može se staviti u kategoriju održivosti.

Pritisak na poduzeća da krenu u smjeru obnovljivog, održivog i cirkularnog gospodarstva naglo se povećao nakon snažnih poruka koje su prošle godine svijetu uputili Ujedinjeni narodi te državnici okupljeni na UN-ovoj klimatskoj konferenciji u Glasgowu.

Svi smatraju da je krajnji trenutak za pokretanje opsežne kolektivne akcije za ublažavanje klimatskih promjena, to više što su neke od njih već otišle nepovratno daleko.

Istraživanje Deloittea, međutim, pokazuje velik raskorak između svijesti poduzeća o klimatskim promjenama i onoga što stvarno čine kako bi svoje poslovanje prilagodila novim okolnostima.

Tvrtke mijenjaju ponašanje, ali većina njih opredijelila se za korake koji nisu previše zahtjevni.

– Dvije trećine izvršnih direktora izjavile su kako njihove organizacije upotrebljavaju sve više održivih materijala i povećavaju energetsku učinkovitost, objavio je Deloitte. Više od polovine razvilo je energetski učinkovite ili klimatski prihvatljive uređaje, tehnologije i opremu.

Većina svjesno smanjuje broj putovanja zrakoplovom i osposobljava zaposlenike u pogledu klimatskih politika i učinka, kaže se u istraživanju.

Grupa predvodnika

Istodobno, nema puno poduzeća koja su klimatske promjene odlučile uključiti u svoje poslovne modele te promijeniti svoju poslovnu kulturu. U kojoj mjeri poduzeća razumiju poslovne koristi od prilagodbe klimatskim promjenama, može se – prema Deloitteu – vidjeti kroz pet indikatora.

Prvo, poduzećima za prilagodbu treba razvoj novih ekološki prihvatljivih proizvoda i usluga. Drugo, trebaju definirati kriterije održivosti i za svoje opskrbljivače te poslovne partnere. Treće, trebaju otvoriti mogućnost unapređenja ili preseljenja objekata kako bi postali otporniji na klimatske učinke.

Četvrto, poduzeća bi trebala klimatska pitanja uključiti u lobiranje i političke donacije. Peto, povećanje nagrada vodstvima poduzeća valjalo bi uvjetovati kriterijem uspješnosti održivog poslovanja, smatraju u kući Deloitte.

Od tih pet zahtjeva 35 posto ispitanih poduzeća ispunilo je samo jedan, ili nijedan. S druge strane, istraživanje je pokazalo da postoji grupa predvodnika. To je 19 posto poduzeća koja su primijenila barem četiri zahtjeva i postala ogledni primjer prelaska na održivo poslovanje, zbog svoje učinkovitosti i djelotvornosti te koristi koje ostvaruju. To je lijep podatak, ali ostaje dojam da kod goleme većine poduzeća prilagodba novim okolnostima škripi.

– Stvari su složene. Puno ovisi o tome čime se pojedina tvrtka bavi, komentira Mirjana Matešić. Nije isto, kaže, ako je riječ o proizvođaču softvera koji u pravilu ne troši puno prirodnih resursa, a vrijednost koju stvara uglavnom je intelektualna. Takvim je tvrtkama lakše provoditi promjene.

Ako se tvrtka bavi proizvodnjom građevinskog materijala ili energenata, izazovi su neusporedivo veći. Osim toga, u sektorima koji stvaraju najveći dio štetnih utjecaja na klimu promjene su silno skupe. U brojnim slučajevima ne postoje još ni prikladna rješenja za njihovu tranziciju.

– Da bi se tvrtke koje troše puno prirodnih resursa i fosilnih goriva mijenjale, moraju dobiti jasnu informaciju da za desetak godina više neće postojati, kaže Matešić.

– Istovremeno, države i društva moraju tim tvrtkama ponuditi svu moguću potporu, financijsku i razvojnu, kako bi im pomogli u prilagodbi. Jer, ako su promjene za stanovito poduzeće teško ostvarive, ono se neće mijenjati.

Stoga je važno da su očekivanja realistična i da ključni gospodarski sektori koji utječu na klimatske promjene imaju stalnu podršku, ističe Matešić.

Međutim, naša sugovornica upozorava da ne treba zanemariti podatak da je petina poduzeća usvojila gotovo sve elemente potrebne za održivi razvoj. To je ohrabrujuće. Lideri su uvijek u manjini, kaže.

Uvijek postoje predvodnici promjena, većina koja ih slijedi i manjina koja oklijeva s promjenama i koju regulator mora prisiljavati da počnu zadovoljavati barem minimalne standarde ponašanja.

Održiv lanac

– To istraživanje vrlo jasno pokazuje da ne može jedan poslovni subjekt ili sektor sam promijeniti neodržive prakse u održive. Da bismo se mijenjali, moramo to raditi kao društvo. To znači da bi održiv trebao biti cijeli lanac vrijednosti, od dobavljača do potrošača. Očito, moramo se mijenjati u dogovoru i suradnji, naglašava direktorica HR PSOR-a.

Teško je jednom proizvođaču pića donijeti odluku da će sutra prestati prodavati piće u pet-ambalaži. Potrošači vjerojatno neće prepoznati tvrtkin proizvod i ona će imati financijske štete. Da bismo izbacili plastiku za jednokratnu upotrebu, na tome uz gospodarstvo moraju surađivati potrošači, kao i dobavljači koji pomažu proizvođaču pića u stvaranju proizvoda. Najvažniju ulogu ipak ima regulator, javni sektor, koji mora različitim modelima poduprijeti one koji idu u smjeru održivosti, ističe Matešić.

– Tu snažnu poruku izrekli su i predstavnici gospodarstva u Glasgowu, iako su oni na klimatskoj konferenciji ostali u sjeni predstavnika vlada i njihovih poruka. Poruka gospodarstva iz Glasgowa bila je jasna: moramo dobiti poticaje i podršku regulatora da bi tržište moglo nagraditi naše napore, naglašava Matešić.

Primjerice, da bi proizvođač obuće promijenio praksu i postao održiv, mora uložiti znatan novac. Države moraju podupirati napore takvih proizvođača smanjivanjem poreza ili davanjem poticaja, a na kraju moraju ih prihvatiti i potrošači.

Ako tržište ne nagradi nove održive proizvode, napori pojedinih tvrtki otići će u vjetar i one će propasti. Ne može se očekivati, naglašava Matešić, da troškove tranzicije snose same tvrtke.

Države mogu pomoći poduzećima na različite načine. Na primjer, vlade mogu proizvođače usmjeriti prema zelenom, odnosno održivom gospodarstvu, putem javne nabave. Europa nas potiče da primjenjujemo zelenu javnu nabavu, podsjeća Matešić. Finska je izvijestila da se čak 80 posto njezine kupovine putem javne nabave odnosi na tzv. zelene proizvode i usluge.

Nema zarade

– Nikome od nas nije lako mijenjati navike. Kada poduzeće stvori novi, ekološki prihvatljiv proizvod, treba proći puno vremena da bi dobio povjerenje kupaca, upozorava Matešić. Stoga bi država u javnoj nabavi, kaže, trebala davati podršku poduzećima kupujući njihove inovativne proizvode. Tako će im pomoći da premoste osjetljivo razdoblje od nastanka novog proizvoda do njegovog šireg prihvaćanja na tržištu.

Ukratko, pod pritiskom klimatskih promjena mijenjaju se sva poduzeća kojima usvajanje novih pravila ponašanja i proizvodnje predstavlja prihvatljiv financijski teret. To ne čine oni koji nemaju alternativna rješenja i kojima su promjene preskupe. Istraživanje Deloittea, štoviše, potvrdilo je da poduzeća od prelaska na održivi razvoj – na što su dugoročno prisiljena – nemaju zarade.

– Golema većina predvodnika u prilagodbi novim okolnostima kaže da od toga nemaju značajne financijske koristi ni podršku tržišta, primjećuje Matešić. Tim promjenama uglavnom stječu bolju reputaciju u javnosti i podršku svojih vlasnika. Mjere za održiv razvoj ne pridonose poslovnom uspjehu poduzeća i zato nisu široko prihvaćene.

– Kada bi se tržišta, zakoni, porezi regulirali tako da poduzeća zbog prijelaza na održivi razvoj mogu postići poslovni uspjeh, tada bi svi to radili. Promijenili bi se još jučer, zaključuje Mirjana Matešić.

Zakazao (i) obrazovni sustav

Ne treba posebno naglašavati, dodaje naša sugovornica Mirjana Matešić, da veliku ulogu u tranziciji prema održivoj proizvodnji i proizvodima ima edukacija potrošača, ali i naših budućih stručnjaka, menadžera koji će voditi poduzeća i gospodarstvo.

Nažalost, sadašnji obrazovni sustav u Hrvatskoj ne pridaje dovoljnu važnost temama održivosti i budući menadžeri često nemaju dovoljno znanja o tome.