U organizaciji norveškog veleposlanstva, njihove multinacionalne grupacije Kongsberg i brodogradilišta Green Yard, u hotelu Hilton danas je održana konferencija na temu održivih modela brodogradnje za budućnost koja je imala jako dobru posjećenost.

Kao što je poznato, Kongsberg je već više godina prisutan na riječkom području s obzirom na to da je poznata riječka projektantska tvrtka Navis Consult sastavni dio njihove grupacije, a ovog je ljeta Green Yard bio među onima koji su iskazali interes za kupnju trećemajske tvrtke-kćeri “3. maj Rijeka 1905”, na koju se planira prenijeti koncesija i nastaviti brodograđevna djelatnost.

Već iz prvog dijela konferencije bilo je jasno da su Norvežani i dalje vrlo otvoreni i zainteresirani za suradnju i sinergiju sa svim dionicima maritimne industrije na širem riječkom području, za koje smatraju da posjeduju dovoljno znanja i infrastrukture za održivu proizvodnju, počevši od širokog dijapazona renomiranih brodoprojektantskih tvrtki, preko velikog broja podizvođača do sveučilišnih studija i brodogradilišta, a dodatni impuls tome daje i razvoj riječke luke.

Pomoć suradnja i razmjena

U riječkom brodogradilištu vide velik potencijal, naravno, pod uvjetom njegove poslovne transformacije, odnosno novog načina i pristupa gradnji brodova.

Upravo je pomoć, suradnja i razmjena norveških iskustava s rješavanjem problema u brodograđevnoj industriji bio jedan od povoda organizacije ove konferencije, kazao je u uvodnom izlaganju veleposlanik Kraljevine Norveške Arne Sannes Bjørnstad.

Direktor Hrvatske brodogradnje-Jadranbrod Ruđer Friganović kazao je kako pitanje održivosti brodogradnje krije više slojeva. Osim primjene novih, zelenih tehnologija, u čemu Europa prednjači, tu je i pitanje financijske održivosti.

Prije više desetljeća hrvatska se brodogradnja mogla podičiti da je bila u vrhu europske i svjetske brodogradnje dok se danas, nažalost, najviše govori o financijskim problemima u našim brodogradilištima.

Priganović je istaknuo i potrebu da se na razini EU-a stvore bolji uvjeti za kompetitivno poslovanje brodogradnje na Starom kontinentu, ali sva nastojanja koja su dosad išla u tom pravcu baš i nisu polučila puno uspjeha.

O praksi Green Yard brodogradilišta u Norveškoj, koji svoje poslovanje usmjeravaju prema najodrživijoj altenativi u ovoj industriji, sudionike skupa upoznao je Hans Olav Rovde, njihov direktor proizvodnje.

Kako to rade u Green Yardu

U Green Yard brodogradilištima ide se na kompletno zatvaranje jednog ciklusa jer nude sve vrste usluga – od malih zadataka do velikih i kompliciranih preinaka brodova, njihovih rekonstrukcija, izgradnje novih, servisa opreme, kao i recikliranje brodova te usluge mobilnog brodogradilišta.

Primjena najboljih tehnologija, materijala, pristup da se na izazove i probleme odgovori dugoročnim rješenjima, uz konstantno ulaganje u edukaciju kadrova, ključni su preduvjeti za održivo poslovanje brodogradilišta, poručio je ovaj govornik.

Zanimljivo izlaganje imao je i Siniša Reljić, čovjek koji je dvadesetak godina vodio Navis Consult, a svoje je obraćanje pripremio na temelju bogatog karijernog iskustva. Odmah u uvodu apostrofirao je kako brodogradnju treba gledati kao i svaki drugi biznis i, shodno tome, težiti da bude održiva i profitabilna.

Svaki drugi princip, pa tako i onaj gdje se na gradnju brodova gleda kao na neku vrst umjetnosti, pri čemu netko drugi pokriva troškove i gubitke, završava neuspjehom. Upozorio je i na činjenicu kako su brodovi postali dramatično kompleksniji od onih kakvi su se gradili prije nekoliko desetljeća, shodno čemu treba mijenjati i prilagođavati pristupe u brodogradnji.

Reljić smatra da će u brodogradnji, upravo zbog te, sve veće i veće kompleksnosti projekata, ubrzo doći do one točke kad će trebati napraviti zaokret u smislu promjene klasičnog modela poslovanja u kojem brodogradilišta preuzimaju najveći dio rizika do primopredaje broda.

Dvije kategorije brodogradilišta

Siniša Reljić je govorio i o tome da se brodogradilišta u svijetu grubo mogu podijeliti u dvije kategorije – one koji su organizirani kao jedna proizvodna cjelina i one koji menadžeriraju cijelim procesom, uz outsourcing i angažman podizvođača.

Jedna od loših strana brodogradilišta koja pod sobom “drže” cijeli proizvodni proces jest velika infrastruktura, što za sobom povlači i velike fiksne troškove, labavije organizacijsko ustrojstvo kod realizacije projekata, uz “mindset” koji teško prihvaća promjene i diversifikacije u poslovanju. Dobra je strana visoka efikasnost takvih brodogradilišta kod serijske proizvodnje.

Drugi tip brodogradilišta bitno je fleksibilniji, s manjim fiksnim troškovima, uz organizaciju tako posloženu da je project manager al pari direktoru kad je u pitanju budžet dotičnog projekta. Međutim, takva brodogradilišta ne iskazuju dobru efikasnost kao prvi tip kod serijske proizvodnje, a tu je i pitanje kontrole nad segmentima koja se outsourcaju.