Nazire se krah

Negativne kamate kao simbol krize: Dolazi li točka pucanja kapitalizma nakon koje se sve ruši?

Aneli Dragojević Mijatović

REUTERS

REUTERS

Bile kamate pozitivne ili negativne, dok banke budu mogle održavati razliku, održavat će i svoju probitabilnost i stabilnost, no u slučaju daljnjeg klizanja u negativni teritorij, pitanje je do kojeg će stupnja štediše tolerirati penale. Vjerojatno stoga postoji točka pucanja nakon koje se sve ruši... 



Europska središnja banka najavila je nastavak ekspanzivne monetarne politike, prekonoćna kamata uz koju banke deponiraju viškove likvidnosti na računima kod ESB-a mogla bi dodatno biti pogurana u negativni teritorij, što onda znači pritisak na daljnji pad tržišnih kamata, te povećava mogućnost da i banke u Hrvatskoj – bez obzira što HNB još nije uveo negativnu stopu – uvedu negativnu kamatu na depozite.


Dio banaka nedavno je na naš upit odgovorio potvrdno u smislu da je i to moguće u duljem roku, odnosno ovisit će o politici središnjih banaka i stanju na tržištu.


Već sada deponenti sele novčane viškove sa štednih na depozitne račune, odnosno novac se manje oročava jer nema dovoljne stimulacije u vidu pristojne kamate, te se sve više naprosto ostavlja na transakcijskim računima, koji ne nose prinos, plaća se samo njihovo mjesečno održavanje, ali je gotovina barem uvijek dostupna i raspoloživa u trenutku. No, što će se desiti ako kamate na štednju još padnu i odu u negativni teritorij? Što to znači za građane, banke, države i sam kapitalizam, u konačnici? Je li to krah dosadašnje logike kapitala ili samo modifikacija na koju će se sustav adaptirati?


(Anti)socijalna mjera




U teorijskom smislu negativne kamate vuku korijene iz kejnezijanske paradigme prema kojoj za kapitalizam nije dobra samo štednja, već i potrošnja i investiranje, te je svojevrsna kritika rentijerske ekonomije. Jer, naravno, pasivna kamata je nagrada za imatelje kapitala, ona je realizacija ideje da se onome tko kapital već ima, taj kapital još i dodatno poveća, ukamaćuje.


Visoke kamate favoriziraju imatelje kapitala pa je jasno da im odgovaraju. Niske, a pogotovo negativne, su neprijatelji.


No, usložavanjem oblika financijske imovine, krupni kapital je pronašao i tržište kapitala, nekretnine… Bankama su ostale vjerne većinom male štediše, ljudi koji nisu skloni riziku, i njih penalizirati zapravo je antisocijalna mjera.


Ako se, međutim, opet sagleda šira slika, štede ipak oni koji imaju, a oni koji nemaju uzimaju kredite, i tako je svugdje pa i u Hrvatskoj. Štoviše, kod nas distribucija pokazuje velike društvene nejednakosti. Podaci govore da tek 20-ak posto građana uopće ima mogućnost da štedi – zbog niskih plaća i visokih životnih troškova. HNB je svojevremeno izašao i s podacima prema kojima tek 3 posto deponenata drži 58 posto depozita u bankama u Hrvatskoj. Poslije se pojavila brojka prema kojoj tek 1,7 posto štediša drži 43 posto ukupne štednje u zemlji itd.


Poanta je da gro depozita u bankama zapravo otpada na jako velike depozite, odnosno velik novac koncentriran je u rukama manjine kojoj negativna kamata, u egzistencijalnom smislu, neće previše naštetiti. Međutim, s obzirom da je moguce da banke uvjetima poslovanja favoriziraju veće deponente, odnosno vjerojatnije je da im obračunavaju i višu, povoljniju kamatu, jer njihove velike depozite cijene više od neke male svote koju svaki mjesec marljivo sa strane ostavlja obični mali štediša, onda je jasno da bi zapravo negativnu kamatu najviše mogli osjetiti mali depozitari.


Velika je šansa da bi banke prvo upravo na njih prebacile trošak viška likvidnosti, čuvajući svoju profitabilnost. Teorija tako u praksi opet postaje nešto sasvim drugo.


Poslastica za populiste


No, i Keynes se svojedobno s monetarne politike refokusirao na fiskalnu jer – brže djeluje. Dok se odluke monetarnih vlasti putem transmisijskih mehanizama »prebace« u realni sektor, prođu dugi mjeseci, pa i godine, a zna se desiti i zamka likvidnosti (u kojoj se svijet zapravo nalazi još od prošle krize), pa treba djelovati konkretnijom intervencijom – fiskalnom. Nju sada zagovaraju i sve glasniji i u teorijskim krugovima sve relevantniji predstavnici tzv. nove monetarne teorije, bliski neokejnezijanskoj, lijevoj političkoj paradigmi.


Ona upravo kritizira ovaj neučinkoviti monetarni prijenos, koji se dakle slabo vrši preko banaka, pa viškovi likvidnosti, unatoč niskim ili negativnim stopama, tavore na računima i nikako da stignu do onih kojima su najviše potrebni – građana i poduzeća koja kreću u investicijski ciklus. S druge strane, hajku na američke monetarne vlasti zbog nedovoljno ekspanzivne monetarne politike ovih dana diže i Donald Trump, koji smatra da Fed kamate ne spušta, niti dovoljno, niti dostatnom dinamikom.


Fed naime u politici negativnih stopa »zaostaje« za ECB-om i Japanskom središnjom bankom, što je i razumljivo jer je američka ekonomija u boljem stanju. No, Trump, kao što je poznato, baš i nije socijalno osjetljiv, pa u tome ne treba tražiti motive njegove reakcije (pri čemu se vrlo nekonvencionalno izrazio o američkim monetarnim vlastima, koristivši riječ »tupoglavci«), već je prije riječ o želji za još jeftinijim zaduživanjem države, pri čemu ako je kamata na državni dug negativna, onda država zaduživanjem još i zarađuje.



I u Europi kreditori vladama još i plaćaju da uzmu kredit ili izdaju obveznice, pa je jasno da je to za političare vrlo primamljivo. Države, vlade, koriste negativne kamate na kredite, »profitabilno« se zadužuju, a kriza demokracije postavlja pitanje hoće li dug biti utrošen za dobrobit građana



Takva je sad praksa i u Europi, gdje kreditori vladama još i plaćaju da uzmu kredit ili izdaju obveznice (čak se i naša u kratkom roku zadužila uz negativnu kamatu), pa je jasno da je to za političare vrlo primamljivo. Negativna kamata na državni dug tako se premeće u pravu poslasticu za populističke ekonomske ideje. Države, vlade, koriste negativne kamate na kredite, »profitabilno« se zadužuju, a kriza demokracije postavlja pitanje hoće li dug biti utrošen za dobrobit građana.


Za građane pak i tvrtke koji individualno pristupaju tržištu kredita kamate na kredit ipak ne padaju ispod nule.


Negativno ukamaćivanje


Ima tek nekih banaka, konkretno jedna danska banka koja je omogućila ljudima da dižu stambene kredite uz nultu stopu, dakle beskamatno, i još neki sporadični primjeri.


Međutim, to onda diže cijene nekretnina i ostale imovine, gomilajući ponovno bogatstvo u rukama pojedinaca. Negativne kamate su tek simbol krize kapitalizma. A u krizi novac traži nova utočišta; rastu vrijednosti plemenitih kovina, valuta koje slove za utočišta novca, imobilizacija novca se nastavlja samo na druge načine…


Pitanje je koliko je sve to održivo i za same banke, da se kamate guraju u negativni teritorij, ako im ono što im je do sada bio prihod – kamata na kredit, postaje trošak, a ono što im je bio trošak – kamata na štednju – postaje prihod. Matematički, teoretski, one mogu biti profitabilne i u negativnom teritoriju, samo im – opet – kamata koju daju mora biti manja od one koju ubiru, dakle, negativne stope na depozite uvijek će morati biti veće od negativnih stopa na kredite.


Sve je izvrnuto. Ako pak imaju negativnu stopu na depozite (što znači da im plaćamo za držanje depozita), a s druge i dalje pozitivnu na kredite, to znači da s obje strane zarađuju, odnosno jako malo zarađuju na aktivnim kamatama, to kompenziraju i malenom zaradom na pasivi!


Dok se bude mogla održavati razlika, održat će se i profitabilnost, no pitanje je do kojeg će stupnja štediše, pogotovo male, tolerirati penale za čuvanje novca. Vjerojatno postoji točka pucanja nakon koje se sve ruši…