RIJEKA, Ulica Andrije Medulića, 25. VELJAČE 2022. / Foto SERGEJ DRECHSLER
Paralelu između ova dva slučaja povukao je i guverner Boris Vujčić nakon što je u dva dana iz ruske banke izvučeno oko 200 milijuna eura depozita jer, iako se ni uzrok krize, ni kontekst, ni situacija, nikako ne mogu usporediti u ove dvije financijske institucije, štediše reagiraju isto: ako vjeruju da im novac nije siguran, krenu ga podizati, što može oslabiti i najjaču banku
povezane vijesti
Nedavni redovi pred poslovnicama sad već bivše Sberbanke u Hrvatskoj mnoge su podsjetili na kalvariju s nekadašnjom Riječkom bankom od prije dva desetljeća. Prošli tjedan se naime navršilo točno 20 godina otkako je javnosti otkriveno da su u deviznom odjelu banke napravljeni značajni gubici, a nakon čega je, bez obzira na sva uvjeravanja da su depoziti sigurni, nastao pravi stampedo na šaltere. Dugi redovi razočaranih štediša protezali su se Jadranskim trgom…
I guvernera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića je slučaj Sber podsjetio na Riječku banku. Komentirajući sadašnje ekspresno rješavanje problema, rekao je da smo “kod Sbera imali klasični, knjiški ‘bank run'”, situaciju kada štediše “napadaju” banku i panično dižu depozite u strahu od propasti.
Iz Sberbanke Hrvatska u dva je dana izvučeno oko 200 milijuna eura depozita, “što je bio najveći udar, uz onaj na Riječku banku prije točno 20 godina, s tim da je novac ovdje brže izlazio”, povukao je paralelu Vujčić.
Iako se, ni uzrok krize, ni kontekst, ni situacija, nikako ne mogu usporediti u ove dvije financijske institucije, ono što štediše na kraju dana zanima samo je jedna stvar: je li im novac siguran. Ako vjeruju da nije, krenu ga podizati, što može oslabiti i najjaču banku. Reputacija je u bankarstvu sve.
Brza reakcija
Treba, dakle, promptno reagirati, da se požar uglasi ili bar lokalizira. Netko treba što prije “stati” iza banke, vlasnički i likvidonosno, a najčešće to bude opet država jer obično nema tko drugi, a od države se to i očekuje.
Sada se, u slučaju Sbera, reagiralo brže, sve je napravljeno u tri dana, u suradnji s europskim nadležnim tijelima. Iza banke je brzo stala hrvatska državna banka, banka je preimenovana, dobila je novi logo i veća kriza je izbjegnuta.
S Riječkom bankom sve je trajalo nešto duže, no isto se već kroz pet dana od prve objave gubitaka znalo da se banka vraća pod državne skute. Situacija se potom primirila, da bi se potom opet tražio novi privatni vlasnik, te je kroz otprilike mjesec dana prodana Ersteu. Ubrzo je i on banci promijenio ime i logo, ali, eto, bar nije sjedište.
Inače, pisani dokumenti onog vremena kažu da su u prva dva dana krize u Riječkoj banci građani sa šaltera podigli oko 200 milijuna kuna, a ukupni je efekt ‘bank runa’ bio procijenjen na oko 300 milijuna eura ili više od 2 milijarde kuna.
Adekvatnost kapitala pala je s 22 na samo 5 posto. Treba još jednom naglasiti neusporedivost krize, njenog tipa i uzroka. Prije svega, u Riječkoj banci gubitak je zaista i nastao unutar banke, kroz klađenje na tečajne razlike koje su se samo produbljivale, pri čemu su zakazali svi mehanizmi kontrole od internih do eksternih.
Problem za Sber Hrvatska došao je izvan samog užeg poslovanja banke: banka je sama po sebi dobro poslovala, no nakon objave sankcija Rusiji, odnosno vlasniku, materijalizirao se nekakav eksterni, politički, geopolitički rizik.
Pa su opet reagirale štediše. No, Sber Hrvatska nosio je sa sobom ipak puno manji sistemski rizik jer je udio te banke na našem tržištu bio tek oko 2 posto. Riječka je banka bila treća po veličini u Hrvatskoj. S nje se domino-efekt vrlo lako mogao proširiti i na druge banke, za što je u jednom trenutku i postojala opasnost, no to je brzo zaustavljeno.
»Izgledalo je da nas tretiraju kao koloniju…«
– Ustanovljeno je da su se, radi prikrivanja gubitaka, fiktivno dani depoziti knjižili u korist prihoda banke, otvorene devizne pozicije arbitraže zatvarale otvaranjem novih, kasnilo se u plaćanju otvorenih arbitraža, neovlašteno su se uzimali devizni depoziti te se prilikom knjiženja koristila kriva valutacija. Ukupan gubitak od točno 99 milijuna američkih dolara nastao je uglavnom trgovanjem diferencijalnim deviznim arbitražama koje su podrazumijevale dvije ili više kupnji ili prodaja deviza koje bi se trebale zatvoriti u istom danu«, opisuje Rohatinski, zaključivši da su osnovni motiv bila »špekulativna očekivanja da će promjene tečajeva od početka do završetka tih operacija biti takve da će rezultirati dobitkom. U konkretnom slučaju, rezultirale su katastrofom« (str. 51. i 52.). Rohatinski se prisjeća i kako se BLB 2007. pokušao vratiti u Hrvatsku, uputivši rutinski zahtjev za izdavanje suglasnosti za stjecanje većinskog udjela u Hypo i Slavonskoj banci. »Rutinski, kao da se prošlost nije ni dogodila…«, piše Rohatinski. Zahtjev je odmah, navodi, »podržala i politika«, a nazvao ga je i premijer Sanader. – Neki su smatrali da prošlost treba ostaviti za sobom, dok je meni najviše smetao arogantan stil BLB-ova obraćanja. Zajedno s neinstitucionalnim djelovanjem političara, izgledalo je da nas tretiraju kao koloniju. Teška riječ, ali ne daleko od stvarnosti, piše Rohatinski (str. 70.). Kao što je poznato, taj prvi zahtjev je odbijen, a naš list je tada na naslovnici objavio da je »Rohatinski zaustavio BLB«. Naposlijetku je BLB ipak dobio suglasnost, ali uz uvjet isprike riječkoj javnosti i građanima, koju je javno i uputio, te uz ispunjenje niza dodatnih uvjeta. »BLB se ispričao za Riječku banku«, objavio je Novi list. |
Iznad Atlantika
Kako je već navedeno, prva vijest o dilerskim gubicima u Riječkoj banci potvrđena je od strane tadašnje uprave banke, na čelu s Ivanom Štokićem. Naš list prvi je u Hrvatskoj objavio tu informaciju, no izašla je simultano i u njemačkim medijima, s tim da su oni odmah izašli i s ukupnom cifrom gubitaka od oko 100 milijuna eura (kapital banke bio je oko 900 milijuna kuna), dok se kod nas visina ukupne štete nekoliko dana nije precizirala.
Njemački mediji bili su naime zainteresirani za tu priču jer je većinski vlasnik Riječke banke, s nekih 60-ak posto udjela, bio njemački Bayerische Landesbank koji je udio u banci kupio dvije godine ranije.
Javnost je bila zaprepaštena, prije svega riječka, jer su ta banka i njeno poslovanje bili duboko ukorijenjeni u riječku privredu. Građani, ovdašnje tvrtke, te javne institucije držali su uvelike svoje depozite upravo u Riječkoj banci ili bili njeni dioničari.
Banka je, ako se izuzme ova “dilerska rupa” koja se bila odjednom otvorila (iako su se gubici, kako je kasnije potvrđeno, gomilali godinama), dobro poslovala, sa stabilnom bazom klijenata i uz konzervativni pristup kojim se dičila. I onda odjednom ovakav tip gubitaka, neuobičajen za naše slabo razvijeno financijsko tržište. Sve je podsjećalo na poznati ‘Barings case’ iz 1995. godine.
U Riječkoj banci je glavni diler banke Eduard Nodilo odmah dobio otkaz, a kasnije je osuđen na kaznu zatvora. Cijeli je slučaj, naravno, imao svoj pravosudni epilog. Vijest o gubicima, koju je sredinom ožujka 2002. potvrdilo rukovodstvo banke cijeli je pak državni financijski vrh zatekla u SAD-u gdje su poslom bili i tadašnji potpredsjednik Vlade Slavko Linić, ministar financija Mato Crkvenac, guverner Željko Rohatinski, a i njegov zamjenik, sadašnji guverner Vujčić.
Što su prije mogli, preletjeli su ocean, a u međuvremenu su iz Bavarske doputovali i predstavnici većinskog vlasnika koji, umjesto da stanu iza svoje banke, prepuštaju je državi za simboličnih jedan dolar.
To je bio nečuveni potez i prava šaka u oko svim zagovornicima prodaje banaka stranom kapitala radi njegove sigurnosti, snažne pozadine… Sva ta lupetanja preko noći su pala u vodu, BLB je, bez imalo manira i ne obazirući se na reputacijski rizik, pobjegao, ostavivši banku na cjedilu, pretrpjevši, doduše, gubitak vlasničkog uloga.
Male i velike ribe
Ubrzo je smijenjena uprava banke, HNB je postavio svoje ljude, a odmah se krenulo i tražiti novog vlasnika, što nije bilo teško jer se znalo – tko dobije Riječku banku, dobiva nevjerojatno razgranatu mrežu, poslovnica, bankomata, naplativih kreditnih partija.
Primorsko-goranska županija, pa i Istarska, gdje je nekadašnja Riječka banka isto bila dosta prisutna, bogatiji su dijelovi zemlje, sa stabilnim turističkim priljevom i izdašnim doznakama…
Na tenderu je pobijedio Erste, banka sa snažnim austrijskim zaleđem, velikim iskustvom u retailu i dobrom reputacijom, ali u Hrvatskoj prisutna kroz manje banke koje su trebale provesti spajanje.
Dugo se govorilo da sitna riba pokušava progutati krupnu, no ubrzo je postalo jasno i da neke vitalne funkcije banke sele iz Rijeke i više se nikad neće vratiti. No, lokalpatriotizam čini se nije imao previše argumenata. Prepucavanje o tome gdje će biti koji sektor banke, u Rijeci, Zagrebu ili Bjelovaru, vrlo brzo postalo je deplasirano: odluke se ionako donose vani. Prodajom banaka Hrvatska je prodala i dio monetarnog suvereniteta, koji će sada, nakon uvođenja eura, samo formalno nestati.
No, s obzirom na jačanje uloge država u ekonomiji – što je tema za raspravu jer i državno vlasništvo, kao što je pokazao i najnoviji primjer, može biti težak teret, i to na više načina – nikad se ne zna kako će skrenuti tokovi kapitala.
