Satnica što se plaća osobama koje uređuju, čiste apartmane prigodom smjene turista na nekim je područjima Jadrana, nama je konkretno poznato kretanje cijena na otoku Rabu, dosegnula iznos od 20 eura neto.

Kad bi se to primjerice pretočilo u plaću, došli bismo do ekvivalenta što mjesečna doseže oko 4 tisuće eura. A to je vrlo blizu iznosa koji dobivaju ministrice i ministri ili čelne osobe velikih gradova. Dakako, uređivanje, spremanje apartmana je posao koji se u velikoj mjeri događa subotom od 10 do 15 sati tako da se u taj jedan dan može zaraditi 100 eura, no problem je u tome što su drugi dani manje opterećeni.

Ipak, radi li se tjedno još toliko ili nešto više sati može se doći do iznosa od oko tisuću eura mjesečno. Dakako da je to dopunski posao, vrlo ga često obavljaju osobe koje se i same bave iznajmljivanjem apartmana, ali da je nekad silno marginaliziran i do poniženja potplaćen posao postao jedan od najvećih »binga« u cjelokupnom hrvatskom turističkom poslovanju i uopće gospodarstvu, svakako jeste.

Suho zlato

Informacija o slobodnim osobama koje su vične čišćenju apartmane vrijede kao »suho zlato«, za njima je, uz zanatlije koji obavljaju završne radove u građevinarstvu, najveća potraga. Razlog? U Hrvatskoj je u manje od deset godina broj apartmanskih kreveta za turističko iznajmljivanje narastao za oko 400 tisuća!

Riječ je zapravo o investicijskom biznisu u kojem vlasnici apartmana svoje nekretnine ni ne vide, već cjelokupan posao za njih vodi netko od ljudi koji žive na području investicije, »na terenu«. Oni imaju ključeve, oni dočekuju goste, oni – čiste apartmane i mijenjaju posteljinu. S druge strane vlasnici naplaćuju, vraćaju uloženo i zarađuju.

U Rijeci nam taj fenomen najbolje može pojasniti Ivana Klobučar, vlasnica tvrtke, tako domaćeg i pomalo retronaziva – Blistal. Ona je prije nekoliko godina otvorila firmu čiji je jedini fokus čišćenje – ureda i ugostiteljskih objekata, apartmana i soba.

– Dominantno, u prvim godinama svog radnog staža radila sam u trgovini, da bih kasnije prešla u tvrtku specijaliziranu za čišćenje. Ono što me posebno smetalo bio je odnos između uloženog i dobivenog.

Istinski težak posao, a plaća suprotna. Čak i besramno niska. Paralelno sam participirala, pomagala u dijelu održavanja i čišćenja turističkog objekta San Vito kolegice i prijateljice Maje Škufce tako da se moje osamostaljenje otvorilo kao opcija skoro samo od sebe.

I inače sam impulzivna osoba tako da sam bez puno premišljanja otkazala prijašnji posao te moj Blistal otvorila točno 1. prosinca 2020. godine, pojašnjava nam Ivana svoj profesionalni put.

Uistinu i jest bila impulzivna jer tko bi usred neizvjesnosti pandemije koronavirusa napuštao poduzeće, ma koliko te malo plaćalo, i odabrao odlazak u privatnike.

– Istina, no sasvim se sigurno sjećate da koliko god nije bilo posla u turističkom sektoru, bilo ga je u zoni poslovnih objekata, trgovina i sličnih mjesta koja su tada imala još i veće opterećenje. Svakako, radila je i većina ureda.

Da, bila je korona, ali itekako se već tada moglo razaznati da će posao poput mog postati jako tražen, sjeća se Klobučar svojih samostalnih početaka.

Visoki standardi

Odluka je bila raditi kao »one girl band«, no kako je prolazila korona sve je više rastao i turistički sektor. Rijeka se u to vrijeme tek navikavala na značajniji promet stacioniranih turista, kupovali su se stanovi u centru kako bi se preuredili u apartmane. Dakako da se nije vodilo računa o tome – tko će ih čistiti.

– Ljudi vam tom problemu prilaze pojednostavljeno, djeluje im da će se nekako riješiti sam od sebe. Većina misli da će izmjena turista biti idealna, u ritmu subota-subota, da će jedni izaći u 10, a drugi doći u 15 sati. Vrlo brzo shvate u kolikoj su i kakvoj zabludi bili jer gosti vam u Rijeci najčešće ostaju samo jednu jedinu noć, objašnjava nam Ivana.

Drugim riječima, kako je i istaknula, razgledaju centar, dignu se do Trsata, odu u neki od restorana, ili još i češće – nakupuju namirnice u trgovini kako bi ih konzumirali u apartmanima te drugo jutro, nakon doručka i kuhanja kave nastavljaju u drugi grad.

– Nekad su turisti možda i ostajali sedam pa i više dana, danas to nije ni približno tako. Ostanu dan, rijetko tri noći, a posao koji morate učiniti ma i nakon samo jednog noćenja jednak je kao da su ostali deset dana.

Nema iznimke – apsolutno se sve mora očistiti, pregledati i dezinficirati. Standardi su u turizmu maksimalni jer, pa pođite i od vlastitih iskustava, što vam može biti gore od nedovoljno čiste sobe ili apartmana.

Nadalje, ja sam za razliku od poduzeća koje sam odlučila zbog ponižavajuće plaće pod svaku cijenu napustiti, definirala satnicu na 15 eura neto! Nije to malo jer kad biste to pomnožili sa 186 radnih sati kako se već mjesec računa, došli biste do – direktorske plaće.

Da, istina je da u takvom sustavu rada nema praznog hoda, da se istinski naradite, da su tu sredstva za čišćenje i rad u zatvorenom prostoru, da je većina toga čista »fizikalija«, ali zaraditi skoro tri tisuće eura također nije mala stvar. Tim više što ja, kako sam vam i pojasnila, radim čitave godine i nisam ovisna o nekoliko turističkih mjeseci, pojašnjava nam Ivana.

Ako apartman po noćenju ističe cijenu od oko 120 eura, 30-ak eura po osobi je nekakva prihvaćena pristojna cijena, a gosti vam ostaju jednu noć, pa treba izdvojiti za čišćenje najmanje 30, češće 45 eura. Ispada da je bolje čistiti apartman nego biti njegov vlasnik.

– Ljudi kod nas općenito bježe od rada, od teškog posla. Kod nas kao da je sramota čistiti urede, škole, restorane ili apartmane. To bi kao, za malo novca, trebala raditi neka manje vrijedna bića. Sada kad je tržište iskazalo potrebu za nama, sad kad je naš teški fizički rad, k tome i izložen djelovanju najrazličitijih kemijskih sredstava za čišćenje, konačno adekvatno plaćen, sada smo mi – problem.

A nismo jer uvijek se vlasnici apartmana mogu prihvatiti – čišćenja. I obaviti ga besplatno čime im apartman počinje bolje i brže vraćati uloženo. Ali takvih je sve manje, pa smo potrebni mi, osobe i firme koje čiste silno temeljito i kvalitetno u najkraćem mogućem roku, objašnjava nam Klobučar.

Gospodarska inteligencija

Elokventna i simpatična, naglašene socijalne inteligencije, Riječanka s Potoka čiji su korijeni iz Gorskog kotara, Ivana Klobučar može se smatrati i simbolom ili barem prototipom osobe koja anticipira događaje u gospodarstvu pojedinog područja.

Dugo godina ističemo kako je turizam najmanje 20 posto hrvatskog gospodarstva. Pa zar nije onda logično početi raditi poslove u njemu ili s njime povezane.

Kako se već i te 2020. godine vidjelo da se domaće gospodarstvo maksimalno atomizira, usitnjava, otvoriti firmu koja je servis svemu tome – gospodarska je inteligencija. Mali uredi, mali ugostiteljski objekti, mali apartmani – a velike potrebe za čišćenjem.

– Ma je, sve je to tako nekako, mada se i ja jako često, kad sva oblivena znojem trošim zadnje atome snage, pitam što mi je sve to trebalo. Da, zaradi se, ali se ne može pronaći stabilne suradnike. Možete sami koliko možete, ali u tom je ritmu nemoguće raditi puno radno vrijeme.

Teoretski se može visoko s primanjima, ali realno usklađeno s optimalnom ljudskom energijom, radit ćete manje sati, platit će vas ne osam nego onoliko koliko odradite. Kako bi mi bilo lakše dok sam tako sva u »rintanju« u nekoj uneređenoj kupaonici sama si kažem kako mi je to – fitness.

»Tešem« liniju, a ne da ja plaćam nego me za to još i plate, zaključila je Ivana naš razgovor o jednoj od najaktualnijih tema ovog ljeta, o spremačicama koje zarađuju poput ministara. Dakako, u našem prečesto nakaradno postavljenom sustavu vrednovanja rada, u zemlji gdje je normalno da birokratski aparat diže sebi plaće kad god mu zatreba, a da se iščuđavamo kad spremačice, keramičare, vodoinstalatere, parketare i sastavljače namještaja po satu platimo 15, 20 ili 30 eura.

Stabilna radna snaga je nemoguća misija

Poslovanje Blistala, koji ima i jako dobru web-stranicu, danas je maksimalno kadrovski pojednostavljeno. Iako je Ivana Klobučar imala želju povećati volumen poslovanja tako da zaposli nekoliko radnika, i njoj se događalo slično kao i investitorima u gradske apartmane – nailazila je na neočekivana otkrića.

– Doći do stabilne, dugotrajne radne snage je nemoguće. S obzirom na to da sam poslovanje proširila i na niz objekata sa stalnim ritmom, kao što su to primjerice ugostiteljski objekti, želja mi je bila stvoriti jezgru radne snage.

Da naprosto znam na što mogu odgovoriti u takvom ritmu, na što u promjenjivom kao što je to turizam. Ali… Najprije je skoro nemoguća misija naći dovoljan broj ljudi. A kad ih nađete, kad sklopite ugovor i sve se dogovorite, uvijek dođe neko jutro, a da na neku lokaciju za koju imate vrlo kratki rok čišćenja ne dođe nitko.

Naprosto nestanu i nikad se više ne jave. Prešla sam na parcijalni angažman za svaki pojedini novi posao koji nije dio uhodanog poslovanja, zovem nekoliko ljudi, a kad se završi – gotovo, tvrdi Klobučar.

Zbornice u kupaonicama apartmana

Nije tajna, mada je nemoguće, možda i razumljivo, predstaviti ih likom i djelom, da se dva ljetna mjeseca čišćenjem apartmana i ostalih smještajnih turističkih jedinica bave i – prosvjetni radnici. S obzirom na to da su njihove plaće niske, oni se tijekom srpnja i kolovoza organiziraju u timove koje tada na posao vode vlasnici firmi za održavanje.

U samim turističkim destinacijama često to čine u vlastitim, obiteljskim smještajnim jedinicama, ali ima slučajeva kad čitave zbornice, figurativno rečeno, iz gradova u kontinentalnim dijelovima jadranskih županijama subotom u rano jutro idu put primjerice Krka ili Rovinja gdje satima čiste apartmane.

Kako su nam neki od njih rekli, plaće su im nedostatne za ikakvo ljetovanje na moru pa im je to prigoda da, nakon što obave posao, a to moraju učiniti do 15 sati, provedu nekoliko sati i na plaži.