Vratio sam se u Hrvatsku, konkretno vratio sam se kući u Rijeku, radim kao konobar u Dragi di Lovrana i jako sam zadovoljan. Svime – plaćom, odnosom poslodavaca, ritmom rada.

Dvije sam godine bio u Austriji u mjestu koje se nalazi blizu Švicarske i Njemačke, radio sam i u pansionu visoke klase, a plaća mi je bila 35 posto veća od ove koju dobivam u Hrvatskoj.

Ali da bi se dobilo taj iznos, radi se dvokratno, što znači da ste praktično cjelodnevno angažirani. U Dragi di Lovrana radi se u jednoj smjeni, ugovor mi je cjelogodišnji i neovisno o tome je li sezona plaća mi je jednaka.

Priča je to koju nam je ispričao 23-godišnji Antonio Perkov, mladi Riječanin koji je na rad u Austriju otišao prvenstveno zbog plaće. S posla i iznosa koji je tada dobivao u Hrvatskoj, u Austriji se nudilo dva i pol puta više.

No, mora se imati u vidu i austrijske troškove života, a s obzirom da su se u međuvremenu odnosi prema radu i plaćama u Hrvatskoj za neka zanimanja drastično promijenili, razloga za život u tuđini, više nije bilo.

Nemjerljivo je kad ste kod kuće

– U Austriji nas je na poslovima servisa oko 80 posto bilo iz jugoistočne Europe, balkanske države kako se to kod njih kaže. Razlog odlaska je kod svih nas bio sličan.

Visina plaće, ali i nemogućnost kupnje stana, čak ni uz pomoć kredita koji su nama dostupni. Skupi su stanovi i u Austriji, ali je državna politika prema tom dijelu potreba bolja.

Govorimo li recimo o povratu poreza, tri mi se puta kod njih više vraćalo. Kod nas se primjerice prijavljuje i sav dodatak koji vam gosti puštaju, a on se iznad određenog iznosa porezno sankcionira.

Ali unatoč svim tim razlikama, nemjerljivo je kad ste kod kuće, kad radite na jednom tako kvalitetnom i lijepom mjestu kao što je to Draga di Lovrana, a primanja su vam slična.

Rekao sam vam da mi je plaća čitave godine ista iako se u zimskom turnusu radi četiri dana u tjednu.

Kada bismo dakle do kraja razložili moju plaću, došli bismo do još manje razlike tako da mislim kako se za poslove u ugostiteljstvu, općenito u turizmu više nema smisla napuštati Hrvatsku, ovaj naš Kvarner i Rijeku, ispričao nam je Perkov.

Najveći problem Hrvatske

Kreće puna sezona i jako se opet aktualizirala priča o radnoj snazi u turizmu. Najčešći je stav kako se bez stranaca ne može jer je mlada Hrvatska emigrirala na bolje plaćena radna mjesta unutar najbogatijih država Europe.

Istina, ali očigledno je da, a to nam je vrlo konkretno i plastično potvrdio Perkov, više nema takve razlike da bi se, zbog troškova života koji su u Hrvatskoj mnogo niži, ispalo voditi takav život.

Sasvim je sigurno, jer i Perkov je prije povratka jako dobro izračunao vrijedi li se ili ne vratiti u domovinu, da će povrataka biti sve više.

Kako se čini najveći problem Hrvatske je to da nas – nema. Da su rijetke već i obitelji s dvoje djece, da raste broj samaca tako da je potreba za stranim radnicima, koji pak dolaze iz sredina gdje je normalno imati petero djece rako da su potrebe velike, a posla malo.

Vraćaju se i građevinari

Mišljenje slično Perkovom čuli smo i od Natali Komen Bujas, direktorice HUP Udruge ugostiteljstva i turizma.

– I dalje su dakako potrebe za radnom snagom iz inozemstva velike. Prema podacima MUP-a ukupno je u prva 4 mjeseca 2024. izdano gotovo 73 tisuće radnih dozvola, od kojih gotovo 23 tisuće za djelatnost ugostiteljstva i turizma te ponovno bilježimo značajan rast u odnosu na prošlu godinu.

Tržište rada je izrazito dinamično i poslodavci s različitim mjerama nastoje privući i zadržati radnike. Pored kontinuiranog rasta plaća radnicima osiguravaju smještaj, prehranu, prijevoz i druge beneficije.

Vrlo je slično i po pitanju poslova u graditeljstvu tako da unutar oba sektora imamo pojedinačnih pozitivnih primjera povratka radnika i to ne samo hrvatskih državljana, već i radnika iz nama susjednih zemalja.

Iz Hrvatske je emigriralo čak 16% stanovništva pa su iseljenici veliki potencijal za privlačenje radne snage na domaće tržište naročito kad znamo da se već šest godina smanjuje zaostajanje u kupovnoj moći Hrvatske i zemalja u koje se emigrira, pojašnjava nam Komen Bujas.

Priča moćnog Valamara

Jednostavno – korekcijom zakonodavstva i smanjenjem birokratskog aparata. Prvom se još i možemo nadati, no vjerovati da će se udariti u aparat koji je zbog sveopće digitalizacije sve manje potreban ipak nije realno. Prvenstveno zbog toga što je riječ o vrlo sigurnoj i stabilnoj glasačkoj mašineriji.

Smanjenje broja zaposlenika u jedinicama lokalne samouprave i državnom aparatu, broj ministarstva nam je uostalom nedavno narastao, značilo bi nazadovoljstvo prvenstveno prema onoma koji su na pojedinoj razinama vlasti, bilo da je riječ o općinama, gradovima ili državnim strukturama.

Štoviše, potrebe i za taj sektor su sve veće, i njima se mora podizati plaće, i njima rastu troškovi života. Mada, nije baš jasno zbog čega se nastavlja s istim principima iako su sve neodrživiji.

Imamo li evidentni manjak radnika u nizu sektora, odlazak iz “administracije” ni u kom slučaju ne bi značio gubitak posla. Štoviše, kako se čini prema nizu primjera iz realnog sektora, plaće bi im bile i znatno bolje.

Znana je primjerice i priča moćnog Valamara, hotelskog diva koji ima svoje objekte duž čitavog Jadrana gdje su sve plaće iznad tisuću eura: sobarice imaju najniže, ali veće nego dobar dio “birokracije”, konobari se približavaju iznosima od 1,5 tisuća, kod odgovornijih poslova u kuhinji i do dvije tisuće.

Je li možda ipak odgovor i rješenje problema u – prekvalifikacijama? Ma koliko navedeni, sve realnije plaćeni poslovi bili znatno teži od onih u “kancelarijama”.