Sudionici konferencije Novog lista »Kvarner 2030. Energetsko čvorište Europske unije« koja će se održati sutra u opatijskom Amadria Park Hotelu Milenij, s početkom u 11 sati, raspravljat će o sadašnjim i budućim energetskim projektima na kvarnerskom području i njihovom utjecaju na energetsku sigurnost i održivi razvoj.

Terminal i plinovod

Kvarner je već postao energetsko čvorište važno ne samo za Hrvatsku, već i za zemlje u okruženju, a u budućnosti bi uloga i važnost kvarnerske energetske infrastrukture i proizvodnih postrojenja trebala postati još značajnija u okviru Europske unije. Odnosi se to i na klasične energente, odnosno fosilna goriva, poput prirodnog plina, nafte i naftnih derivata, ali i na goriva budućnosti, posebice vodik i tehnologije povezane s njegovim transportom i korištenjem. Upravo je vodik karta na koju »igra« Europska unija, koja u narednom periodu želi postati vodeći proizvođač zelenog vodika, dobivenog uz korištenje obnovljivih izvora energije, kao i tehnologija za njegovo korištenje u brojnim gospodarskim sektorima, poput transporta, proizvodnje toplinske energije i drugih.

Što se tiče klasičnih, fosilnih goriva, na Kvarneru su u tijeku dva značajna projekta, oba u vrijednosti koja se mjeri stotinama milijuna eura – povećanje kapaciteta terminala za ukapljeni prirodni plin u Omišlju, na 6,1 milijardu prostornih metara plina godišnje, zajedno s pripadajućim projektima povećanja kapaciteta plinovoda kojima upravlja Plinacro, a kojima će se omogućiti da se ove količine plina transportiraju do tržišta zemalja u okruženju.

U prvom redu se to odnosi na Mađarsku i Sloveniju, preko kojih se prirodni plin može transportirati i do Bavarske, Slovačke i drugih zemalja, skroz do Ukrajine, ali planira se i izgradnja ogranka transportnih plinovoda prema BiH, od Dugopolja, gdje sad završava, preko Zagvozda i Imotskog prema Posušju i na taj način Bosnu i Hercegovinu spojiti na sustav plina.

Naime, količina od 6,1 milijarde prostornih metara prirodnog plina koju će, nakon ugradnje novog postrojenja za uplinjavanje ukapljenog plina, planiranog na jesen ove godine, moći isporučivati LNG terminal u Omišlju, više nego dvostruko premašuje ukupnu godišnju potrošnju prirodnog plina u Hrvatskoj.

Kako Hrvatska iz vlastitih plinskih polja zadovoljava oko petine potreba domaćeg tržišta, to znači da će golema većina kapaciteta LNG terminala i transportnih plinovoda Plinacroa biti namijenjena izvozu na tržišta zemalja u okruženju.

Tako je nedavno otvoren i pušten u probni rad novi plinovod Zlobin – Bosiljevo, vrijedan 140 milijuna eura, a istodobno su započeti radovi na plinovodu Zabok – Lučko, u okviru projekta »Prateća infrastruktura za strateški investicijski projekt LNG terminal«, u koji će ukupno biti uloženo više od pola milijarde eura, s ciljem diversifikacije dobavnih pravaca za tržište Hrvatske i susjednih zemalja.

U 58 kilometara dug magistralni plinovod Zlobin – Bosiljevo uloženo je 140 milijuna eura, a omogućit će povećanje kapaciteta Plinacrovog transportnog sustava s LNG terminala s količine od 2,9 na 3,4 milijarde prostornih metara plina. Izgradnja magistralnog plinovoda Zabok – Lučko, vrijednog 78 milijuna eura, čiji se završetak očekuje sredinom iduće godine, omogućit će povećanje fleksibilnosti upravljanja postojećim transportnim kapacitetima te višestruko povećanje kapaciteta plinovoda prema Sloveniji.

Zajedno s najavljenom izgradnjom plinovoda Bosiljevo – Sisak, duljine 101 kilometar, i Sisak – Kozarac, dugog 21 kilometar, ukupno će se mogućnosti korištenja kapaciteta LNG terminala na Krku prema Sloveniji povećati na 1,5 milijardi kubičnih metara godišnje, a prema Mađarskoj sa sadašnjih 1,7 milijardi na čak 3,5 milijardi kubičnih metara godišnje. S izgradnjom dodatnih kapaciteta prema BiH i drugim državama, ukupni protok plina kroz hrvatski transportni sustav mogao bi se sasvim približiti planiranim brojkama od 6,1 milijardu prostornih metara godišnje što će Hrvatsku, u sadašnjim političkim okolnostima ruske agresije na Ukrajinu i posljedičnih sankcija po pitanju uvoza ruskog plina, od zemlje koja je nekad bila na kraju transportnog lanca plina, učiniti još važnijom u transportu plina u širem okruženju.

Pritom valja napomenuti da je novi plinovod Zlobin – Bosiljevo već prilagođen budućem transportu vodika umjesto prirodnog plina, kao što će biti i svi budući transportni plinovodi Plinacroa.

U samu ugradnju dodatnog modula za uplinjavanje prirodnog plina na FSRU brodu »LNG Hrvatska« bit će uloženo 16,6 milijuna eura, od čega 14,6 milijuna za ugradnju novog modula koji je po cijeni od 23 milijuna eura proizvela tvrtka Wartsila Gas Solutions, a još dva milijuna eura vrijednost je nabave i ugradnje potrebne opreme za integraciju broda, modula i transportnih kapaciteta.

Janaf i Ina

Na Kvarneru kao energetskom čvorištu ne treba zanemariti ni važnu ulogu Janafa koji je ključni faktor u transportu sirove nafte, ne samo za domaće, nego i za druga tržišta, posebice nakon uvođenja sankcija za uvoz ruske nafte i prema poslovanju ruskih tvrtki, odnosno tvrtki u njihovu vlasništvu.

Janaf već godinama, zahvaljujući ne samo osnovnom biznisu transporta nafte, već i konstantnim povećavanjem skladišnih kapaciteta za sirovu naftu i derivate, bilježi rekordne prihode koji su samo u protekle dvije godine iznosili oko 280 milijuna eura. Uz to, kompanija u većinskom vlasništvu Republike Hrvatske zadnjih godina značajno ulaže u proizvodnju energije, u prvom redu iz obnovljivih izvora.

Prema Janafovoj strategiji razvoja do 2030. godine kompanija će se, uz već realizirane projekte, prvenstveno u solarnoj energiji, još više usredotočiti na ulaganja u solarnu energiju, vjetroelektrane i geotermalne projekte, s konačnim ciljem transformacije tvrtke iz primarno transportne u energetsku kompaniju značajnu na tržištu Hrvatske i okolnih zemalja.

U Ininoj Rafineriji nafte Rijeka istodobno traju radovi na izgradnji DCU postrojenja za preradu teških ostataka nafte, zajedno s pratećim pogonima, objektima i opremom, ukupne vrijednosti 630 milijuna eura, koje bi trebalo biti završeno do kraja ove godine.

Nakon toga slijedi probni rad postrojenja koje bi, kada započne s komercijalnim radom, trebalo osigurati dugoročno održivo poslovanje riječke rafinerije, kao i povećanje prerade na oko četiri milijuna tona sirove nafte godišnje.

DCU postrojenje, uz koje je već izgrađen najveći dio pratećih pogona i infrastrukture, poput luke za prekrcaj petrol koksa, omogućit će potpunu preradu sirove nafte, bez teških ostataka, s većim udjelom proizvodnje dizela koji Ina sada uvozi i to u količinama između 200 i 400 tisuća tona godišnje.

Riječka rafinerija bi po puštanju u rad novog postrojenja trebala pokrivati praktički sve potrebe domaćeg tržišta, ali i osigurati potrebne količine naftnih derivata za benzinske crpke Ine i MOL-a u okolnim zemljama, u prvom redu BiH te Sloveniji u kojoj su MOL i Ina značajno povećali broj maloprodajnih mjesta, kupovinom 130 benzinskih crpki OMV-a prije nešto manje od dvije godine.

Ina osim toga ulaže značajna sredstva u solarnu elektranu i elektrolizator zelenog vodika na području Rafinerije nafte Rijeka. Riječ je o planiranim dvama postrojenjima za proizvodnju električne energije iz sunčeva zračenja, Urinj i Kostrena, ukupne priključne snage 46 megavata (MW), pri čemu bi se dobar dio tako proizvedene električne energije koristio za proizvodnju tzv. zelenog vodika, odnosno vodika dobivenog korištenjem energije iz obnovljivih izvora.

Tako proizvedeni vodik Ina će ponuditi tržištu, a dio će koristiti i za potrebe rafinerijske proizvodnje.

Dolina vodika

Po pitanju proizvodnje i korištenja vodika za kvarnersku regiju je od izuzetnog značaja projekt »Dolina vodika Sjevernog Jadrana« (NAHV), koji okuplja 37 partnera iz Hrvatske, Slovenije i talijanske regije Furlanija-Julijska krajina.

U sklopu NAHV-a razvija se 17 pilot-projekata na različitim lokacijama u tri države, koji pokrivaju čitav lanac vrijednosti vodika iz obnovljivih izvora, od proizvodnje, preko distribucije i skladištenja, do krajnje upotrebe vodika u raznim sektorima, u prvom redu u industriji i transportu.

– Mnoge države ulažu u vodik, ali u Europi su Zeleni plan EU-a i stvaranje Partnerstva za čisti vodik, javno-privatnog partnerstva Europske komisije i industrije, snažno potaknuli razvoj tehnologije vodika. U prošlosti je Europa ponekad bila spora kad je riječ o prihvaćanju novih tehnologija zbog čega su druge države dolazile u kompetitivnu prednost.

Ovoga puta Europa želi biti na čelu kada je riječ o inovacijama i prihvaćanju, kako bi ubrzala energetsku tranziciju i osigurala da prelazak na vodik neće koristiti isključivo zaštiti okoliša, već i stvoriti nova radna mjesta i poslovne prilike za gospodarstvo, rekao je prošle jeseni u Rijeci Stephen Taylor, strateški koordinator radne skupine inicijative Dolina vodika sjevernog Jadrana, u kojoj važnu ulogu ima riječko sveučilište, posebno u povezivanju znanstvene zajednice i gospodarstva.

Tijekom ove i iduće četiri godine projekti testnih pogona NAHV-a postat će, prema najavama, u potpunosti operativni, s proizvodnjom većom od pet tisuća tona zelenog vodika godišnje koji će se skladištiti, distribuirati i koristiti u raznim sektorima, uključujući proizvodnju električne energije, održivi transport i industrije u kojima je vrlo teško smanjiti emisije stakleničkih plinova poput proizvodnje čelika, stakla i cementa.

Dvadeset posto proizvedenog vodika, preko tisuću tona godišnje, također će, prema planovima članova inicijative, prijeći granice i koristiti se u drugoj zemlji od one u kojoj je proizveden.

U ovoj fazi projekt Horizon Europe NAHV, koji je dobio 25 milijuna eura bespovratnih sredstava od Partnerstva za čisti vodik, ostvarit će, prema Taylorovim tvrdnjama, ukupna ulaganja od 344 milijuna eura, a to je, dodaje, tek početak, pri čemu je ambicija iskoristiti ovaj projekt kao polugu za poticanje daljnjih ulaganja, kako javnih, tako i privatnih, koja će nastaviti put prema dekarbonizaciji svakog sektora gospodarstva.

Po pitanju transporta i korištenja vodika, Kvarner bi, putem Green Energy Park (GEP) Krk, na prostoru nekadašnje Dina Patrokemije, odnosno opskrbnog lanca za uvoz zelenog amonijaka koji će se koristiti za opskrbu hrvatskog i okolnih tržišta vodikom, uvozio iz brazilske države Piaui i to u količinama koje bi do 2035. godine trebale dosegnuti 10 milijuna tona.