RIJEKA – Dok Vlada pokušava naći rješenje kako osigurati više od tisuću stambenih kontejnera, koliko će prema procjenama trebati da se sve potresom pogođene obitelji privremeno smjeste, teško je iz glave izbiti asocijaciju na nekadašnji TIBO i njihove kućice koje bi sada tako dobro došle da se, nekim slučajem ili providnošću, iz matuljskih pogona punilo državne robne zalihe umjesto što se pustilo da ova tvornica industrijske i brodske opreme završi u stečaju, a njezine nekretnine, oprema i strojevi razmontiraju i prodaju za mali novac.

Jer, TIBO je svoj konačni sunovrat, zajedno s osamdesetak radnika, doživio upravo pod državnom kapom, nekadašnjim DUUDI-jem, a poslije CERP-om, nakon što su ovi matuljski pogoni izdvojeni iz sustava »3. maja« uoči privatizacije samog brodogradilišta.

Dokumentacija i nacrti

Na TIBO i njegov proizvodni program, koji je jednim dijelom bio naslonjen i na izradu tipskih mobilnih, modularnih kućica, koje su bile njihov brend, podsjetio je ovih dana i direktor riječkog brodogradilišta Edi Kučan, u pokušajima da ideju da brodogradilište gradi mobilne kućice svede u realne okvire. Da, »3. maj« može napraviti i »space shuttle« ako bi to sila zahtijevala, pitanje je samo potrebnog vremena i ekonomičnosti, slikovito je, ali i vrlo jasno poručio Kučan. U želji da se pomogne stradalima najveći je problem upravo vrijeme jer obitelji koje je potres ostavio bez krova nad glavom te privremene mobilne kućice i kontejnere trebaju sada, ovog trena.

Riječko brodogradilište nije nikad radilo stambene kontejnere, takvu vrstu opreme i strojeva, ponajprije savijačica limova tih profila i razrađenu dokumetaciju i nacrte imali su u TIBO-u, podsjetio je Kučan te dodao kako bi u ovom trenutku, a imajući u vidu sva ta ograničenja, optimalan doprinos »3. maja« u pomoći stradaloj Banovini bio da brodogradilište sa svojim proizvodnim kapacitetima, gdje god je to moguće, upotpuni i podupre kapacitete onih tvrtki koje je Vlada angažirala na isporuci mobilnih kućica i stambenih kontejnera. Drugim riječima, gdje god da se pojavi »usko grlo« u proizvodnji, s obzirom na tako velik broj potrebnih stambenih kontejnera, a brodogradilište može taj dio odraditi, trećemajci će rado uskočiti.

Ta danas toliko tražena i potrebna proizvodna linija postojala je, dakle, u TIBO-u. Završila je tako da je na stečajnoj dražbi prodana, u paketu sa svom ostalom opremom i strojevima, jednoj slovenskoj tvrtki. Gdje je završila nekad vrijedna tehnička dokumentacija i nacrti iz matuljskih hala, teško je reći. Nije isključeno da su završili i na odlagalištu.

Prođa na tržištu

TIBO je imao široku lepezu proizvoda, neki će reći da se kroz minula deseteljeća postojanja ove tvornice i »svaštarilo«, no mnogi s kojima smo razgovarali slažu se da je ova matuljska tvornica imala sve predispozicije da se održi i uspije na tržištu, naravno pod uvjetom da su bili te sreće, pa da se uspjela posložiti pametna i vizionarska ekipa koja bi znala prepoznati i kanalizirati se prema rastućim trendovima na tržištu. U konačnici, njihova široka lepeza proizvodnog programa uvijek je imala i imat će prođu na tržištu.

Nad prolivenim mlijekom nema smisla plakati, a TIBO je, nažalost, »tempi passati«. No, sve ovo kroz što prolazi Hrvatska i njezini građani iznova ukazuje koliko je važno imati i moći se osloniti na vlastitu proizvodnju. Nije zgorega podsjetiti da su TIBO kućice osamdesetih i devedesetih godina plasirane diljem svijeta, po mnogim kontinentima, od Azije, Europe, Afrike… Bivši zaposlenik ove tvornice Gordan Frlan prisjetit će se tako da je dobar dio smještaja za potrebe Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine riješen upravo kroz njihove modularne mobilne kućice.

Njihovim spajanjem radili su se i veći privremeni stambeni kompleksi, bilo je moguće napraviti cijelo jedno naselje, prisjeća se Frlan. Kučan se, pak, iz tih zlatnih vremena sjeća da se s tim modulima iz TIBO-a rekonstruiralo kompletno nadgrađe na platformi. Nakon booma TIBO kućica u osamdesetim i devedesetim te njhovog plasmana na tržište, proizvodnja ovih pokretnih modularnih jedinica u Matuljima polako je zamirala, a pogotovo od 2010. godine naovamo.