Zalažemo se za suradnju zelene i plave Hrvatske, ali dubinska analiza je pokazala da čak i ta suradnja kopni, pada. A jasno je i zašto: dođu stranci, kupe naše hotele, imaju dobavne lance koji su već uhodani, organizirani, i što će se oni sad „baktati“ sa Slavonijom.

Dakle, nama pada i suradnja između Dalmacije i Slavonije, što je najprirodnija moguća suradnja, a kamoli ćemo onda napraviti korak dalje, u regiju.

Da bi se uspostavila snažnija suradnja, moramo znati što proizvodimo, imati industrijske politike, gledati koji nam resursi trebaju, da ih međusobno dopunimo.

Moramo se razvijati sami, iznutra, a ne samo oslanjati na europski novac – rekao profesor emeritus Ljubo Jurčić, član Hrvatskog društva ekonomista, na Savjetovanju ekonomista u Opatiji koje se zadnjeg, trećeg dana, pretežito bavilo uspostavom snažnije regionalne gospodarske suradnje.

Imamo tzv. nizozemsku bolest

Jurčić kaže da se bolja suradnja, temeljena na industrijskom razvoju, može promijeniti samo promjenom ekonomske politike. No, gravitacijski model vanjske trgovine u regiji je prirodan – susjedne zemlje po prirodi stvari najviše trguju.

– Mi trgujemo s BiH više nego s Amerikom, iako je Amerika daleko veća. Više trgujemo sa Slovenijom, nego s Kinom, itd. Ljudi koji su blizu, u istoj regiji, imaju neku zajedničku kulturu, razvijaju suradnju, pa imaju i slične ukuse.

Ovdje u regiji naučili smo i na iste proizvode, pa su naši Kraš, Franck, Podravka i drugi i dalje poznati u regiji, opisao je Jurčić. Kaže da imamo tzv. nizozemsku bolest, a to je, kad nam dobro ide, pa se ne trudimo.

– Imamo turizam, Vlada zna da ima prihode od turizma, pa se opusti. Plus ono što nam je Europa dala, ovi svi fondovi… No, to uspava politiku.

Turizam i europski fondovi su hrvatska nizozemska bolest. Ja jesam za to da Europi uzimamo svaki cent, ali se pitam i hoćemo li nešto sami?

Industrija nam pada, proizvodnja pada, poljoprivreda pada. Obnovit ćemo sada neku infrastrukturu, no kad potrošimo svu tu boju, malter, itd., hoće li poslije proizvodni kapacitet biti veći? Vrlo malo ili nimalo.

Nizozemska bolest se zove tako jer je 50-ih, 60-ih godina u Europi koja se razvijala trebalo energije i plina. Nizozemska je otkrila plin pa imala zbog toga puno novaca.

No, onda su pametni Nizozemci shvatili da to možda i nije tako dobro. Ne mogu svi raditi u plinu. Pa su zatvorili šest bušotina, vratili se proizvodnji i „naštelali“ tečaj u korist svoje industrije.

Dakle, Europa je dobra, ali ja volim da sam svoj na svome, iako je to teško biti, poručio je Jurčić.

– Nemam ništa protiv Europe, dapače, ali oni misle o tržištu na kojem možemo konkurirati. Ali, kako možemo konkurirati kad sami sebe ne razvijamo.

Mi bismo trebali reći, pomozite nam da se uključimo u auto i avio-industriju, u proizvodnju dijelova; nemojte nam davati novce, dajte nam tehnološko znanje, pa ćemo i mi naučiti, pa biti partneri kroz koju godinu

U 90-ima ni plan ni industriju niste smjeli spomenuti, a sve zemlje imaju plan i gledaju što su industrije budućnosti. Moramo znati što ćemo proizvoditi.

Erlić: Ima euroskeptika koji straše ljude

Na savjetovanju je govorio Šime Erlić, ministar regionalnoga razvoja i fondova Europske unije. Rekao je da bismo pospješili regionalnu prekograničnu suradnja na zapadnom Balkanu nekoliko elemenata ključno.

– Prvo je to mehanizam proširenja. To Hrvatska snažno zagovara za sve zemlje u pretpristupnom razdoblju na zapadnom Balkanu. I EU daje signale da to proširenje ima realnu osnovu.

Ono je preduvjet stabilnosti, sigurnosti i razvoja. Drugo, to su EU fondovi, kojima ne gradimo samo infrastrukturu, nego i prosperitet i društvo.

Treće su programi prekogranične suradnje koji su bitni za stvaranje veza i boljih odnosa na zapadnom Balkanu. Iza nas je desetak godina u EU

. Ima euroskeptika koji govore kontra Europe, straše ljude, no moramo biti objektivni i uzdati se u svu silu podataka da je svim zemljama koje su pristupile – danas bolje.

I primjer Hrvatske pokazuje da se isplati. Čvrsto vjerujem da zemlje zapadnog Balkana nemaju alternativu; ništa drugo nije realno.

Proces proširenja je alat transformacije, jedna od najsnažnijih europskih politika uopće. Proširenjem EU-a na zemlje Balkana, Srbiju, BiH, Crnu Goru, svi bismo bili na dobitku.

Bez obzira iz kog kuta gledali, Hrvatska je danas, nakon tih 11 godina, ipak bolja država. Put do članstva u EU je put izgradnje države iznutra.

Nije to neka neprijateljska organizacija koja nas želi za neke svoje interese, nego je cilj dizanje na razinu koja može donijeti koristi svima.

Podaci pokazuju da konvergiramo, u praksi se pokazuje da kohezija radi. Kad gledamo u kontekstu regije, Hrvatska se polako odvaja. Brže rastemo i od prosjeka EU. Imamo rast robnog izvoza, a silnice eura i Schengena će to i pospješiti.

Imamo dobru tradiciju suradnje na Balkanu, a i njihovim ulaskom u EU to će biti još bolje. Zato je bitno da se ovaj put nastavi. U Hrvatskoj imamo rast prosječne neto plaće na 1.315 eura.

Slovenija je na 1.500 eura, a cilj je to dostići. U Srbiji je recimo neto plaća 855 eura, i to je efekt našeg članstva. Svemu tome doprinijeli su i eu-fondovi.

Profesor Jurčić je skeptik, jer misli da će rast biti slabiji kada tih fondova jednom ne bude bilo. Ali, EU fondovi nisu dotacija, ta sredstva su strogo namjenska, idu u skladu s politikama EU-a, izgradile su se bolnice, sveučilišta, studentski domovi, prometna infrastruktura, luke diljem Jadrana, ulaganja u autobuse, zračne luke, obnovljive izvore energije…

Ti fondovi nisu postavljeni samo s ekonomskom logikom, idemo ulagati u poduzetništvo i gospodarstvo, već u sve segmente društva – gradi se društvo u cjelini.

To je ono što ostaje, na tome ćemo graditi svoju budućnost, poručio je Erlić, pa dodao da su najveći dobitak educirani ljudi.

Uz to, naglasio je, 16,4 milijardi eura smo u plusu – više smo sredstava povukli no smo uplatili. Kreditni rejting skočio je za pet razreda, imamo niže kamate od prosjeka eurozone. Ključ je provedba reforma i razvoj institucija.

Novi plan rasta za zapadni Balkan daje sredstva nečlanicama za reforme. Programi prekogranične suradnje stvaraju izvanrednu platformu za regionalnu suradnju, a ona je cilj, zaključio je Erlić.

Drezgić: Padamo na digitalnim vještinama

Dekan Ekonomskog fakulteta u Rijeci Saša Drezgić uvodno je govorio na panelu Kako osnažiti regionalnu gospodarsku suradnju pa istaknuo da su digitalne vještine motor razvoja, a tu, kaže, svi padamo.

Rekao je i da se nedovoljno ulaže u obrazovanje i istraživanje, a u tom dijelu treba ojačati i regionalnu suradnju. Isto tako, kaže, kad proučavamo strukturu poduzeća u našim zemljama, možemo vidjeti prije svega trgovinu i „komunalna“ društva.

Nemamo dovoljno velikih poduzeća koja generiraju izvoz i propulzivnost. Imamo neka, ali sve je to i dalje skromno.

Naveo je i primjer Slovenije u kojoj su primjerice besplatni doktorati za strane studente što je, kaže, način da se privuče najbolje ljude.

Mladen Vedriš, ispred Hrvatskog društva ekonomista, rekao je da je komplementarno pitanje suradnji u regiji pitanje ljudi, odnosno radne snage.

Ispred HUP-a je govorila Irena Weber koja je podsjetila da je smo ove godine izdali 175.000 radnih dozvola, no relevantnija je, kaže, brojka od 125.000 ljudi, koliko ih je prijavljeno na mirovinsko i zdravstveno.

– Od tih 125.000 krajem listopada, pola ih je iz zemalja regije, 57.000 tisuća, najviše iz BiH i Srbije, a ostali su iz trećih zemalja, Nepal, Filipini, Indija.

Ti naši novi strani kolege mahom rade poslove koje naši ljudi ne žele raditi, u građevini, ugostiteljstvu, turizmu, prometu. Minimalna plaća se u dvije godine povećala 35 posto, rekla je Weber.

Buterin: Industrija 4.0 je velika prilika Hrvatskoj

O četvrtoj industrijskoj revoluciji te može li Hrvatska ići ukorak sa svijetom je dan ranije govorila Vesna Buterin, prodekanica Ekonomskog fakulteta u Rijeci. Buterin kaže da je ključno pitanje može li Hrvatska pratiti globalne trendove i iskoristiti prilike koje se pružaju.

– Industrija 4.0, s naglaskom na digitalizaciju, automatizaciju i umjetnu inteligenciju, transformira način na koji radimo, živimo i komuniciramo. Hrvatska se nalazi pred značajnim izazovima, ali i prilikama.

Kako bismo bili uspješni u ovom procesu, ključno je ulaganje u obrazovanje i razvoj vještina te modernizacija infrastrukture.

Povećanje pristupa brzim i pouzdanim internetom, podrška inovacijama i poticanje poduzetništva, sve su to koraci koji će osigurati da Hrvatska može ravnopravno sudjelovati u globalnoj digitalnoj transformaciji.

Unatoč izazovima, postoje i mnoge pozitivne strane. Tehnološke inovacije mogu povećati produktivnost, stvoriti nova radna mjesta i poboljšati kvalitetu života građana.

Digitalizacija javne uprave, unapređenje zdravstvenih usluga i razvoj pametnih gradova samo su neki od primjera gdje tehnologija može imati neposredan pozitivan utjecaj.

EU pruža podršku državama članicama u ovom procesu kroz različite fondove i inicijative. Ključno je da Hrvatska iskoristi dostupne resurse i prilike za suradnju s europskim partnerima kako bi osigurala uspješan prijelaz u novo industrijsko doba.

Važno je da svi dionici – vlada, poslovna zajednica, akademska zajednica i građani – surađuju kako bismo zajednički oblikovali budućnost koja će biti inkluzivna, inovativna i održiva.

Samo kroz zajednički napor možemo osigurati da Hrvatska ne samo ide ukorak sa svijetom, već postane lider u primjeni novih tehnologija, zaključuje Buterin.