Posljednjih nekoliko mjeseci hrvatski javni prostor, kada je turizam u pitanju, kao nikada do sada, zagušen je sofizmima o prevelikom ulaganju i oslanjanju države na turizam. Počela se je provlačiti i apsurdna teza o prevelikom udjelu turizma u BDP-u Hrvatske i njegovoj štetnosti po hrvatsko gospodarstvo.

Paradigmu takvih promišljanja predstavljaju stavovi posebnog Milanovićevog savjetnika za gospodarstvo Velibora Mačkića koji je ustvrdio da se nada i vjeruje da bi Hrvatska bila među pobjednicima tranzicije da nije bilo turizma koji, po njegovom mišljenju, predstavlja apsolutno prokletstvo resursa koje nas je navelo na krivi put, konkretno, u ambijent u kojem se ne isplati ulagati u znanje, već je dovoljno dobro živjeti na način da iznajmljujete apartmane i plaćate na njih samo paušal.

​Laž o »zlatnoj koki«

​Takva promišljanja koja impliciraju da država na svjesnoj razini upravljala hrvatskim turizmom, k tome i na štetu drugih djelatnosti, zahtjeva retrospektivu u doba bivše države kada je bila uspostavljena matrica kojom se je novostvorena vrijednost u turizmu uglavnom izvlačila iz prirodne rente, a ne iz performansi tehnologije, rada i upravljanja. Interes tadašnje države bili su puna zaposlenost i devize za nabavu repromaterijala i opreme, dok se interes lokalnog stanovništva zadovoljavao sivom ekonomijom i samoidentifikacijom mještana s njihovim lokalnim poduzećima. U takvoj konstelaciji javnih interesa turizam je konzumirao brojne javne benefite, poput tečajnih razlika, deviznih stimulacija, swap poslova, preraspodjele društveno priznatih reprodukcijskih potreba (šticung deviza), kredita za pripremu turističke sezone, izvoz turističkih usluga i ulaganja u osnovna sredstva, koji krediti su u okolnostima višeznamenkaste inflacije de facto predstavljali donacije banaka turističkim poduzećima. Na tim nerealnim ekonomskim osnovama stvorena je lažna sintagma o turizmu kao »zlatnoj koki«, koji se događa sam po sebi i kojim nije potrebno upravljati. Mantra se je nastavila sve do današnjih dana, a kao logična posljedica takvog promišljanja nameće se zaključak o nepostojanju potrebe upravljanja hrvatskim turizmom, samim tim i razloga za postojanjem samostalnog ministarstva turizma.

U takvoj javnoj kakafoniji, posljednjih mjesec dana ministarstvo turizma »živjelo je opasno« i doslovce minutu do dvanaest, u samom »pripetavanju« osiguralo opstanak«. Što više, »pod svoje« je dobilo i konvergentni sport, kojim se na ovom mjestu radi nedostatka prostora nećemo baviti. ​Plenković je ispravno procijenio ne samo da se dva dosadašnja eksperimenta s dokidanjem samostalnog ministarstva turizma (1992. i 2003.godina) nisu pokazala uspješnima, već isto tako da je očuvanje turizma koji generira petinu nacionalnog BDP-a, direktno i indirektno oko četvrtine poreznih prihoda, 35 posto ukupnih prihoda od izvoza, 6 posto od ukupnog broja zaposlenih, sa značajnim potencijalima za daljnji razvoj, jedini način da se zaštiti stabilnost ne samo ovog sektora, nego i s njim povezanog cjelokupnog gospodarstva (promet, poljoprivreda, građevinarstvo, trgovina, itd…). Pri donošenju odluke o o(p)stanku samostalnog ministarstva turizma Plenković je imao na umu i značajan doprinos kojeg je ministarstvo, zajedno sa HTZ-om, dalo u uspješnom prevladavanju »prvog vala« krize uzrokovane COVID-om 19, najprije kroz izradu nekoliko kriznih scenarija i prijedloga mjera za prevladavanje krize, potom i kroz aktivnosti kojima su značajno amortizirani veći potencijalni padovi na strani turističke potražnje.

(Ne)ostvareni potencijali

S obzirom na to da nema mjesta za lapidarnu analizu stanja i razvojnih potencijala hrvatskog turizma, istine radi, usprkos izuzetnim pomacima koje je naš turizam ostvario naročito u posljednjih nekoliko godina, u kontekstu ispravnosti odluke da se razvojem turizma i dalje javno upravlja i putem samostalnog ministarstva, treba upozoriti na nedostatke našeg turizma koji zapravo ukazuju na ogromne potencijale za ostvarivanje značajno većih inputa od te djelatnosti.

​Konkretno, potrošnja turista u Hrvatskoj ne doprinosi BDP-u u ekvivalentnom iznosu, s obzirom na to da se njen značajan dio prelijeva na uvoz (uvozna elastičnost turizma iznosi oko 0,65, što znači da na svaki EURO koji uđe u Hrvatsku, 65 centi izađe u obliku većeg uvoza). Isto tako, sezonalnost turističke potražnje još uvijek predstavlja značajan problem (oko 75 posto noćenja turista ostvaruje se u srpnju, kolovozu i rujnu), koji ne samo da utječe na ostvarenje manjih prihoda već izuzetno nepovoljno djeluje na turističku infrastrukturu koja ima velike fiksne troškove i značajno ograničava pozitivan utjecaj turizma na druge domaće sektore, a na kraju ne omogućava ni stabilno zapošljavanje tijekom cijele godine, pa stoga privremeni radnici čine otprilike 45 posto zaposlenih u turizmu, što je daleko najveći udio u EU-u.

Golem je nedostatak i ograničenost turističke ponude u kojoj dominira ativistički koncept »sunca i mora«, dok smo izrazito deficitarni kada su u pitanju novostvorene turističke atrakcije. Izuzetno je nepovoljna i struktura smještajnih kapaciteta, pri čemu hoteli čine svega 15 posto smještajne strukture, dok gotovo 70 posto čine obiteljski smještaj i autokampovi. Problem predstavlja i činjenica da se gotovo 95 posto turizma odvija na obali, pa se u tom kontekstu ravnomjerniji regionalni razvoj turizma nameće kao nužnost. Dobrim ne možemo smatrati ni činjenicu da u najvećoj mjeri ovisimo o četiri, pet emitivnih turističkih tržišta. Isto tako, hrvatski je turizam u odnosu na konkurentsko okruženje značajno opterećeniji s fiskalnim i parafiskalnim nametima, i nema nikakve dvojbe da takvom »maćehinskom odnosu države« prema turizmu želimo li dobro državi i turizmu istječe rok trajanja.

Ipak, kao najveći problem kojeg će ministarstvo turizma i sporta morati rješavati virbus unitis s hotelijerima je pitanje deficita radne snage u turizmu. Ako se nastavi egzodus radne snage u turizmu upitnim postaje jedan od temeljnih ciljeva bavljenja turističkom djelatnošću, a to je zapošljavanje domicilne radne snage.