Ni potpuno ukidanje prireza, ni povećanje neoporezivog dijela plaće, ni smanjenje poreznih stopa poreza na dohodak neće od sljedeće godine neće podići plaće za oko dvije trećine poreznih obveznika, jer oni ni uz sadašnja pravila ne plaćaju taj porez.

Koristi će imati samo građani s neto plaćom od najmanje 800 eura ili čak oni koji zarađuju više od prosječne neto plaće. To je i glavni razlog zbog kojeg Vlada ozbiljno razmišlja o smanjenju mirovinskih doprinosa u prvom stupu kako bi podigla one niže plaće.

No, nakon ukidanja prireza plaće ne bi rasle ni onima s iznadprosječnim primanjima, jer mnogi od njih žive u gradovima i općinama koje nisu uveli ili su ukinuli prirez.

Tamo gdje se prirez već sada ne plaća, njegovo ukidanje od 1. siječnja neće nikome donijeti veću plaću, a teško da će u tim gradovima i općinama iskoristiti mogućnost da dodatno smanjuju stope poreza na dohodak, jer su već i odlukom da se odreknu prireza nastojali rasteretiti svoje stanovništvo.

Koliko će građana zbog ovih okolnosti ostati bez povećanja plaća od 1. siječnja, iako Vlada najavljuje da će plaće rasti svima, zasad se ne zna, a od Vlade se očekuje da izađe s tim podacima kad predstavi svoj prijedlog poreznih izmjena.

Smanjivane stope

Broj općina i gradova koji ne naplaćuju prirez uopće nije zanemariv, ukazuje na to i u svom osvrtu na Vladine najave poreznih promjena znanstvena savjetnica na Ekonomskom institutu u Zagrebu Dubravka Jurlina Alibegović, nekadašnja ministrica uprave.

Čak četvrtina gradova i 51 posto općina uopće nema prirez. Samo 12 gradova i 60 općina, ili 13 posto svih jedinica lokalne samouprave uvelo je najvišu zakonom dopuštenu stopu prireza, a Jurlina Alibegović ističe da je nekoliko gradova, Rijeka, Karlovac, Požega, Slavonski Brod, Varaždin i Vinkovci, posljednje dvije tri godine smanjivalo stopu prireza, a da Rijeka i Split najavljuju daljnje smanjenje tog nameta.

Uz to su Bjelovar, Sinj i Čakovec ukinuli prirez, pa tako nakon odluke gradskog vijeća u Čakovcu, više nijedan grad i općina u Međimurskoj županiji nemaju prirez porezu na dohodak.

To znači da potpuno ukidanje prireza neće utjecati ni na jednu plaću u Međimurskoj županiji. U još nekim županijama, poput Krapinsko-zagorske, Koprivničko-križevačke, Bjelovarsko-bilogorske, Zadarske i Osječko-baranjske županije, veliki broj gradova i općina nije iskoristio mogućnost uvođenja prireza.

Tako primjerice u Zadarskoj županiji tri od šest gradova imaju prirez, a čak 22 od 28 općina nema prirez. Prirez je najveći u Zadru i naplaćuje se po stopi od 12 posto i lani je gradu donio više od 28 milijuna kuna.

Prije dvije godine prirez je ukinuo i Grad Opatija nakon čega polovina, odnosno sedam od 14 gradova u Primorsko-goranskoj županiji ne plaća prirez.

Uz Opatiju prirez nemaju, prema podacima sa stranica Porezne uprave, ni Bakar, Cres, Kastav, Krk, Mali Lošinj i Rab, i za stanovnike tih gradova ukidanje prireza neće značiti ništa.

Što se tiče općina, prirez se plaća u samo četiri od ukupno 22 općine u PGŽ-u, što znači da bi njegovo eventualno ukidanje osjetili tek stanovnici Fužina, Matulja, Mrkoplja i Ravne Gore.

U tih sedam gradova i četiri općine u prošloj je godini od prireza prikupljeno ukupno 78,146 milijuna kuna (10,37 milijuna eura) od čega najveći dio čak 65,65 milijuna kuna, ili 84 posto otpada na Rijeku.

Iza Rijeke najznačajnije prihode od prireza ima općina Matulji, koja je lani prikupila više od četiri milijuna kuna, dok je u proračun Grada Crikvenice sjelo 3,58 milijuna kuna.

Oko 1,31 milijun kuna prirez je donio u proračun Novog Vinodolskog, dok su sve ostale lokalne jedinice u PGŽ-u od prireza ubirale od 300 do 800 tisuća kuna.

Utjecaj na proračune

Jurlina Alibegović napominje da se ukidanje prireza porezu na dohodak iz poreznog sustava bez suglasnosti s lokalnom samoupravom može sagledati iz barem dvije perspektive, prva je ona koju imaju stanovnici kao porezni obveznici, a druga je perspektiva stanovnika koji žive u općinama i gradovima i koji žele da su njihove lokalne zajednice komunalno dobro opremljene te da u njima mogu koristiti sve lokalne sadržaje za koje plaćaju poreze i različite naknade.

Za onog tko plaća porez i prirez ukidanje nameta je uvijek dobra vijest jer podiže neto plaću, ali ​Jurlina Alibegović u svom osvrtu napominje da naglasak treba staviti i na utjecaj prihoda od prireza na lokalne proračune te da na sve njih ukidanje prireza ne bi imalo isti utjecaj.

Na osnovu podataka o prikupljenim prihodima gradova i općina u 2020. godini, ona navodi da su u 34 lokalne jedinice, 15 općina i 19 gradova prihodi od prireza činili od pet do gotovo deset posto ukupnih proračunskih prihoda.

Tako je primjerice u Rijeci prirez 2020. godine bio na razini prošlogodišnjeg od 65,65 milijuna kuna, a ostao je isti jer je Rijeka smanjivala stopu prireza.

Te 2020. godine prirez je činio čak 6,81 posto svih gradskih prihoda i 17,83 posto svih poreznih prihoda. U Zagrebu je prirez donosio čak 16,86 posto poreznih prihoda i 8,14 posto svih gradskih prihoda, dok je primjerice u Osijeku bio 6,71 posto svih prihoda, a u Splitu osam posto.

U ta četiri grada ukidanje prireza značilo bi, prema prošlogodišnjim ostvarenjima, gubitak ukupno 1,155 milijardi kuna prihoda, od čega najviše 955 milijuna otpada na Zagreb.

Riječ je o četiri najveća grada u državi, a u tri je na vlasti opcija koja je oporba nacionalnoj vladi, odnosno HDZ-u. No, u većini općina i gradova koji imaju prirez na vlasti su HDZ-ovci, načelnici i gradonačelnici, i tamo gdje je prirez značajan prihod, neće se lako nositi s njihovim eventualnim ukidanjem.

Predizborni potez

Jurlina Alibegović napominje da prijedlog ukidanja prireza porezu na dohodak kao jednog od lokalnih poreza nije sadržan ni u jednoj reformskoj mjeri, nije opisan niti u jednom strateškom, planskom dokumentu ili programu Vlade, niti su javno opisani razlozi koji Vladu navode da predloži ukidanje prireza, što je navodi na sumnju da je riječ o predizbornom potezu.

Što se tiče najava donošenja kompenzacijskih mjera, ona ističe da pristup kojim se nedovoljno prihoda u gradskim i općinskim proračunima određeno razdoblje nadomješta pomoćima iz državnog proračuna, na temelju jednokratnih odluka Vlade, vodi daljnjem jačanju financijske ovisnosti lokalne samouprave o središnjoj državnoj vlasti.

Osim što to onemogućava gradovima i općinama efikasno planiranje, posljedica je, napominje Jurlina Alibegović, jačanje političke ovisnosti gradonačelnika i općinskih načelnika o odlukama vladajuće političke garniture koja vrlo često ima i negativne rezultate za lokalni razvoj.