ZAGREB  Hrvatska tekstilna radnica kući donosi 308 eura mjesečne plaće, gotovo 30 posto manje od muškog kolege u istoj industriji, s tim novcem često uzdržava cijelu svoju obitelj, boji se sindikalno organizirati, boji se pričati o svom potplaćenom poslu, a najviše ju je strah gubitka tog posla, kakav god on bio – hrvatska je priča u opsežnom izviješću Clean Clothes Campaigna (CCC) o uvjetima rada i plaćama u tekstilnoj industriji Istočne Europe.

Clean Clothes Campaign je organizacija sa sjedištem u Nizozemskoj, koja sa dvjestotinjak svojih partnera – sindikalnih organizacija, nevladinih udruga i drugih, nastoji poboljšati uvjete rada u Europi općenito. Ovih su dana objavili izvješće u kojem stoji da su uvjeti rada i plaće u tekstilnoj industriji Istočne Europe, dakle i Hrvatske, u nekim slučajevima čak i lošiji od uvjeta i plaća u Kini i Indoneziji.

Daleko od prosjeka

Poznate tekstilne kompanije u Europi, kaže se u izvješću, svoje radnike u Istočnoj Europi i Turskoj plaćaju minimalcem, i daleko ispod sume potrebne za pristojan život. U Moldaviji i Ukrajini riječ je o 70 do 80 eura mjesečno, što je daleko manje od plaće tekstilnih radnika u Kini, čija je plaća 175 eura, odnosno u Maleziji, u kojoj je riječ o 196 eura. Tekstilna radnica u Hrvatskoj sa svojih 308 eura, navodi se, živi »najbolje« od svih kolegica u promatranim zemaljama.

Kako stoji izvješću CCC-a, plaća u hrvatskoj tekstilnoj industriji najlošija je plaća u industriji jer doseže samo 60 posto prosječne neto plaće u proizvodnom sektoru te svega 35 posto od najbolje industrijske plaće u Hrvatskoj, one u petrokemijskoj industriji.

»Naši suradnici u Hrvatskoj bilježe velike prepreke sindikalnom udruživanju u tekstilnoj industriji, no u medijima, i društvu općenito, također vlada anti-sindikalni stav. Poslodavci onemogućavaju radnike da se sindikalno organiziraju, vladajući se priklanjaju poslodavcima, a radnici su u velikom strahu, tolikom da čak i sami smatraju da im sindikat ne može pomoći. S minimalnom plaćom od 308 eura, radnici u tekstilnoj industriji ne mogu pokriti niti osnovni trošak za hranu, koji iznosi 313 eura, da i ne spominjemo minimalnu potrošačku košaricu od 878 eura, koliko je potrebno četveročlanoj obitelji za cijeli mjesec«, navodi se u izvješću CCC-a. Prenose i priču 29-godišnje tekstilne radnice Eve iz Hrvatske, samohrane majke dvoje djece koja  živi s bratom i roditeljima. U tri godine, koliko radi u tekstilnoj industriji, samo je jednom bila na bolovanju, kad želi otići kod liječnika mora uzeti neplaćeno slobodno vrijeme. Radi u smjenama šest dana u tjednu po šest sati, za šivaćom mašinom. »Da imam plaću od 5.000 kuna, odnosno oko 650 eura, možda bih mogla ponekad djecu odvesti na more, ovako ona na more ne idu nikad. A da moja obitelj nema vlastitog vrta, ne znam kako bismo se prehranili«, priča Eva.

Gore od goreg

Makar je teško vjerovati, ali od lošeg ima i lošije, pa su rumunjske i bugarske tekstilne radnice istraživačima otkrile kako slobodnih dana niti godišnjeg uopće nemaju. Da bi zaradile minimalac, rade prekovremeno, često 200, a ponekad i do 400 sati mjesečno.

U teškim uvjetima i sa mizernim plaćama, u tekstilnoj industriji Istočne Europe radi čak tri milijuna radnika, stoji u izvješću. Uzme li se u obzir da svaka od tih plaća hrani u prosjeku troje ljudi, to znači da devet milijuna ljudi ovisi o – milostinji poslodavaca. Radnice u Turskoj prisiljene su, osim toga, u nekim tekstilnim pogonima potpisivati izjavu da neće zatrudnijeti kroz narednih pet godina, a ukoliko im se trudnoća ipak dogodi, dobivaju otkaz. Iz tog razloga, svjedoče same, abortiraju, odgađajući osnivanje obitelji za neka bolja, ali malo vjerojatna vremena.