Gordana Nikolić, najuspješnija poduzetnica Hrvatske: 'Svi se mi u Rijeci trebamo prodrmati'

Foto S. Ježina

Moramo se probuditi, svatko u svom djelokrugu rada, sve gradske strukture, i energiju usmjeriti prema privlačenju najkvalitetnijih stručnjaka i jednake takve radne snage na Kvarner. Prednosti treba iskoristiti kako bismo postali ono što i zaslužujemo: privlačno i poznato središte na karti Europe. To jednostavno stanovnici Rijeke zaslužuju

Najuspješnijom poduzetnicom Hrvatske za 2014. godinu proglašena je Riječanka Gordana Nikolić. Sam se svečani čin uručenja nagrade zbio ovog tjedna kada se, kao jedan od poticaja ravnopravnosti spolova, obilježio Svjetski dan poduzetnica, a uz mnoge analize stanja, na vidjelo su izašle i neke od neuobičajenih, pozitivnih pomaka.

Nije li grijeh bez ikakvih naknada, odšteta koje bi plaćale tvrtke, omogućavati da studenti nakon okončanja studija u Hrvatskoj odlaze u inozemstvo? U SAD-u primjerice studenti dobivaju posebne kredite s počekom, broj godina studiranja uvećan za još jednu godinu dok se ne pronađe posao. Nakon toga gdje god radili, vraćaju kredit. Pa i nogometaši kad odlaze u inozemstvo svojim bivšim klubovima plaćaju odštetu?   – Onemogućavanje slobode izbora mjesta sklapanja poslovnog odnosa bilo bi zadiranje u osnovna ljudska prava i njihovo reduciranje za što se ni u kojem slučaju ne zalažem. S druge strane da, trošak svakog pojedinog studenta je skup, bez obzira bez obzira gdje studira da li na državnom ili privatnog studiju. Pitanje samo da li netko plaća studij sam ili ga plaćamo svi mi iz proračuna. Postoji podatak da hrvatski student ima cijenu od oko 32 tisuće kuna godišnje, pa je lako izračunati koliko Hrvatska investira u studente za koje kasnije drugi profitiraju. Vrlo je to kompleksna tema, a domaći odgovor na nju je uvijek isti: studenti se školuju na propisanim i definiranim smjerovima, koji su nažalost često različiti od naših stvarnih potreba rada, pa nam školovan kadar odlazili tamo gdje su potrebni.

Ne, nije na žalost još došlo do bitnijih pomaka u tretmanu žena, ni kad je zona »visokog bussinesa« u pitanju, još manje kad u priču dovodimo muško-ženski balans u politici, ali jest kad su neki uvriježeni zemljopisni stavovi u pitanju. Primjerice uočljivo je da u državama koje prema dosadašnjim statistikama nemaju pretjerano pozitivan stav prema ženama u značajnijim sferama poslovanja, sve brže raste broj poduzetnica u ukupnom poduzetničkom korpusu. Prema istraživanjima najviše je narastao udio poduzetnica u Grčkoj gdje ih je skoro 25 posto, a u rasponu od 15 do 25 posto smjestili su se Albanija, Italija i – Hrvatska. Vesele takvi pomaci, jer ako smo »fifty-fifty« u rodilištima, logično je da tako bude i u kasnije.

   Gordani Nikolić je pak Hrvatska udruga poslovnih žena Krug nagradu dodijelila jednim dijelom i zbog toga što je jedina u Hrvatskoj vlasnica i dekanica visokoškolske ustanove. Riječ je o Poslovnoj akademiji Rijeka, poznatoj i kao PAR čiju su vrlo kvalitetnu izobrazbu prošle na stotine studenata. Akademija je inače osnovana 2007. godine, a fokus stavlja na specifičnu izobrazbu u zoni poslovnog upravljanja.

Model koji su preuzeli je njemački, a ono što ga značajnije razlikuje od sličnih, trogodišnjih stručnih studija u Hrvatskoj je jednakopravnost teorije i prakse, suradnja s dvadesetak visokoškolskih institucija diljem svijeta, a studij na PAR-u pohađaju ili su završili i mnogi uspješni sportaši.

Vaša nagrada je specifična po tome što ju žene dodjeljuju ženi. Što su i danas najveće zapreke ravnopravnosti spolova da se i dalje moraju dodjeljivati nagrade poput vaše?   – Daleko smo još od ravnopravnosti, još je uvijek zastupljenost žena na vodećim pozicijama u znanosti, gospodarstvu ili politici iznimno niska. Uostalom, to potvrđuje i pojašnjenje dodjeljivanja nagrade upravo meni: jedina žena vlasnik i dekanica visokoškolske ustanove u Hrvatskoj.   Biste li vi nagradu za 2014. godinu dobili i na općepopulacijskoj ljestvici. Naprosto, nije li najvažnije koliko je tko sposoban, ne je li muškarac ili žena?   – Naravno da je najbitnije tko je koliko sposoban, no žene najprije moraju ravnopravno doći u situaciju pokazati koliko su sposobne. Danas se puno priča i o uvođenju kvota za žene. Moram priznati da sam vrlo skeptična prema takvim odlukama, iako su ih već donijele i neke visokorazvije zemlje. Naime, kao što ne želim da me netko sputava zato što sam žena, ne bi željela niti biti da negdjem budem samo radi broja kako bi se zadovoljila neka kvota. Izvrsnost i sposobnost trebaju postati imperativ za odabir u ovom društvu u svim strukturama i sektorima. Tek tada ćemo prosperirati!

Dualni studij

Od mnogih smo čelnih ljudi u Hrvatskoj, iz niza djelatnosti, a koji su izobrazbu stekli u zapadnoeuropskim zemljama, najčešće kao djeca ekonomskih emigranata tamo i rođena, mogli čuti kako im se čini da hrvatski visokoškolski sustav daje odlična znanja no da u stvarnosti stvara ljude koji su prije spremni postati fakultetskim profesorima nego gospodarstvu potrebnim ljudima. Je li PAR tu radikalno drugačiji?

   – Ne bih se upuštala u spekulacije o ostalim visokoškolskim ustanovama, no poznato mi je kako je jedino PAR počeo priču dualnih studija i inzistira na tome da studenti dobiju značajan dio praktičnih znanja uz teoretska. Da, na tome smo ustrajni jer smo uvjereni da upravo na takav način približavamo studente realnom životu i obavezama koje pred njih postavlja buduće zaposlenje. Naprosto, inzistiramo na tome da teoretsko znanje nije jedino koje će ih voditi kroz život. Da su to jednako toliko i borba za izražavanje svojih stavova, mišljenja i ideja, dakle svojevrsna kreativnost koju svatko od nas posjeduje samo ju treba znati izraziti.

   Nagrada koju ste dobili na neki je način i priznavanje »prava građanstva« ustanovi koju vodite. Nisu vas naime s nekih sličnih visokoškolskih adresa svojedobno dočekali raširenih ruku?

   – Ne znam je li to u cjelosti prošlost, no da svojedobno je znalo biti podmetanja i insinuacija. Ponajprije u smislu da su visokoškolske ustanove na kojima se plaća školarina zapravo one na kojima se – kupuje diploma. Možda tako nešto mogu shvatiti kao strah od drugačijeg sustava obrazovanja, kao strah od gubitka utjecaja no s druge, racionalne strane krajnje je neozbiljno tako razmišljati. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta je 20111. PAR-u izdalo dopusnicu za izvođenje stručnog studija Poslovno upravljanje. Prema tome, mi podliježemo potpuno jednakim sustavima kontrole kao i državna sveučilišta, nema te visokoškolske ustanove na kojoj ma tko smije ma što darovati. I još nešto: za razliku od većine sličnih ustanova naši studenti su obavezni neprestano ocjenjivati i svoje profesore. U slučaju da netko od njih stalno zarađuje negativne ocjene, ili bi se mijenjao, ili… nisam baš sigurna koliko bi mogao opstati na PAR-u.

Učenje u tvrtkama

Zbog čega bi netko uopće došao na PAR? Posao mu je nakon studija jednako neizvjestan, školarina se plaća...

Ne bi li i Rijeka mogla i morala bolje?   – Rijeka ima sjajan geostrateški položaj, ima nekoliko međunarodnih aerodroma u neposrednoj okolici, ima sve preduvjete postati gradom u koji se s radošću doseljava s istoka i zapada. No tome još uvijek nije tako. Mišljenja sam da se mnogi procesi u gradu vode u ispravnom smjeru, no isto je tako evidentno da smo s jedne strane kozmopolitski otvoreni, s druge jako zatvoreni. Pa i činjenica da je PAR jedina takva ustanova u Rijeci dovoljno govori sama za sebe. Kvaliteta života u Rijeci ili njezinoj okolici je dobra, no zašto se zadovoljiti s prosječnosti kada bi mogla i morala biti vrhunska. Trebalo bi se naprosto prodrmati, probuditi se, svatko u svom djelokrugu rada, sve gradske strukture i energiju usmjeriti prema maksimalnoj realizaciji vlastitih potencijala te privlačenju najkvalitetnijih stručnjaka i jednake takve radne snage na Kvarner. Rijeka naprosto ima toliko lijepih priča za ispričati, toliku povijesnu i kulturnu raznolikost čije komparativne prednosti treba iskoristiti kako bi postali ono što i zaslužujemo da jesmo: privlačno i poznato središte na karti Europe. To jednostavno njeni stanovnici zaslužuju.   Dolaze li kod vas poduzetnici s molbom da im preporučite nekog od studenata za kojeg jamčite da ima sve predispozicije razviti se u uspješnog menadžera, ili kako se to već uobičajeno kaže – direktora?   – Rekla sam, ima nemali broj tvrtki koje su otvorene za zapošljavanje naših studenata. U pravilu ih hvale te ostavljaju u radnom odnosu. To je najbolja potvrda da će u toj tvrtki napredovati, zašto ne i do najviših pozicija. Mi studentima dajemo visoka organizacijska znanja, a kroz studentski poduzetnički inkubator ih pripremamo i za praktične izazove koje će susresti na radnom mjestu. Jasno im je tako da u manjim sustavima povjerenje, odnosno demokratska organizacija posla daju najbolje rezultate. U što će se netko do njih razviti ovisi i o tipu, odnosno veličini tvrtke, no da poslovno-karakterno možemo definirati svakog pojedinog studenta, možemo te na osnovi toga možemo iskazati i određena, kako vi kažete, jamstva o njegovom budućem razvoju.

  – Rekla sam već: na PAR-u student dobiva drugačiji način studiranja, drugačiji način usvajanja znanja, drugačiji način razmišljanja. Dobiva sva znanja prema verificiranom programu, ali tu je sasvim drugačiji pristup studentu, rad u malim grupama, potpuno posvećivanje osobnosti svakog ponaosob i traženje načina za oslobađanje njegove kreativne energije. Mnogo se radi na konkretnim projektima, jako smo često na terenu gde se u konkretnim tvrtkama i situacijama upoznajemo s onim što nas potencijalno čeka nakon završetka studija. Ne treba zanemariti direktnu i jaku međunarodnu suradnju s kojom se PAR posebno ponosi.

   Koliko trenutno brojite studenata?

   – Negdje oko 160, a kako od slijedeće školske godine krećemo i s petogodišnjim studijem, njihov će se broj još povećati. Ali da se vratim onom što me stalno propitkujete, koliko je dakle »pametnije« upisati PAR, a ne neku drugu visokoškolsku ustanovu? Ono na što sam posebno ponosna je činjenica da je čak 75 posto naših studenata nakon diplome pronašlo zaposlenje.

Mi ne prestajemo s kontaktima ni nakon diplome, provjeravamo zadovoljstvo kako bivših studenata znanjem koje su usvojili, tako i poslodavaca koji su ih zaposlili. Imam značajnu arhivu s impresijama njihovih poslodavaca i sve su u pravilu jako dobre.

Nije lako biti menadžer

Vratimo li se vama osobno, imali ste izrazito atipičnu znanstvenu karijeru. Najprije ste završili Pomorski fakultet da bi kasnije do visokih akademskih titula stizali preko Ekonomskog fakulteta. A svoja ste znanja i znanstvenu karijeru realizirali preko – vlastite visokoškolske ustanove?

   – Svoju znanja i znanstvenu karijeru započela sam na drugim visokoobrazovnim ustanovama, državnim i privatnim. PAR je na neki način nastao iz razloga što sam htjela više od onog što su mi te ustanove nudile odnosno nisu nudile. Prije, a i tijekom znanstvene karijere okušala sam se i u gospodarstvu. Radila sam u državnoj tvrtci i kod privatnika, a imala sam i prilike biti u samom vrhu menadžmenta sa svih privilegijama, ali i problemima. Volim o tome pričati svojim studentima kako bi shvatili da biti menadžer nije lako. Iza naizgled dobrih plaća i privilegija, puno je i osobnog odricanja. Moje životno iskustvo daje mi kompetencije da mogu pričati o prednostima i nedostacima različitih poslova i poslodavaca. Stoga studentima uvijek savjetujem – osluhnite sebe, osluhnite svoje potrebe, svoju kreativnost, neka vas upravo to vodi kroz život i greške ne bi trebalo biti.

   Ne čini li vam se da kod nas kao da se zrelost u promišljanju što zapravo želimo raditi u životu stječe nešto kasnije no što je to propisano evolucijsko-birokratskim kodom, odnosno činom mature. Kakva su vaša iskustva sa studentima koje obrazujete?

   – Raznolika. Na prvoj ih godini ima raznih, bez obzira kakav im je srednjoškolski background, neki su manje neki više zainteresirani, ima onih koje vodi želja za novcem, želja da budu »menadžeri«, no kasnije ih stalnom edukacijom i usmjeravanjem učimo da su čitav radni vijek ili život kao takav stalno usvajanje novih znanja. Pa i ja osobno iako imam doktorsku titulu stalno tražim nove spoznaje, stalno odlazim na edukacijske radionice jer znanje nije statično, ono ili se stalno usvaja, ili se čovjek nađe pred zidom, posebno ako se bavi predavanjima na visokoškolskoj ustanovi.

Možda ste u pravu, no zbog čega nam onda baš i ne ide? Zbog čega je naš najveći resurs, turizam, zapravo tako slabo izdašan? Zašto nam naprosto nije bolje?   – Istina, mnogo toga prepuštamo slučaju, stihiji, zadovoljavamo se tek s mrvicama, ne pratimo trendove i nije nam baš jasno što će to turisti tražiti u budućnosti. U Hrvatskoj je veliki prirodni potencijal omogućio svojevrsnu lijenost, jer čak i kad se ne promišlja mnogo ili uopće, zarada od turizma se pojavljuje. Putovanja su mi strast i kad kompariram, bilo to s udaljenim ili nama susjednim zemljama, naš je turizam nekako uvijek blizak – slučajnosti, jednostavno kao da nam se samo događa. Moramo se mijenjati da bi nam bilo bolje, moramo usvajati nova znanja i moramo ih na jedan brzi način preslikavati u praksu. Smatram da bi upravo pristup koji mi u PAR-u imamo prema studentima mogao biti doprinos boljoj organizacijskoj strukturi i jednakom takvom poslovanju hrvatskih gospodarskih subjekata u budućnosti.

Nema povjerenja u mlade

Odmaknemo li se od PAR-a, vaše nagrade i nacionalnog obrazovnog sustava, ne čini li vam se da u Hrvatskoj postoje sve pretpostavke kako bi bila riječ o bogatoj i zadovoljnoj državi no kako tih 4,5 milijuna stanovnika naprosto nema tko povesti u blagostanje. Točnije, kako nas uništava izostanak mlađeg sloja sposobnih manadžera koji bi hrvatske komparativne prednosti pretvorili u blagostanje.

   – Da, donekle, ali pitanje je vrlo kompleksno da bi se na njega jednostavno odgovorilo. Da, donekle nam nedostaje kadra, sposobnog organizirati posao, povesti državu u blagostanje. No ne treba zaboraviti da je Hrvatskoj golemu štetu nanijela pretvorba koja je više uništavala nego pretvarala, kao i mnoge druge nedaće, od rata nadalje, koje su na neki način »osakatile« generacije koje su sada u godinama koje su najbolje za menadžerske funkcije. Nedostaje i povjerenja u mlade, u njihova znanja. Nedostaje, što je možda najvažnije, da takav jedan pravac trasira upravo država. Čini mi se da je u svemu tome upravo ona najinertnija.

   Pa se stalno vraćamo na jedne te iste iz velikih koorporacija – Todorić, Tedeschi, Mršić, Vlahović ili na riječkom području Usmiani, Mišković, Marković,… silne škole, visoke državne, privatne, manadžmenti, a zapravo silan deficit sposobnih »direktora«. Uostalom, ni svi od navedenih nemaju fakultetsku diplomu, a neki su ju stjecali »uz rad«. Koliko je vaših studenata završilo na nekoj od vodećih funkcija?

   – Mislim da u Hrvatskoj ima velik broj uspješnih i dokazanih manadžera. U to se možemo uvjeriti na razini nekoliko velikih korporacija, a posebno je dobra situacija kod manjih i srednjih poduzeća. Mišljenja sam da sva ona koja uspješno posluju, to ne bi mogla činiti bez kvalitetnog menadžmenta. Ono gdje nastaje problem su birokratske strukture, »državne tvrtke« i slična mjesta. Slažem se da se političkom pripadnošću dolazi do određenih pozicija u piramidi vlasti, no ne i s time da se u »državnim firmama« neprestano mijenja cjelokupna struktura vodećeg manadžmenta jer on je tada prvenstveno politički, a ne stručno definiran. S obzirom da je kod nas udio takvih poduzeća jako velik, stječe se utisak da Hrvatska nema sposobnih manadžera.      

Gordana Nikolić, najuspješnija poduzetnica Hrvatske: ‘Svi se mi u Rijeci trebamo prodrmati’

Dualni studij

Učenje u tvrtkama

Nije lako biti menadžer

Nema povjerenja u mlade