DELNICE – Mada možda nekome ideje o tome kako suvremena stvarnost sve više sliči čuvenoj biblijskoj priči o četiri jahača apokalipse djeluju kao preuveličavanje, činjenica je da je u posljednje dvije-tri godine svijet doživio pandemijsku pošast koronavirusa, potom nas je veljača ove godine »darivala« ratom koji je sve samo ne bezazlen i praktično svakog dana prijeti prelijevanjem u sferu nuklearnog sukoba, a sada se naslućuju jesen i zima koje bi mogle donijeti glad i hladnoću.

Naime, cijene svega, ponajprije energenata, lete u nebo pa se mnogi pitaju hoće li imati novaca za grijanje svojih kuća i stanova. Da stvar bude gora, ovoljetna je suša na koljena bacila mnoge poljoprivrednike i stočare, a to znači da će plodova s njihovih polja biti malo i da će biti skupi. Kako god okreneš, neće biti lako. Itekako su toga svjesni i poljoprivrednici, posebno oni goranski kojih nije puno i kojima su muke i problemi dodatno uvećani zemljopisnim odrednicama koje u planinskim dijelovima Hrvatske sve poskupljuju pa je u Gorskom kotaru ionako teško stanje – još teže.

Propao sav trud

Konkretno, kasni proljetni mrazevi te potom ljetne suše učinile su velike štete vezane uz proizvodnju sijena i hrane za stoku pa su stoga posebno ugroženi stočari jer je prinos trave jako podbacio i manji je u prosjeku 50 posto od normalne godine. Nadalje, cijena sijena i žitarica skočila je od 80 do 100 posto u odnosu na prošlu godinu, a nezapamćen rast cijena bilježi i repromaterijal te svi energenti, od struje do dizela. Sve to goranske poljoprivrednike dovodi u nezavidnu situaciju rasta cijena njihovih proizvoda. A taj potez ne samo da nije popularan, već dovodi i do pada broja kupaca. Stanje je, dojam je, takvo da se mnogi s pravom boje budućnosti, a nerijetki su i oni koji tvrde da će idućeg proljeća u cijeloj Hrvatskoj, pa i u Gorskom kotaru, biti puno manje poljoprivrednika i stočara. Kakvo je stanje u planinskom dijelu zeleno-plave županije odlučili smo saznati kroz kratke razgovore s petero istaknutih goranskih poljoprivrednika.

Željko Mihelić, vlasnik firme Vitek d.o.o. koja se bavi uzgojem stoke i sijena, kaže da nam je bolje da ga ne pitamo kako je, jer odgovor ne može biti dobar.

– Zbog niskih temperatura u travnju te suše u lipnju i srpnju mi smo ove godine imali smanjen prinos trave za otprilike 40 posto, a na tzv. prirodnim livadama i do 60 posto. Još veću štetu smo pretrpjeli na površinama na kojima smo u proljeće sijali djetelinsko-trajne smjese. Tu je šteta 100 posto. I sve to uz činjenicu da smo maksimalno poštovali idealne sjetvene rokove te imali najbolju moguću agrotehniku. Badava! Sav trud nam je propao. Zbog toga smo primorani smanjiti stočni fond i rasprodati dio krava da bi mogli zadržati bar biološki minimum genetike na kojoj smo radili zadnjih deset godina. Općenito gledajući, upitno je je li uopće moguće uzgajati stoku uz takvu cijenu stočne hrane jer se cijene teladi, janjadi i mlijeka za poljoprivrednike praktično nisu povećale. Tako da, po mom mišljenju, cijela poljoprivredna proizvodnja postaje upitna, a posebno su na udaru stočari od kojih mnogi ne znaju kako će i čime prehraniti stoku preko zime. Bez pomoći države i županije, mislim da je to nemoguće, zaključio je Mihelić.

Nikad teže nego sad

Bojan Francisković punih 18 godina na čelu je OPG-a Francisković koji su pokrenuli njegovi roditelji još ‘80-ih godina prošlog stoljeća. U više od četiri desetljeća rada ovog poznatog OPG-a iz Begovog Razdolja, nikad nije bilo teže, govori nam Bojan i tu tvrdnju argumentira pomalo zastrašujućim brojkama.

– Do sada smo mjesečno struju plaćali 5.200 kuna, a sada između 12 i 14.000 kuna. Naftu smo plaćali 4 kune po litri, sada je to 8,60. Cijena ambalaže, jako bitna za naše mliječne proizvode, skočila je 100 posto. Kukuruz je prošle godine bio 1,30 kune po kilogramu, sad je, s prijevozom, 3 kune. Sat rada do sada je bio 30 kuna, sad je između 40 i 50 kuna! Kad sve to vidiš, jasno je da moraš podići cijenu krajnjeg proizvoda. A kako? Pa mi sir škripavac prodajemo za 65 kuna. Slijedimo li logiku poskupljenja struje, to bi onda trebalo biti 150 do 180 kuna. Tko će toliko dati za sir? Mislim da je stanje više no dramatično, ali većina ljudi to još ne shvaća. Mi smo već povukli neke nepopularne i nama nimalo drage poteze pa telad koju smo planirali uzgajati za rasplod ide – u klaonice! Dakle, smanjivat ćemo broj grla, a to znači i manje proizvodnju, odnosno manju mogućnost zarade. To sigurno nije rješenje, ali… – gorko primjećuje Francisković.

​Sličnog je raspoloženja i Emil Salijević koji ove godine slavi punih 20 godina svog OPG-a smještenog u Liču.

– Trenutačno imam 28 grla goveda i 50 svinja. Nažalost, bit će ih puno manje. Ova se godina može opisati jednom jedinom riječju – katastrofa. Urod sijena i krumpira, o čemu ovisi moja stoka, slabiji je za 50 do 60 posto. Primjerice, plan je bio 440 bala sijena, a ostvarili smo tek malo više od 200. Uza sve to, drastično su porasle i cijene stočne hrane pa je, primjerice, prošle godine tona kukuruza bila 1.250 kuna, a ove je 3.300 kuna! Bolje da ne nabrajam dalje jer će mi se smučiti. Jednostavno, mi kao OPG to ne možemo pratiti i ne dogodi li se neki oblik pomoći vezan uz hranu za životinje, strah me je da će polovina njih završiti u klaonici, direktan je Salijević.

Udarci i prirode i društva

Da je stanje jako teško, drži i Nino Mrvoš, vlasnik uspješnog OPG-a Mrvoš iz Ljubošine. Uzgoj stoke, proizvodnja mlijeka i mliječnih proizvoda po kojem su postali poznati, ugroženi su.

– Sijena imamo 40 posto manje no prošle godine, a kukuruza 30 posto. Uz taj manjak, tu je i činjenica da je i to što je rodilo slabe kvalitete, što se pak odražava i na kvalitetu mlijeka. Jednostavno, cijeli taj prirodni ciklus poremećen je još od početka korone. I onda se na tu nesklonost prirode još uključi i društvo, odnosno dođe do drastičnog rasta cijena ma svega. Ako sve te novonastale troškove uključimo u cijenu naših proizvoda, pitam vas kome ćemo ih prodavati? Pa naše tržište su obični ljudi, tzv. srednji sloj. Drastično povećanje cijena oni ne mogu prihvatiti i prestat će kupovati. I gdje smo onda? Nažalost, sve skupa je i posljedica toga da se nas poljoprivrednike i stočare godinama sa svih razina slabo pratilo pa se nismo razvili i ojačali. Ovi udarci prirode i društva sad bi nas mogli dokrajčiti. Trenutačno vegetiramo, a dokle ćemo, teško je reći, rekao je Mrvoš.

U Sloveniji stanje ipak malo bolje

– Ne pamtim ovako tešku situaciju, rekla nam je Jelena Malnar, vlasnica OPG-a Malnar s područja Grada Čabra.

– Otkos sijena nam je tek na pedeset posto, a kupovina stočne hrane je avantura jer je sve toliko poskupjelo da više ne vidim smisla. I onda na sve to još drastično poskupi i struja. Bez pomoći nećemo ovo preživjeti. Do sada nam je, bar našem OPG-u, često pomagala Primorsko-goranska županija, a hoće li opet te bi li mogla pomoći i država, potpuno je neizvjesno. Surađujem sa susjedima iz Slovenije gdje je stanje ipak bolje. No, i njihovi su stočari već počeli rijediti svoju stoku i mnogi su već jednu trećinu prodali klaonicama. Bojim se da to čeka i nas, rekla je Jelena Malnar.