Dvoznamenkasta inflacija u Hrvatskoj, inflacija kakvu nismo vidjeli od stabilizacijskog programa 90-ih, nije više izazvana samo rastom cijena energenata i hrane, već se »rasprostire« na gotovo sve proizvode i usluge.

Jasno je da inflaciju više samo ne uvozimo, već i kreiramo, a posebno se to vidi u turističkom sektoru gdje su cijene smještaja i ugostiteljskih usluga, prema onome što je zabilježio i HNB, porasle za 30 do 40 posto.

Promet je porastao, ali ne kao rezultat povećanog broja dolazaka, nego značajno povećanih cijena, dijelom i stoga što su ljudi za odmor, putovanja i zabavu nakon pandemijske stege spremni platiti više.

Tako su usluge opet neprikosnoveni »driver« rasta, pogotovo u Hrvatskoj, gdje se očekuju znatno veći prihodi od turizma. No, to je za one koji su spremni i mogu platiti više, dok snažna inflacija najviše pogađa građane s najnižim primanjima.

Najviše trošimo na hranu, a tu su cijene, bez obzira na konkurenciju među trgovačkim lancima, iz dana u dan sve više. Cijene se stalno mijenjaju, ljudi ih uspoređuju, kupuju na akcijama, međutim, primijećeno je da su neki trgovci počeli kao akcijske oglašavati i one cijene koje ne bi smjeli, odnosno one čija je redovna cijena unutar mjesec dana (pa i manje) bila niža od nove akcijske.

To je već teško i pratiti i primjer je kaosa u kojem se građani sada moraju snaći, a uskoro počinje i dvojno iskazivanje cijena uoči uvođenja eura.

Neka su prodajna mjesta s tim već krenula, a neki čekaju zadnji čas prije obaveznog zakonskog roka 5. rujna.

Moguće je i da očekuju da će cijene u kunama do tada još porasti pa »kontaju« da kad već preračunavaju u euro (po fiksnom tečaju 7,53), da onda preračunaju kad ta cijena bude još viša.

Turbulentan trenutak

Iako se većina ekonomista slaže da uvođenjem eura i ne gubimo previše jer je tečaj kuna/euro ionako uvijek bio praktički fiksiran, i najveći zagovornici eura priznaju već da je trenutačan turbulentan.

Tržišta su uzburkana, cijene skaču, sve je zamućeno, a u svemu tome još nam predstoji i preračunavanje u euro, koji će, kada se bude uveo s 1. siječnja 2023., vjerojatno ipak utjecati da će se dio proizvoda i usluga zaokruživati na više.

Uvijek se spominje kava u kafićima i neki sitniji proizvodi i usluge, međutim, percepcija ljudi iz zemalja koje su ranije uvodile euro je da je »sve išlo gore«…

S druge strane, ekonomisti apeliraju da ne bi trebalo povećavati plaće jer to može izazvati inflatornu spiralu kakve se neki možda još sjećaju iz bivše države, gdje su rasle cijene, pa onda plaće da uhvate cijene, pa opet cijene, i tako unedogled, dok se na novčanice nisu počele samo »dopisivati« nule…

I nekim središnjim bankarima, konkretno ECB-u, sada se činilo da je ova inflacija prolaznog karaktera, pa tako ECB primjerice još nije dignuo ni ključnu stopu, iako se to očekuje ovaj mjesec.

Međutim, inflatorna spirala se zarotirala i moguće je da ćemo se razdoblja stabilnih cijena još dugo sjećati s nostalgijom. Cijene rastu, što dijelom ima strukturne razloge, no sve se više čini da je postalo poput zaraze, gdje svi gledaju jedni u druge i »prepisuju« oblik ponašanja.

To ide dok se ne sudari s potražnjom koja na to više ne može odgovoriti. No, kako je kod nas uvijek prisutna i inozemna potražnja, pa i u trgovačkim lancima koji se nadaju puno većem prometu ljeti zbog turista, to će iskriviti sliku, te bi naše građane, koji žive od hrvatskih plaća, moglo baciti na rub siromaštva.

Slično je i na tržištu nekretnina, primjerice. U tom dijelu, istina je, otvoreno smo tržište, kako kaže ministar financija Marko Primorac, no s obzirom na to da nam izvana, s tih tržišta dolaze ljudi koji već imaju veća primanja, dok se kod nas sada apelira na njihovo zauzdavanje da se inflacija dalje ne raspiruje, jasno je tko sada plaća cijenu tog obuzdavanja i tko je kolateralna žrtva makroekonomskih zakonitosti: radnici kojima plaće ostaju iste, a cijene osnovnih namirnica veće su i za 30 posto!

Realne plaće ove su godine naime prvi put pale nakon duljeg vremena. U novom paketu mjera pomoći, kaže ministar, potpore će se distribuirati prema onima kojima su najpotrebnije, no ogradio se odmah da se fiskalni prostor mora čuvati uslijed najava mogućeg usporavanja rasta.

Nije međutim do kraja isključio ni limitiranje cijena prehrane. Očito je da vremena koja dolaze neće biti lagana.

Monetarni vakuum

Što je najteže, teret borbe protiv inflacije zasad će zaista morati podnijeti fiskalna politika, jer monetarna, da bi se prilagodila procesu ulaska u eurozonu, još i otpušta rezerve banaka, povećava viškove likvidnosti, što Vujčić, da ne uvodimo euro, vjerojatno u ovom trenutku nikad ne bi radio.

Po svim ekonomskim pravilima i zakonitostima, monetarna politika sada bi trebala zatezati, hladiti ekonomiju, što će ECB, koji je praktički naša nova središnja banka, uskoro i početi raditi.

No, što se ustvari dogodilo u hrvatskom monetarnom prostoru? Trenutačno je on u svojevrsnom vakuumu, jer još nema direktnog prijenosa iz eurozone (koja ionako sporo podiže kamate), a ni HNB više nije suveren.

Vujčić je sam pozivao ECB da što prije digne kamate jer je nepojmljivo da uz ovoliku inflaciju još ima negativnu ključnu stopu, a sada mora otpustiti novac, u uvjetima galopirajuće inflacije od 12 posto.

Banke u Hrvatskoj stoga su u jedinstvenom položaju da im se novac sada još i oslobađa, i zato je guverner rekao da nema razloga da dižu kamate, bez obzira što rast kamata svugdje kreće.

To oslobađanje novca bankama u Hrvatskoj koje im omogućava da ne dižu kamate (iako su se bankari već »ustobočili« i kažu da će ipak povećavati) stvarno je posljedica ulaska u eurozonu, ali ne njene strukturne monetarne politike nego jednokratno i tehničko usklađivanje razine rezervi koje su kod nas uvijek bile visoke i zbog tečajnog rizika koji uskoro nestaje.

EU-zemlje koje su odlučile da još neće ući u eurozonu, dižu već kamate, što je lošije za dužnike, no kamata je cijena novca i ima svoju funkciju.

Ono što bi kod nas bilo najgore da se desi je da ljudi koji nemaju novca ni da kupe osnovne namirnice posegnu za još uvijek jeftinim kreditima da spoje kraj s krajem.