Već dvije godine Ured Svjetske banke u Hrvatskoj, nadležan i za Sloveniju, vodi Jehan Arulpragasam, koji je u Hrvatsku došao s 35 godina iskustva rada u području međunarodnog razvoja u više od 40 zemalja, uz više od 10 godina iskustva u upravljanju velikim kreditnim i analitičkim programima Svjetske banke. Na nedavnom skupu Američke komore u Zagrebu, predstavnici Svjetske banke pozitivno su ocijenili hrvatske reformske politike, kao i rast stope gospodarskog rasta, stoga smo s Arulpragasamom proanalizirali trendove za Hrvatsku ali i globalne prilike.

Na nedavnom skupu Američke gospodarske komore u Zagrebu prilično pohvalno govorilo se o naporima Vlade u krizi. Koliko na opće ocjene utječe činjenica da je Hrvatska danas članica EU-a?

– Reakcija Vlade na krizu uzrokovanu pandemijom bila je u velikoj mjeri usmjerena na očuvanje radnih mjesta, što se pokazalo ključnim za brz oporavak koji je uslijedio već u 2021. To je u velikoj suprotnosti s razdobljem nakon globalne financijske krize 2008. – 2009. koja je u Hrvatskoj izazvala šestogodišnju recesiju i dovela do nezaposlenosti od preko 17 posto. Naravno, radilo se o drugačijoj vrsti šoka i reakcija koja je uslijedila, kako na nacionalnoj razini, tako i na razini Europske unije bila je bitno drukčija, no u svakom slučaju hrvatsko gospodarstvo danas je ipak bitno otpornije nego prije deset godina. Isto tako, država je osigurala sveobuhvatnu pomoć u energetskoj krizi te uspjela znatno smanjiti javni dug, iako i dalje subvencionira cijenu energije za kućanstva i poduzeća.

Cijena energije

Sada slijedi nova faza?

– Iako je u kratkom roku razumljivo fokusirati se na brzu reakciju i osigurati široku potporu svim slojevima društva, u srednjem roku to postaje preskupo i ne ispunjava ciljeve. Stoga je sada bitno stvoriti preduvjete kako bi pomoć mogla biti usmjerena na najranjivije slojeve društva i dopustiti da cijena energije, bar u određenoj mjeri, pridonese promjeni ponašanja potrošača i potakne veća ulaganja u energetsku efikasnost. Stoga pozdravljamo napore Vlade da stvori registar kućanstava koji bi trebao omogućiti upravo takvo bolje ciljanje pomoći u izazovnim vremenima. Što se tiče strateškog smjera države, držimo da su ključni izazovi dobro prepoznati, napravljen je ambiciozan plan reformi i investicija u vidu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti i sada je ključno nastaviti s efikasnom provedbom. Upravo se u tome vidi koliko Hrvatskoj znači članstvo u Europskoj uniji, ne samo u smislu financijskih sredstava već i u pogledu provedbe reformi kojima se jača potencijal zemlje za rast.

Kakva je vaša ocjena, kako se Hrvatska nosi sa »šokom« da odjednom na raspolaganju ima veliku količinu novca iz programa NPOO i programa Next generation EU – govore li vaše procjene u prilog tome da Hrvatska ima dovoljan apsorpcijski kapacitet, i ako ne, je li problem u ljudskim resursima, pripremi projekata ili nečem trećem? Imate li procjenu u kojoj mjeri će Hrvatska uspjeti iskoristiti ta sredstva?

– Radi se uistinu o ogromnim sredstvima, gotovo 50 posto BDP-a iz 2019. godine stoji Hrvatskoj na raspolaganju do kraja ovog desetljeća. Apsorpcija i efektivno korištenje tako velikog iznosa predstavljala bi izazov i za mnogo razvijenije zemlje.

Ne govorimo ovdje samo o administrativnim kapacitetima države već i stvarnim kapacitetima samog gospodarstva. Znamo da se Hrvatska suočava s manjkom radne snage, pogotovo u uslužnim djelatnostima poput građevinarstva, ali i visoko kvalificirane radne snage poput projektanata i arhitekata koji moraju pripremiti dokumentaciju prije nego radovi uopće mogu početi.

Tako da moramo biti spremni da stvari neće uvijek ići glatko. Međutim, Hrvatska je izvukla mnoge pouke iz prvog programskog razdoblja od 2014. do 2020., iz korištenja sredstava iz Fonda solidarnosti kao i tijekom pripreme i aktualne provedbe NPOO-a, i uistinu se vidi velik napredak.

Ono što smatramo jako važnim jest da se fokus korištenja sredstava iz EU fondova preusmjeri sa same apsorpcije na efikasnost korištenja. Moramo ne samo odlučiti što želimo postići tim sredstvima i kakvu Hrvatsku želimo vidjeti 2030. već i pripremiti se za razdoblje kada besplatna sredstva više neće biti tako obilna.

Među ostalim, spomenuto je i kako je Svjetska banka svojedobno radila istraživanje prema kojem poduzeća koja imaju udio stranog vlasništva iznad 10 posto, generiraju čak trećinu hrvatskog BDP-a, zapošljavaju četvrtinu zaposlenih, a čine i gotovo 50 posto izvoza Hrvatske. Je li u tom smislu Hrvatska dovoljno otvorena investitorima, ili još postoje neke prepreke na kojima bi trebala poraditi. Znamo da je problem pravosuđe, a i sustav zemljišnih knjiga. Koji još problemi postoje?

– Izravna strana ulaganja općenito imaju značajne pozitivne učinke na domaće gospodarstvo, i tu Hrvatska ima prostora igrati aktivniju ulogu. To je od velike važnosti za privlačenje investitora pogotovo u okruženju u kojem se sve zemlje vrlo aktivno natječu za nova ulaganja. Ono što investitori gledaju su kvaliteta pravosuđa, razina birokracije, stabilnost propisa, dostupnost radne snage, a to su područja u kojima u Hrvatskoj i dalje ima puno prostora za napredak. No, s druge strane, Hrvatska ima vrlo konkurentan zakon o poticanju ulaganja, članica je eurozone i šengenskog prostora, a osim toga, pandemija bolesti COVID-19 potaknula je određene trendove poput regionalizacije i skraćivanja dobavnih lanaca. To stvara jako dobru priliku za Hrvatsku da se jače integrira u europske lance vrijednosti.

Inozemna ulaganja

Kakva je struktura tih investicija?

– Ako pogledamo strukturu postojećih inozemnih ulaganja u Hrvatsku, ne možemo biti zadovoljni jer se značajan dio vlasničkih ulaganja odnosi na ulaganja u nekretnine, umjesto u produktivnije sektore poput industrijske proizvodnje ili usluga. I zato je veliko ulaganje američke kompanije Jabil u Osijeku jako važno, ne samo zbog otvaranja velikog broja radnih mjesta u Slavoniji već i zato što Hrvatsku ponovno svrstava među područja koja su zanimljiva stranim ulagačima. Istinski sam uvjeren da takvo ulaganje može preusmjeriti situaciju u željenom smjeru.

Kad je u pitanju produktivnost, možete li detektirati karakteristike hrvatskog gospodarstva, ili njegove manjkavosti?

– Dugo se mislilo da je uzrok niske produktivnosti hrvatskog gospodarstva to što se previše oslanjalo na turizam kao radno intenzivnu djelatnost s nižom dodanom vrijednošću i slabim učinkom prelijevanja na druge sektore gospodarstva. Mi smo u našoj analizi pokazali da struktura gospodarstva objašnjava tek mali dio hrvatskog zaostajanja u produktivnosti. U Hrvatskoj cijeli sektori poput prerađivačke industrije zaostaju kad je riječ o produktivnosti rada za naprednim europskim gospodarstvima. Nemoguće je pronaći samo jedan uzrok takvih kretanja. Dijelom je to posljedica niske kapitalne opremljenosti rada, nedovoljnog ulaganja u istraživanje i razvoj i sporog usvajanja novih tehnologija i procesa, ali i niske konkurencije na tržištu i često izazovnih procedura za ulazak na tržište, a pogotovo izlazak s njega. Posljednje dvije godine vidimo određeno ubrzanje pozitivnog trenda, ali da bi se on nastavio, a možda i intenzivirao, i javni i privatni sektor moraju preuzeti svoj dio odgovornosti.

U kojoj je mjeri korupcija još uvijek problem?

– Dobro upravljanje u javnom i privatnom sektoru od velike je važnosti za stvaranje povjerenja u društvu. Važan doprinos tomu daju kvaliteta i učinkovitost javnih službi, transparentnost, učinkovitost sudstva, digitalizacija u službi racionalnijeg pružanja javnih usluga i postupaka te pružanje e-usluga za građane. Drago mi je da Svjetska banka s vlastima surađuje na cijelom nizu tih područja. Na primjer, banka je uključena u modernizaciju sustava zemljišne administracije u smislu unapređenja učinkovitosti i transparentnosti državnih usluga i smanjenja troškova za poduzeća i građane. A brže usluge i sve bolji pristup informacijama doprinose i razvoju privatnog sektora, produktivnosti i konkurentnosti Hrvatske. Sudjelujemo i u projektima kojima je cilj da se posao sudova s građanima i poduzećima ubrza i bolje prilagodi njihovim potrebama. Tako će svi imati koristi od učinkovitijeg, racionalnijeg i pouzdanijeg pravosuđa.

Hrvatska ima problem i s inflatornom spiralom, inflacija je i dalje iznad prosjeka EU-a. Što su glavni razlozi za to – uvođenje eura, lov u mutnom trgovaca i uslužnih djelatnosti, porezna politika ili nešto drugo?

– Inflacija potrošačkih cijena posljednjih mjeseci ipak usporava, no ne brzinom kojom bismo željeli i bitno sporije nego u ostatku eurozone. Tako je u rujnu stopa inflacije u Hrvatskoj bila druga po visini u eurozoni. Dijelom to odražava razlike u potrošačkoj košarici s većim udjelom hrane u Hrvatskoj i slabiju konkurenciju na domaćem tržištu. Zatim, snažan rast turističke potrošnje stranih gostiju više platežne moći od domicilnog stanovništva također stvara pritiske na rast cijena. Konačno, u istom smjeru djelovao je i razmjerno snažan rast gospodarstva u posljednje tri godine. Nemojmo zaboraviti da je u odnosu na razdoblje prije recesije uzrokovane COVID-19, Hrvatska imala najsnažniji kumulativni gospodarski rast u Europskoj uniji. Kako se prema kraju godine očekuje sporiji gospodarski rast, tako će i inflatorni pritisci popuštati, ako ne dođe do bitnijih poremećaja u opskrbi energentima. I na kraju, primjećujemo znakove slabljenja konkurencije na domaćem tržištu, zbog čega je još važnije omogućiti lakši ulazak i izlazak s tržišta te neprestano jačati nacionalnu agenciju za zaštitu tržišnog natjecanja.

Kako ocjenjujete tržište radne snage u Hrvatskoj, hoćemo li se morati osloniti na »uvoznu« radnu snagu ili bi se dio radno aktivnih mogao početi vraćati iz zemalja zapadne Europe?

– Inozemni radnici i umirovljenici koji koriste zakonske mogućnosti vraćanja na tržište rada uz zadržavanje prava iz mirovinskog osiguranja danas čine gotovo 10 posto ukupnog broja zaposlenih u Hrvatskoj. Očekujemo da će taj postotak nastaviti rasti i važno je da Hrvatska počne bolje upravljati imigracijskim tijekovima. Potrebna je jasna državna politika prema useljavanju, privlačenju migranata više razine obrazovanja i integraciji stranih radnika i njihovih obitelji u hrvatsko društvo, kao i zaštiti dostojanstva stranih radnika. Što se tiče povratka hrvatskih iseljenika, pogotovo onih koji su iselili u posljednjih desetak godina, očekujemo da će se takvi trendovi u narednim godinama pojačati, pogotovo kako će se razlika u razini dohotka između Hrvatske i ostatka EU-a smanjivati. Hrvatska je danas na 73 posto prosječnog dohotka EU-a, mjereno paritetom kupovne moći. Do kraja ovog desetljeća mogla bi dosegnuti 80 posto, što se u literaturi smatra razinom nakon koje iseljavanje bitno slabi.

Uvjeti financiranja

U Europi kamatne stope znatno rastu, rezultat toga je mnogo veći oprez investitora iz zemalja koje su tradicionalno okrenute Hrvatskoj, poput Njemačke, Austrije i sl. Što možemo očekivati na globalnoj sceni, kad je kretanje kamata u pitanju?

– Vidjeli smo da prošli četvrtak Europska središnja banka nije mijenjala ključne kamatne stope, što je prvi put u 15 mjeseci da kamatne stope nisu rasle. To s jedne strane odražava određeno slabljenje inflatornih pritisaka, ali i činjenice da se prošla povećanja kamatnih stopa i dalje snažno prelijevaju u nepovoljnije uvjete financiranja na tržištu. U Hrvatskoj su kamatne stope za poduzeća snažno porasle, dok su one za stanovništvo, bar kad je riječ o stambenim kreditima, ostale razmjerno stabilne na niskim razinama. Ne očekujemo daljnji značajan rast kamata, međutim, hoće li sadašnje kamatne stope bitnije utjecati na investicijsku aktivnost poduzeća ovisit će u velikoj mjeri i o očekivanim budućim gospodarskim kretanjima, kao i razini neizvjesnosti na tržištu.

A kakav je trend kod zajmova koje odobrava sama Svjetska banka?

– Svjetska banka (Međunarodna banka za obnovu i razvoj, IBRD) od 1959. ima visoku ocjenu kreditne sposobnosti AAA, što nam omogućuje da se zadužujemo uz niske troškove tako da državama u razvoju srednjeg dohotka možemo nuditi pristup kapitalu po povoljnim uvjetima. To nam pomaže da se razvojni projekti odvijaju na održiv način i da često djeluju kao nadopuna ili katalizator za privatne izvore financiranja. Sredstva IDA-e (Međunarodnog udruženja za razvoj) nude se po iznimno povlaštenim uvjetima najsiromašnijim zemljama u obliku nepovratnih sredstava ili kredita, odnosno zajmova bez kamata ili s niskom kamatom. Zajmovi IBRD-a uz promjenjivu kamatu uzimaju za osnovu neku referentnu kamatnu stopu (npr. EURIBOR) na koju se pribraja marža koja ovisi o tome u kojem je zemlja cjenovnom razredu te koji je rok dospijeća zajma. Iako su referentne kamatne stope porasle, naše marže su ostale stabilne pa našim zajmoprimcima i dalje nudimo pristup kapitalu po povoljnim uvjetima. Svjetska banka je u prošloj fiskalnoj godini 2023. izdvojila 72,8 milijardi dolara za partnerske zemlje u obliku kredita, zajmova i nepovratnih sredstava.

Gledajući globalnu sliku, svijet je u velikoj krizi. Uz ratno žarište u Ukrajini, tu je i novi problem na Bliskom istoku. Možete li procijeniti u kojem će se smjeru ti sukobi odvijati, i s kakvim posljedicama na svjetsko, hrvatsko, a i gospodarstvo najnerazvijenijih država? Hoće li uloga Svjetske banke ponovno rasti zbog tih kriza?

– Svjetsko gospodarstvo je uistinu u neizvjesnom položaju, suočeno s trostrukom prijetnjom povećane zaduženosti, nepovoljnijih uvjeta financiranja i slabog rasta. Situaciju dodatno otežavaju rat i sukobi. Prava ljudska tragedija odvija se u najsiromašnijim zemljama u kojima već cijelu generaciju izgledi za razvoj nisu bili ovako loši. Da bi svjetsko gospodarstvo krenulo u pravom smjeru, tvorci javnih politika moraju se upustiti u opsežne reforme kojima će potaknuti gospodarski rast, obnoviti fiskalnu održivost, umanjiti prekomjernu zaduženosti i spriječiti financijski domino efekt.

Naravno da ne možemo sa sigurnošću reći kako će se točno situacija razvijati, ali Svjetska banka svakako tijesno surađuje sa zemljama regije u koju spada Hrvatska – Europa i središnja Azija – na iskorjenjivanju siromaštva i promicanju općeg blagostanja. To činimo mjerama za izgradnju ljudskog kapitala, provedbu zelene tranzicije, osnaživanje tržišta te izgradnje i jačanja institucija. Zadnjih je godina naša regija došla pod udar neviđenih šokova i neizvjesnosti – od pandemije COVID-19 i posljedica klimatskih promjena pa do katastrofalnih ljudskih tragedija uzrokovanih ruskom invazijom na Ukrajinu i potresima u Turskoj. Kratkoročno gledano, prioritetni zadaci u regiji, pa tako i Hrvatskoj, i nadalje će biti prevladavanje krize i jačanje otpornosti.