U godini nakon što je Europska unija obilježila 60. obljetnicu usvajanja zajedničke poljoprivredne politike stječe se dojam da Hrvatska ili nije obuhvaćena tom zajedničkom politikom ili ju ne zna iskoristiti jer službeni statistički podaci govore da je Hrvatska po produktivnosti u proizvodnje hrane na razini od tek 30 posto prosjeka Europske unije, čime smo se svrstali na samo začelje, a samodostatni smo tek u proizvodnji nekoliko vrsta žitarica; neslavno posljednje mjesto u EU-u držimo i u navodnjavanju poljoprivrednih površina (samo dva posto zemljišta). Hrvatska poljoprivredna proizvodnja ne pokriva ni polovinu domaćih potreba, a otkako smo ušli u EU obujam proizvodnje u poljoprivredi smanjen je za 15 posto, a u stočarstvu čak za 23 posto.

Lošiji rezultati

Da je tomu tako priznaje se i u Strategiji poljoprivrede do 2030., koju je Sabor usvojio u veljači prošle godine, a u kojoj se navodi da su nakon pristupa Europskoj uniji poteškoće u prilagodbi novim gospodarskim okolnostima doprinijele lošijim rezultatima poljoprivrednog sektora u odnosu na ostatak gospodarstva. U razdoblju od 2008. do 2017. bruto poljoprivredna proizvodnja u prosjeku je padala za 3,7 posto svake godine, dok je bruto dodana vrijednost u prosjeku padala za 4,3 posto godišnje.

Nekadašnji predsjednik Udruge poljoprivredno-prehrambene industrije pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca i savjetnik za Sektor trgovine i opskrbu prehrambenim proizvodima u nekadašnjem Republičkom sekretarijatu za tržište i cijene Stipan Bilić pojašnjava zašto je Hrvatska birokratski izgubila gotovo dva milijuna hektara obradivih površina.

– Početkom 2000-ih došli su nam nizozemski »stručnjaci« objasniti da naša geodetska izmjera poljoprivrednih površina, inače napravljena još u Austro-Ugarskoj, ne valja i da će nam oni to napraviti bolje. Nakon što su nas ponovo »izmjerili«, Hrvatska je birokratski izgubila više od polovine svojih poljoprivrednih površina, odnosno oko dva milijuna hektara. A zašto je to napravljeno? Zato da Hrvatska ne bi mogla povlačiti poticaje za te površine, pa su taj novac povukli zapadnoeuropski seljaci, primjerice nizozemski, navodi Bilić.

Prema analizi Ekonomskog instituta u Zagrebu iz 2018. godine, prehrambena industrija ima treći po veličini multiplikativni učinak na ukupni BDP i zaposlenost, odnosno na jedan milijun uloženih kuna u prehrambenu industriju ostvaruje se 1,96 milijuna kuna rasta hrvatskog BDP-a.

No, Hrvatska ima nepovoljnu proizvodnu poljoprivrednu strukturu jer se na oko 60 posto obradivih površina proizvode žitarice, napominje se u poljoprivrednoj strategiji, što ograničava veću produktivnost zemljišta. U Strategiji se tako zaključuje da većinu hrvatskih poljoprivrednika karakterizira niska produktivnost, loše vođenje poslovnih evidencija, slabo planiranje i vođenje poslovanja, nedovoljno osiguranje i slaba povezanost s vrijednosnim lancem te ih se, od strane komercijalnih kreditnih institucija, percipira kao visokorizična i slabo isplativa ulaganja čime im je pristup kapitalu za financiranje investicija ograničen. Nedostatak ulaganja u kapital, tehnologiju, istraživanje i razvoj dodatno koči produktivnost.

Hrvatska ima povoljnu klimu i geografski položaj za proizvodnju gotovo svih kultura / Foto EMICA ELVEDJI/PIXSELL

Strani lanci

Hrvatska ima povoljnu klimu i geografski položaj za proizvodnju gotovo svih kultura koje postoje na teritoriju EU-a, dok primjerice velika Njemačka nema takve uvjete. I unatoč tome, Hrvatska je neto uvoznik poljoprivredno-prehrambenih proizvoda jer u razmjeni s inozemstvom kod svih kategorija glavnih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda bilježimo deficit, priznaje se u Strategiji poljoprivrede. U 2020. taj je deficit iznosio 873,6 milijuna eura, a najveći deficit ostvaren je razmjenom mesa (269,6 milijuna eura), mliječnih proizvoda, jaja, meda i mesnih prerađevina (173 milijuna eura), hrane za životinje (163,5 milijuna eura), voća i orašastih plodova (162,9 milijuna eura), pića, alkohola i octa (96,1 milijun eura) te proizvoda od žitarica, brašna, škroba, uključujući pekarske proizvode, povrća kao i proizvoda od povrća i voća. Zbog toga nam, navodi, Bilić strani trgovački lanci prodaju poljoprivredne proizvode iz uvoza jako loše kvalitete, a cijene takvih proizvoda uopće ne padaju, odnosno prodaju nam nekvalitetno za skupo. No, ima i pozitivnih vijesti: dok s državama EU-a ostvarujemo deficit, sa zemljama CEFTA-e i EFTA-e ipak ostvarujemo višak u poljoprivrednoj razmjeni i to od 305,8 milijuna eura (posljednji podaci za 2020.). Prema indeksu konkurentnosti Republika Hrvatska spada u skupinu konkurentnih država u proizvodnji kukuruza, šećerne repe, suncokreta, soje, malina, višanja, lješnjaka, paprike i živih životinja, međutim niti jednom proizvodnjom ne svrstava se u skupinu vrlo konkurentnih država. Niska konkurentnost doprinosi osjetljivosti sektora na trend pada cijena što se izrazito nepovoljno odražava na male poljoprivrednike i proizvodnju usmjerava prema velikim poljoprivrednicima, navodi se u strategiji u kojoj se konstatira da su hrvatski poljoprivrednici uglavnom mali jer ih čak 70 posto obrađuje manje od 5 hektara i karakterizira ih fragmentirana proizvodnja usmjerena na proizvode niske vrijednosti te značajna tehnička neučinkovitost.

Sve se ovo događa jer je Europskoj uniji najvažnije da ima jeftine poljoprivredne proizvode bez velikih ulaganja i ciljano smanjuje broj seljaka, a povećava broj imanja kako bi troškovno bila konkurentnija Sjedinjenim Državama, kaže naš sugovornik i dodaje da Europska unija sada ima višak poljoprivrednih proizvoda i nije zainteresirana da primjerice Hrvatska ili Rumunjska proizvode više takvih proizvoda. U tom cilju, tvrdi, ide i Zelena agenda EU-a – smanjiti poljoprivrednu proizvodnju jer stvara viškove koji obaraju cijene; manjkovi Europskoj uniji nisu problem. U tom kontekstu Bilić promatra i nedavni pokolj svinja u Slavoniji zbog afričke kuge: možda je način suzbijanja bolesti bio previše rigidan i neselektivan, no njegovo je mišljenje da je bilo previše svinjetine na tržištu i trebalo je napraviti manjak, koji će kasnije nadoknaditi opet zapadnoeuropske farme. I na tome zaraditi jer će manjak svinjetine na tržištu pogurati cijenu na gore.

Kvalitetna zemlja

Također, hrvatskog se seljaka cijelo vrijeme uvjerava da nije na tehnološkom nivou za standarde suvremene prehrambene industrije pa su su u Hrvatsku došle strane prehrambene kompanije. Ali ne da bi našeg seljaka učili poslu, nego zbog kvalitetne zemlje, čistog zraka, vode i sunca, odnosno inputa kojima Hrvatska obiluje, a koji poljoprivrednu industriju ništa ne koštaju jer su »dani od Boga« što i Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja nehotice priznaje na svojim službenim web stranicama gdje piše da je »područje Republike Hrvatske zbog dostupnosti vode, klime i plodne zemlje od davnina bilo prepoznato kao idealno za proizvodnju hrane i pića. Kvalitetu domaćih prirodnih i ljudskih resursa prepoznala su brojna međunarodna društva poput Lactalisa, Heinekena, Carlsberga, Coca Cole, HiPP-a i sl.«

A koliko hrvatski okoliš ima potencijala za poljoprivrednu proizvodnju u odnosu na podneblje zapadne Europe najbolje oslikava podatak da je prije deset godina, podsjeća Bilić, seljak u Švicarskoj godišnje morao ulagati 27.000 franaka po hektaru, a seljak u Bavarskoj 26.000 eura kako bi kapitalom nadoknadio nedostatak prirodnih uvjeta za proizvodnju hrane, koji su hrvatskom seljaku dostupni besplatno. I unatoč vrhunskim uvjetima za proizvodnju, hrvatski seljak danas bilježi gubitke jer u prosjeku ima 200 eura zaduženja po hektaru.

A kad smo kod banaka Bilić poručuje da možemo zaboraviti da će banke snažnije pomagati hrvatski agrar iz jednostavnog razloga što su u stranom vlasništvu. »Pa zar mislite da će Unicredit preko Zagrebačke banke hrvatskom seljaku dati povoljan kredit kojim bi konkurirao seljacima iz Italije odakle ta banka dolazi!?«, retorički se pita Bilić.