Kapitalizam se najjednostavnije može definirati kao ekonomsko uređenje koje preferira privatno vlasništvo kao sredstvo proizvodnje, slobodno tržište kao sredstvo razdiobe dobara te vladavinu prava.

Generalno, kapitalizam zastupa tezu da će slobodno tržište prirodno dovesti ljude u stanje ravnoteže te da će ono, samo ako se država ne upliće u sfere društva, dovesti do pravedne raspodjele dobara među ljudima. Međutim, u njemu se najlakše snalaze najbogatiji slojevi društva te dolazi do raslojavanja i sve veće razlike u bogatstvu između bogatih i siromašnih, do nejednakosti te do nestajanja srednjeg sloja.

Novonastalo bogatstvo ne raspoređuje se radnicima, poduzetnicima i narodima, nego se dodaje već nagomilanom kapitalu. U neoliberalnom kapitalizmu građani su često prepušteni hirovima (globalnog) slobodnog tržišta i samovolji nositelja kapitala/globalizacijskih procesa, dok socijalnih, demokratskih i humanitarnih vrijednosti nema ili ih ima (vrlo) malo. Objektivna i logična projekcija naše (bliske) budućnosti dolazi u obliku recesija, kriza i u konačnici – samouništenja čovječanstva.

Stoga, nisu li simptomatični ovi izrazi: predatorski kapitalizam, korporacijski kapitalizam, korporacijski parazitizam, kibernetski neokolonijalizam, monopolistički kapitalizam?

Ako pogledamo iz šire perspektive, ne možemo se oteti dojmu da početak novog desetljeća potencijalno predstavlja presudan trenutak za budućnost globalizacijskih i općenito integracijskih procesa u svijetu. Izbijanje COVID-19 pandemije i s tim povezane hitne ekonomske mjere koje su poduzele zemlje širom svijeta imat će (ako već i nisu) ogromne učinke na trgovinu, promet, zapošljavanje i gospodarski rast.

Čini se da je uloga države (ponovno bila) presudna za rješavanje ove krize. No, može li se država (posebno u slučaju malih, otvorenih, globaliziranih ekonomija) sama nositi s tom novom (normalnom) stvarnošću? Naime, gotovo svaka nit ljudskog djelovanja protkana je učincima procesa globalizacije, kako unutar granica jedne zemlje, tako i na globalnoj razini. Tehnoglobalizam, globalno civilno društvo, globalno zagađenje, kaos klimatskih promjena, masovno siromaštvo, masovne migracije, financijske oligarhije, globalne krize (s ekonomskim i neekonomskim podrijetlom poput COVID-19 pandemije)… samo su neki od primjera globalnih problema s kojima se suočavaju svi stanovnici takozvanog globalnog sela u kojem stalne promjene i procesi restrukturiranja političke i ekonomske stvarnosti rezultiraju pojavom novog društvenog sustava.

Suvremena (mainstream) makroekonomska znanost nije dovoljna za suočavanje s izazovima i s krizama koje slijede te nema odgovore na brojne probleme koje globalizacija stvara kako za svaku nacionalnu državu, tako i za svjetsko gospodarstvo.

Neoklasična ekonomska teorija postat će (ako već nije) sve više invalidna i irelevantna, pa čak i kontraproduktivna za suvremeni globalizirani realitet. Čini se da će COVID-19 pandemija (konačno) dovesti do novog načina ekonomskog i općenito pluralističkog (političkog i znanstvenog) načina razmišljanja i pristupa u rješavanju novih (povremenih i snažnih) kriza.

Kapitalizam, iako kompleksan i prilagodljiv sustav, izgleda da je (ipak) dosegnuo svoje kapacitete za prilagođavanje.

Novi ekonomski operativni sustav mora se temeljiti na svijesti koja cijeni dobrobit svih pripadnika društva i služi dobrobiti cjeline. Nova, održivija faza razvoja kapitalizma dolazi u obliku novih izraza: postkapitalizam, ekonomija znanja, alternativna ekonomija (i slobodno društvo), demokratski socijalizam, svjesni kapitalizam…

Moramo odbaciti imperativ stalnog ekonomskog rasta. Duboka i zaokružena (ali i radikalna) osobna, društvena i globalna transformacija na dohvat je ruke.

Hoće li boljeti – hoće. Trebali li (se) (po)krenuti – treba se i mora.

doc. dr. sc. Pavle JAKOVAC