Nakon 25 godina Krešimir Sever odlazi s vrha Nezavisnih hrvatskih sindikata, a na dužnosti predsjednika zamijenit će ga novoizabrani čelnik Darije Hanzalek, koji na dužnost stupa prvoga srpnja.

Hanzalek je predsjednik Sindikata grafičara i medija s 20-godišnjim sindikalnim iskustvom, a u ragovoru za Pogled otkriva što će biti u fokusu njegove borbe za radnička prava.

Ne volim davati velika obećanja, ali svakako mogu jamčiti da ću svojim svakodnevnim radom, zalaganjem i dostupnošću prema svima vama učiniti sve u mojoj moći da opravdam vaš izbor – rekli ste kada ste prvi put izabrani za predsjednika Sindikata grafičara i medija 2015. godine. Hoće li to biti moto u vašem radu i kao predsjednika velike sindikalne središnjice?

– Upravo to sam ponovio i u riječima zahvale za izbor na mjesto predsjednika Nezavisnih hrvatskih sindikata. Ne volim puno obećavati, ali u svemu što radim trudim se dati svoj maksimum te se nastojim držati dogovora prema kolegama i prijateljima.

Standardi koje danas imamo rezultati su konkretnog rada i borbe sindikata kroz desetljeća i stoljeća, a ne njihovih obećanja. Iz obećanja rađaju se pretjerana očekivanja i gubi se doticaj s realnošću, a njihovo neostvarenje vodi u razočaranja i pasivnost.

Mislim da su naši građani ionako siti olako danih i neispunjenih obećanja sa svih strana. No, to što ne volim obećavati ne znači da ne vidim izazove koji se nalaze pred radnicima i svima nama. Morat ćemo djelovati na mnogim poljima i šire no dosad.

Rast plaća

Koji su to izazovi pred nama?

– U najširem aspektu, budućnost čovječanstva je neizvjesna, a za naš kvalitetan život bit će ključno da se spriječi razvoj globalnog tehnofeudalizma. Koristi strelovitog razvoja znanja i tehnologije moraju pripasti svima, a ne samo moćnim elitama.

Ogromni demografski izazovi u Europi i Hrvatskoj reflektiraju se na radne odnose. Štoviše, te promjene se događaju upravo kroz radne odnose.

Moramo obratiti posebnu pažnju na mlade koji odlaze. Tržište nekretnina neće omogućiti da ostvare dom i ostanu, pa treba hitno pokrenuti planiranu stanogradnju u korist mladih obitelji.

Problemi su generacijski i dubinski, potrebno ih je razumjeti, a potom sustavno pristupiti njihovom dugoročnom rješavanju. Odgoj, promocija obitelji, ravnopravnost žena u obitelji i na poslu, jednaka aktivnost svih očeva, poticajne mjere za sve zaposlene roditelje i još puno drugoga, mogu biti mjere kojima ćemo se početi liječiti od bijele kuge koja nas ubija.

Ne dajem si pravo biti stručnjak, svakako treba graditi i vrtiće i škole, ali ako ostanemo samo na tome, pomirimo se da će ih puniti sve manje naše djece.

Dodatna ulaganja u obrazovanje su nužna, ali moraju biti i održiva. Ako ćemo stvarati kadrove koji će graditi drugdje i liječiti druge, uzalud nam trud.

Socijalni dijalog treba sustavno razvijati. Kod različitih poslodavaca vidimo cijelu lepezu odnosa, od izostanka bilo kakvog razgovora s predstavnicima radnika do odličnih kolektivnih ugovora.

Sektorski socijalni dijalog rijetko daje ploda, pa smo već godinama svedeni na par sektorskih kolektivnih ugovora. S vrha Hrvatske udruge poslodavaca dolaze pozitivne poruke, no granske udruge poslodavaca nevoljko se upuštaju u pregovore i često se ravnaju najnižom razinom prava kod poslodavaca članova udruga.

Sindikati su pak oprezni da bi tako niskom razinom prava u granskom ugovoru rušili standarde iz kućnih kolektivnih ugovora.

Svi ćemo se morati izvući iz ukopanih pozicija želimo li ostvariti cilj Europske unije više od 80 posto pokrivenosti radnika kolektivnim ugovorima.

Na kraju, sve plaće moraju nastaviti rasti. Nalazimo se na ulaznim vratima bogatije Europe i bez daljnjeg rasta plaća ostat ćemo bez radnika i stanovništva. To je čista fizika.

Magnetizam koji odvlači naše ljude s plusom plaća na strani zapada i sjevera Europe u odnosu na minus na našoj strani možemo neutralizirati samo ako povećamo naše plaće i smanjimo te razlike.

Slabljenje države

Upravo ste vi uključili Sindikat grafičara i medija u Nezavisne hrvatske sindikate. Bilo je i drugih sindikalnih središnjica, zašto baš NHS?

– Naš Sindikat je uređen i stabilan, ali nismo velika organizacija. U razgovorima koje sam 2016. godine vodio s Krešimirom Severom NHS se pokazao kao otvorena središnjica u kojoj ćemo naći svoje mjesto i bez obzira na veličinu moći doći do izražaja. Drago mi je da smo dobro procijenili.

Kolege u Sindikatu grafičara i medija kažu da ste sindikatu priskrbili respektabilnu poziciju. Kakav ugled danas uživaju sindikati u Hrvatskoj?

– Ugled našeg Sindikata sigurno nije moja zasluga. Osnovan kao Hrvatsko tipografsko društvo davne 1870. to je sa svoje 154 godine najstariji sindikat u Hrvatskoj i šire.

Nakon prethodne dvadesetgodišnje borbe s austrougarskom vlasti, da se dozvoli udruga radnika koja nosi naziv »Hrvatsko«, na našoj osnivačkoj skupštini u Zagrebu tu istu vlast zastupao je August Šenoa.

Za prvog predsjednika izabran je mladi tipograf Dragutin Kale. Već 1872. proveden je prvi štrajk u kojem su radnici u četirima od pet zagrebačkih tiskara dali otkaze svojim poslodavcima.

Unatoč zatvaranju vođa štrajka, izborili su se za skraćenje radnog vremena s 12 na 10 sati dnevno i ujednačavanje satnica prema Pešti i Beču.

Sve ostalo je povijest u kontinuitetu do danas. To je važno naglasiti, jer ljudi sindikalizam na ovim prostorima često povezuju s pogrešnim korijenima.

Dolaskom komunističke i socijalističke vladavine sindikati su ovdje već bilježili 75 godina rada i polovinu svojeg dosadašnjeg životnog vijeka.

Za ugled našeg Sindikata u novijoj povijesti Hrvatske, uz mnoge povjerenike i aktivne članove, zaslužan je moj prethodnik Stjepan Kolarić, koji je više od dva desetljeća bio na njegovom čelu. Mi danas samo nastavljamo gdje su oni stali.

Puno energije treba uložiti u stvaranje pozitivne slike radništva i njegovog pokreta. Sindikalizam danas jednostavno nije »u modi«, ali i druge institucije koje su društveno korisne sustavno se obezvrjeđuju.

Smatram da je to i dio napada na socijalnu državu, koji se provodi u svijetu. Sada, kada smo se kao građani izborili za demokratske uspostave vlasti, nastoji se oslabiti naše države i njihov utjecaj na svakodnevnicu.

Naši sindikati, iako dolazimo iz male zemlje, imaju vrlo dobar ugled u gotovo svim međunarodnim sindikalnim organizacijama. Razmjerno našoj veličini, mi zaista bez kompleksa možemo znanjem i iskustvom sudjelovati u radu i parirati sindikatima razvijene Europe.

Loša motivacija

Ni ove godine nismo imali tradicionalnu prvosvibanjsku povorku. Vaš prethodnik Krešimir Sever rekao je da povorka više nema smisla. Što je razlog nezainteresiranosti građana za prvomajskim prosvjedima?

– Kaže se: »U revoluciju se ne ide punog trbuha« i sva sreća da je tako. Koliko god želimo i dalje naprijed, ne možemo primjenjivati iste metode kao i 1886. u Chicagu. Govorio sam o promjeni generacija, pa i sindikati moraju prilagođavati načine svojeg rada.

I dalje će biti prosvjeda, koji trebaju biti usmjereni na rješavanje konkretnih problema. No, pitanje je ima li smisla trošiti toliko energije i sredstava na redovite prosvjede radi njih samih te s općim porukama »više« ili »bolje«.

Vidjeli smo i da puno bolji odaziv građana imamo na neke druge aktivnosti, poput prikupljanja potpisa kojim je zaustavljena negativna mirovinska reforma.

Danas, sindikati svakodnevnim radom i socijalnim dijalogom, ne samo za Prvi svibnja, rade i trebaju raditi na našem boljitku, a metode će se prilagođavati situacijama.

Je li možda razlog u činjenici da se Vlada hvali ekonomskim uzletom, rastom plaća, rekordno visokoj zaposlenosti? Dijele li i sindikati Vladinu euforiju?

– Ne možemo negirati pozitivne podatke ni zasluge onima koji su ih postigli, a tu mislim na sve nas zajedno. No, razloga za veliku euforiju nema, mislim da je ustvari nema ni na strani Vlade.

Plaće rastu, ali rasle su i cijene. Zaposlenost raste, ali raste i broj stranih radnika. Ekonomski rezultati su pozitivni, ali pitanje je koliko od profita ostaje našoj zemlji i građanima.

Raste minimalna plaća i prosječna plaća, ali medijalna neto plaća samo je 400 eura veća od minimalne. Dakle, polovina svih naših radnika, njih 870 tisuća, stisnuta je u tom uskom prostoru.

To dovodi do uravnilovki plaća, jer ti radnici bez obzira na složenost posla primaju slične i relativno niske plaće. S obzirom na niske koeficijente, povećanje plaća kroz njihove osnovice nije dovoljno, jer tako niske plaće nedovoljno rastu, a visoke i previše.

Radnici postaju sve mobilniji. Tražeći bolji ili lakši posao mijenjaju poslodavce i djelatnosti, pa nestaje ono što se prije nazivalo struka.

Uz veliku fluktuaciju, poslodavci se danas otimaju za nove radnike. Pritom zaboravljaju na odane radnike. Neki poslodavci počeli su se ponašati poput teleoperatera, novi radnik može dobiti i bolji ugovor od onog starijeg i iskusnog.

Sve to loše utječe na motivaciju radnika. Naravno, ima poslodavaca koji su svjesni ovih izazova i ulažu u sustavan razvoj vlastitih kadrova.

Pucaju društvene veze

Vlada ponovo osniva Ured za socijalno partnerstvo, a ponovo zasjeda i Gospodarsko-socijalno vijeće. Kako biste ocijenili dijalog sa socijalnim partnerima – Vladom i poslodavcima? Jesu li GSV i Ured dovoljni za socijalni dijalog?

– Iako imam i ranijih iskustava, u dijalog na nacionalnoj razini tek se sada u potpunosti uključujem. Činjenica da funkcionira GSV i osniva se Ured za socijalno partnerstvo pozitivni su znakovi ponovnog oživljavanja socijalnog dijaloga u pravom smjeru.

Moramo težiti da GSV u potpunosti bude tijelo na kojem će se dijalogom sve tri reprezentativne strane (sindikata, poslodavaca i Vlade) raspravljati i nastojati usuglasiti odluke važne za radne, gospodarske i socijalne odnose u našoj zemlji.

GSV ne smije postati puka forma u službi bilo koje strane. Isto vrijedi i za Ured za socijalno partnerstvo, čije ponovno osnivanje je svakako dobar pokazatelj daljnjeg razvoja socijalnog dijaloga.

Taj Ured, iako ga osniva Vlada, treba biti neovisan servis u poticanju dijaloga sve tri strane i na svim razinama.

Instituti socijalnog dijaloga uspostavljaju se na različitim razinama poput komunikacijskih linija, ali na svima nama je da ih koristimo što više za razgovore, da zovemo i dižemo slušalicu.

Socijalni dijalog u svojim temeljima ostaje svakodnevni razgovor između radnika, njihovih predstavnika i poslodavaca. Nemojmo to zaboraviti.

U oproštajnom govoru Krešimir Sever je zaključio da u Hrvatskoj, ali i na europskoj razini, nedostaje odgoja za solidarnost i socijalne pravde, da djecu od malih nogu trebamo odgajati za društvenu solidarnost. U školama djecu učimo kako je dobro biti poduzetnik, a bismo li ih trebali učiti i društvenoj solidarnosti?

– Svakako, već sam upozorio da je odgoj sadašnjih i budućih generacija ključan. Društvo koje želi postići svoje ciljeve mora puno raditi na odgoju mladih sukladno tome.

Mislim da današnje generacije ustvari ne usmjeravamo nigdje. U boljem slučaju puštamo da to po svojem uvjerenju učine roditelji, a sve više tu ulogu preuzimaju internet i društvene mreže.

Vidimo da, bez jasnog smjera, to vodi u naglašeni individualizam na granici sebičnosti te da pucaju spone društvene kohezije. Želimo li zadržati vrijednosti na kojima počiva ili treba počivati naše društvo, moramo ih uključiti u školovanje i odgoj.

Na kraju, mladi bi trebali naučiti i Abecedu radnih odnosa. U svijetu rada provest će većinu svojeg života i nemojmo ih puštati da u njega ulaze potpuno nepismeni.

Loši poslovi

Sever kaže da može otići »doista miran i zadovoljan«. Što biste istaknuli kao najveće dosadašnje uspjehe sindikata? Ima li razloga za zadovoljstvo?

– S obzirom na to koliko je Krešimir ugradio sebe i dao se sindikalnom pokretu u posljednja tri desetljeća, on to svakako može reći.

Imajući u vidu s čime su se radnici i sindikati u Hrvatskoj nosili posljednja tri desetljeća, dovoljno je odati svima priznanje što jednostavno nisu posustali. Ne samo da su se održali, pokazali da su čvrsti i otporni, sindikati su i dalje vrlo aktivni.

Govorimo li o zadovoljstvu, sindikalni rad nije zahvalan, zadovoljstvo uspjesima kratko traje, a uvijek dolaze nove brige koje treba rješavati.

Upozoravate na tzv. race to the bottom, odnosno utrku do dna za koju kažete da se već događa u svijetu, gdje se stranim radnicima nude i daju loši poslovi, ali tim spuštanjem standarda spušta se standard i za domaće stanovništvo i radnike. Kako mislite promijeniti taj trend?

– Kapital u svojoj osnovi nije nacionalist ni ksenofob. Njemu su svi dobri dok ga služe i drže glavu dolje. Stoga već i neki naši poslodavci umjesto da dignu plaće našim radnicima počinju zapošljavati strane radnike koji pristaju na manje.

Tako kreće utrka prema dnu. Treba upozoravati na ovaj proces, ne pustiti da se događa neprimjetno, a nama se događa dvostruko.

Dio naših radnika odlazi u Europu na tamo slabije plaćene poslove, a zamjenjuje ih se stranim radnicima koji dolaze na slabije plaćene poslove kod nas.

Time nam se kroz radne odnose može početi događati i zamjena stanovništva. Nemojmo očekivati da će svi poslodavci, svakako ne oni inozemni, puno brinuti o tome.

Treba nastaviti razvijati sve plaće, posebno one srednje i niže razine, kako bismo digli standard i smanjili razlike te neutralizirali privlačnost bogate Europe našim građanima.

Treba se nastaviti boriti protiv širenja sve veće baze slabo plaćenih poslova na kojima se danas nastoji sidriti neoliberalni kapitalizam.

Neke slabo plaćene poslove možda je bolje i ne razvijati. Rast sam sebi nije svrha. Kakva će korist biti ako neka strana investicija na našem teritoriju ne zapošljava pretežno domicilnu radnu snagu i još vuče dobit van?

Pametne i odmjerene politike prema zapošljavanju stranih radnika i njihove uspješne integracije u društvo bit će važne za našu budućnost.

Javnost, radnici, sindikati, ali i političari pitaju se hoćete li nadmašiti Severa?

– To nemam namjeru ni pokušavati. Rekao sam odmah da velike cipele ovdje treba popuniti, stoga ću ja svakako ostati u svojima, a možda s vremenom i moj otisak malo naraste.

Kada bismo sindikalizam usporedili sa sportom, a slijede nam Olimpijske igre, tada bi to vjerojatno bio desetoboj. Svatko je bolji u nekim disciplinama, a rezultat se zbraja.

Na kraju, NHS čini naših pedeset udruženih sindikata, a te sindikate čine njihovi članovi. Upravo ti sindikati, ti članovi i radnici trče utrku, a ja sam samo neko vrijeme preuzeo štafetnu palicu.

Sindikalni povjerenik nije supermen, zajedništvo je temelj rada

Kažu da ste odgojili čitavu vojsku snažnih sindikalnih povjerenika ili kako ih vi zovete Supermena. Ima li danas potrebe, kao 1990-ih, za jakim sindikalnim povjerenicima u tvrtkama?

– Moram upozoriti da je ta usporedba većinom krivo shvaćena i prenesena. Znam usporediti kako članovi i drugi radnici svojim očekivanjima sindikalne povjerenike prečesto doživljavaju kao svojevrsne Supermene, a koji trebaju riješiti sve njihove probleme.

Upozoravam da takvo delegiranje odgovornosti nije dovoljno te da radnici moraju shvatiti kako samo svi zajedno mogu stvoriti ključnu prevagu prema poslodavcu.

Ne postoji Superman koji će ih spasiti. Sindikalni povjerenik, kako i sama riječ govori, osoba je od povjerenja radnika, koja potiče i koordinira, ali sve njih zajedno.

Druga strana ne odmjerava samo povjerenika, već prvenstveno aktivnost svih radnika. Organiziranje i zajedništvo temelj su rada sindikata kao udruge radnika.

Sindikalni povjerenici i danas moraju biti odlučni, osposobljeni i transparentni. Puno polažemo na obrazovanje naših povjerenika u svim područjima, čak prilagođavamo različite metode predavanja.

Nedavno smo za povjerenike proveli provjeru znanja kroz cjelodnevne pub kvizove iz područja Zakona o radu. Svi su bili maksimalno koncentrirani i ocijenili da je to pun pogodak.