Dok je Europska središnja banka za četvrtinu postotnog boda već snizila ključne kamate stope, te se do kraja godine očekuju još bar dva kamatna reza, američki Federal Reserve ponovno je odgodio sličnu odluku, ali i umanjio očekivanja da će uopće išta pomaknuti u 2024. Ključne stope u eurozoni su tako sada od 3,75 do 4,5 posto, a u SAD-u od 5,25 do 5,50 posto, pri čemu bi se u opisanom scenariju divergencija, odnosno razdvajanje monetarnih politika ovih dvaju monetarnih područja i nastavila, uz pretpostavku naravno i dalje iznimno opreznog Feda prema inflaciji, te uz pretpostavku da je ECB središnja banka koja u pravilu potvrđuje očekivanja, da ne kažemo, predvidljiva je. Budući da je američki dolar rezervna svjetska valuta broj jedan i utočište u krizama, te na utjecaj politika središnjih banaka na tečaj, ovdje euro/dolar, ta bi divergencija sama po sebi mogla postati bitan faktor procjene ECB-a, oslonjenog na podatke.

Jer, razilaženje kamata, pri čemu su u eurozoni već krenule dolje, a u SAD-u ostaju na istoj razini, utječe i na devizni tečaj, gdje, ceteris paribus, jača valuta zemlje koja drži kamate visoko. U toj valuti postaje atraktivnije ulagati jer se očekuje pozitivna razlika i od komponente deviznog tečaja pa za takvom valutom potražnja raste, kao što onda raste i njena cijena. U ovakvom scenariju očekivalo bi se dakle jačanje dolara u odnosu na euro, a tako nešto zaključuje i Hrvatska narodna banka u svojim najnovijim Makroekonomskim kretanjima i prognozama.

Predvidljivi ECB

– Sporiji gospodarski rast europodručja i brže smanjivanje inflacije u europodručju u odnosu na inflaciju u SAD-u potaknuli su očekivanja financijskih tržišta da će ECB, suprotno dosadašnjoj praksi, predvoditi ciklus spuštanja kamatnih stopa te da će doći do divergencije monetarnih politika Feda i ECB-a. Takvo razilaženje monetarnih politika, ako do njega dođe, može utjecati na gospodarstvo europodručja kroz više kanala. S jedne strane, restriktivnija monetarna politika Feda i pooštreni financijski uvjeti mogli bi djelovati na pooštravanje financijskih uvjeta i u europodručju te tako smanjiti inflacijske pritiske. Nasuprot tome, kao odraz većega kamatnog diferencijala u korist dolara, može se očekivati slabljenje eura u odnosu na dolar, a onda i sporije spuštanje inflacije u europodručju prema ciljanoj razini, ocjenjuju analitičari HNB-a, uz zaključak da se ipak »može pretpostaviti da bi ukupan učinak mogućeg razilaženja monetarnih politika Feda i ECB-a na cijene u europodručju bio vrlo ograničen«.

Dakle, preko kanala tečaja i uvoznih cijena za eurozonu (jer poskupljuje uvozna roba) divergiranje dviju monetarnih politika može ponovno povratno utjecati na rast inflacije, upravo ono što ECB nestrpljivo čeka da se završi i prema čemu (cilj je 2 posto) ravna svoje odluke. Ono što je dobio na mostu, izgubit će na »ćupriji«, pri čemu sve skupa ukazuje i na to da ključni procesi i odluke moraju uzeti u obzir događaje preko Atlantika. Snaga američke ekonomije i valute utječe na sve, iako se iz europskih monetarnih krugova već moglo čuti jogunasto ograđivanje da odluke ne donose ovisno o Fedu, nego ovisno o podacima. Inače, nije zgoreg spomenuti i da je udio eura u deviznim pričuvama lani smanjen u korist dolara i jena, ali i »nestandardnih valuta«, prenio je sam ECB. Ekonomski analitičar Velimir Šonje na svojem je webu (arhivanalitika) zgodno opisao razliku između onoga kako tržišta prihvaćaju odluku ECB-a, koja je bila više nego očekivana, unaprijed ukalkulirana pa se na dan same odluke ništa posebno nije desilo (jedino što se tržišta mogu pouzdati u daljnju predvidljivost i temeljem toga prilagođavati, op.a.), dok je Fedov Jerome Powell ipak uspio iznenaditi odlukom da kamate možda neće dirati do kraja godine.

Faza pada

Iako dakle ECB itekako želi pobjeći od predvidljivosti pa Christine Lagarde ponavlja da će iduće odluke ovisiti o podacima, kao i ove do sada, nekako iz toga iskače potez rezanja kamata unatoč činjenici da se inflacija u svibnju čak i povećala, no unatoč tome išlo se – potvrditi očekivanja. Jasno, bitan je trend koji daje za pravo takvoj odluci. No, dvije su ekonomije različite, američko je gospodarstvo već u uzletu, tržište rada i kapitala oporavljeno je, dok je eurozona na rubu recesije. Eurozoni itekako treba da se odlijepi od dna po kojem grebe već drugu godinu i jasno je da kočenje investicija visokim stopama više nikome nije u interesu. Lagarde je međutim demantirala da je nedvojbeno krenula faza pada stopa: kaže da su one zapravo još u restriktivnoj zoni, te je postavila u svom zadnjem intervjuu, koji prenosi ECB, retoričko pitanje, kako se mogu dati bilo kakve smjernice unaprijed u ovako visokoj razini neizvjesnosti. Jer, ako se unaprijed obvežeš smjernicama vežeš si ruke, dok u međuvremenu vjetar i valovi tuku u brod i ne možeš uvući jedro. Razvija se, reklo bi se, specifična monetarna retorika koja opisuje ponašanje središnjih banaka u svijetu ogromne neizvjesnosti, pa je tako Lagarde na presici kazala da će na cesti do cilja od 2 posto inflacije biti neravnina, dok je guverner HNB-a Boris Vujčić nama u intervjuu govorio o monetarnoj politici kao o vožnji automobila s pogledom u retrovizor, pri čemu će se, kazao je, automobil monetarne politike morati voziti sve brže, po sve krivudavijoj cesti. Središnje bankarstvo u njegovim je očima više umjetnost nego znanost, unatoč obilju podataka i napretku ekonomskih modela. Retorika dakle odražava neizvjesnost, nesigurnost, sve težu procjenu. Nadajmo se da nije samo veo iza kojeg se sakriva kada ne zna što bi rekla ili, još gore, učinila.