Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman u razgovoru za naš list govori o stanju u susjednoj BiH nakon neuspjeha pregovora Hrvata i Bošnjaka u Neumu.

– To je zakašnjeli proces koji je pravi zamah dobio zadnjih šest mjeseci. Kada pogledate 22 godine unazad vidite da su na djelu puzajući procesi u kojima su izravnim intervencijama visokih predstavnika dijelovi izbornog zakona prilagođavani političkim trenucima. A onda se pokazalo da je na djelu bio zapravo jedan politički inženjering koji je rezultirao političkom diskriminacijom Hrvata. Naime, time su ostali bez svojih temeljnih političkih prava konstitutivnog naroda koji su bili predviđeni slovom i duhom Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma, a na koncu samim time Ustavom BiH.

Politička majorizacija​

Što će biti dalje i koja bi tu trebala niti uloga Republike Hrvatske?

– Ovdje se radi o ostvarivanju vanjsko-političkih ciljeva, odnosno europske perspektive BiH. Za stjecanje kandidacijskog statusa ona mora ispuniti čitav niz kriterija. Da bi to postigla mora poduzeti odgovarajuće reforme i time postati politički stabilna i institucionalno funkcionalna. Hrvatska je članica EU-a koja jedina graniči s BiH i baš joj je zbog toga u interesu da ta susjedna zemlja bude stabilna i sigurna. Uz to, Hrvatska je potpisnica Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma i imamo stanovitu političku odgovornost za stabilnost BiH. Osim toga, Hrvati u BiH su konstitutivan i povijesno autohtoni narod koji je ovog trenutka u najlošijem položaju. Politički predstavnici Hrvata su u zadnjih nekoliko mjeseci pokazali izuzetnu kooperativnost i prvi ponudili konkretna rješenja te bili spremni na kompromise. Ali na koncu ipak znaju koja je njihova crvena linija koju nikada neće prijeći. Što bi oni više trebali učiniti da bi se postigao dogovor?

Ukinuti sami sebe kao politički narod ? Njih je oko 500.000, najmalobrojniji su i zbog toga su najranjiviji. Povijesno, uvijek je stabilnost BiH ovisila o dogovoru Srba, Bošnjaka i Hrvata. Tako je i sada. Nije bitno koliko kojeg naroda ima. Hrvati moraju biti ravnopravno zastupljeni i legitimno politički predstavljeni, a to se može jedino ostvariti promjenom izbornog zakona. To što žele Hrvati nije traženje nekog specijalnog statusa. Uz to, izborni je zakon je bio više puta mijenjan na njihovu štetu. Pa već treći puta predstavnika Hrvata u Predsjedništvu BiH biraju pripadnici drugog naroda. To znači da su bili majorizirani i da nemaju svog člana Predsjedništva. No, ako se opet dogodi ono što se ne bi smjelo dogoditi, da se izbori održe na stari način i u neregularnim uvjetima, to bi značilo političku eutanaziju Hrvata. A posebno za hrvatsku poziciju postoji opasnost da im se izaberu predstavnici u Domu naroda jer time bi se izgubio taj mehanizam obrane vitalnog nacionalnog interesa.

Pretvara li se Federacija BiH na puzajući način praktički u bošnjački entitet?

– Nema sumnje, to je cilj svega ovoga – pokušaj političke majorizacije Hrvata u BiH. Mi pak smatramo kako bi bošnjački narod morao ipak pokazati više razumijevanja za hrvatske zahtjeve ako žele zajednički život u BiH.

Dvije politike

Ima li Hrvatska praktički dvije politike prema BiH, jednu koju vodi Vlada i drugu koju vodi predsjednik Republike?

– Kada govorimo o politici Vlade onda moramo gledati sveobuhvatno. I gledati što se učinilo u prethodne 22 godine, ali i ono što je ova Vlada učinila u jednom vrlo kratkom razdoblju. Sudeći po reakcijama samih Hrvata u BiH dosad ni jedna Vlada nije bila toliko aktivna i prisutna kao što je ova na čelu s Andrejom Plenkovićem. Ova Vlada nastoji pomagati kroz sve resore baš iz razloga stvarnog opstanka hrvatskog naroda u BiH. Recimo, zadnja odluka Vlade da pomogne tamošnje javno zdravstvo slanjem 40 milijuna kuna bolnici u Mostaru. A tu je i premijerov odlazak 13. prosinca prošle godine u Sarajevo kako bi smirio političke tenzije i poslao odgovarajuće poruke protiv bilo kakvog oblika separatizma, ali i bilo kakvog oblika unitarizma koji jednako štete stabilnosti BiH.

Premijer je uputio jasne poruke partnerstva i prijateljstva. Dva tjedna nakon toga, ponovo sam otišao u Sarajevo kako bi sa svojom kolegicom dogovorio održavanje zajedničke sjednice dviju Vlada u Hrvatskoj. Na njoj bi se trebalo razgovarati o zajedničkim pitanjima kao što je energetika, prometna infrastruktura, poljoprivreda i razna druga područja suradnje koje sve države imaju, a osobito one koje su susjedne. S BiH također dijelimo više od tisuću kilometara zajedničke granice. I tu hrvatska Vlada aktivno radi. Ona je BiH učinila vidljivijom nego je to ikada bio slučaj.

A što se tiče gospodina Milanovića, on želi ostaviti dojam da se nakon godina političkih lutanja, zapravo priključio našim političkim nastojanjima, odnosno da je konačno i sam uvidio tu potrebu za podrškom hrvatskom narodu u BiH. Prisjetimo se, on je 2010., kratko prije nego je postao premijer, podržavao Željka Komšića na izborima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH koji je u to tijelo već ranije bio izabran glasovima Bošnjaka. Nažalost, moram istaknuti da je on među glavnim krivcima za ovo stanje u BiH. Jer baš se za vrijeme njegove Vlade, kada je Hrvatska ušla u EU, bilo dovoljno političkog prostora da se snažno zauzme za pitanje i položaj hrvatskog naroda u BiH. Tu je bila propuštena prilika. Ova Vlada sada pokušava riješiti baš one probleme koje je Milanović dok je bio premijer propustio riješiti.

​Propustio priliku

Ali Milanović je 2014. svojim dolaskom u Mostar nakon upada bošnjačkih nasilnih prosvjednike u zapadni dio grada ipak znatno pridonio da se izbjegnu sukobi većih razmjera.

– Ima prigodu kao izabrani predsjednik države sad konkretnim djelima pomoći naporima koje poduzimamo za ravnopravnost Hrvata u BiH. Umjesto toga, njegove izjave nerijetko oslabljuju pregovaračku poziciju političkim predstavnicima Hrvata. Nije ideja u ovako osjetljivim pregovorima antagonizirati sve druge aktere za stolom. Mogao bi, primjerice o problemu u BiH razgovarati s predsjednicima zemalja članica EU-a i međunarodnim predstavnicima. Tu postoji prostora za njegovu diplomatsku komunikaciju. Naravno, trebao bi to koristiti i podržati Vladu u tim nastojanjima. Smatram da nije dovoljno iskoristio taj potencijal sa strane predsjednika. Doduše, uz izjave kakve daje, a kojima čini nemjerljivu štetu Hrvatskoj, sam sebi zatvara prostor za razgovor s bilo kojim ozbiljnijim akterom na međunarodnoj sceni.

Ali on i vas kritizira da niste učinili dovoljno na sastanku ministara vanjskih poslova kada su se donosili zaključci o stanju u BiH.

– To što on govori nije istina. Ne znam kakve su njegove informacije. Baš su u zaključke Vijeća za opće poslove na našu intervenciju uvršteni bitni dijelovi o BiH. Bio sam tamo i znam kako su tekli razgovori. Bilo je dosta teško jer je bilo zemalja članica koje su bile protiv. Na inicijativu Hrvatske, u tekstu zaključka se izričito navodi Daytonski sporazum, koji počiva na načelu tri konstitutivna naroda, a uvrštena je i provedba relevantnih odluka Ustavnog suda BiH, što uključuje i presudu u slučaju Ljubić, čijom se provedbom ostvaruje legitimna predstavljenost Hrvata. Mi smo dobili snažnu potporu nekih zemalja članica tako da su naši prijedlozi bili usvojeni. Milanović je imao toliko puno prilika sudjelovati kao premijer na vijećima i nije se niti najmanje zauzimao za Hrvate u BiH. Zastupnik MOST-a Nino Raspudić, za kojeg trenutno prevladava mišljenje da je njegov neformalni glasnogovornik, nedavno je u Saboru hvalio da Milanovića zbog usvajanja zajedničke izjave NATO-a, a izrijekom se također ne spominju prava Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH. Tamo se samo spominje Opći mirovni sporazum i ništa drugo.

A mi smo ovdje u zaključke Vijeća za opće poslove ubacili i Daytonski sporazum kao i potrebu reformskih procesa izbornog zakona i implementaciju sudskih odluka. Ti zaključci koji su dostupni javnosti su odraz našeg snažnog zalaganja i lobiranja kod zemalja članica. Na samom početku neke zemlje su bile snažno protiv naših zaključaka, ali aktivnim lobiranjem uspjeli smo da naši prijedlozi budu prihvaćeni. Još jednom, od Milanovića očekujemo da bude proaktivan. Kritike su naravno uvijek dobrodošle, ali umjesto da izmišlja i negira snažno zalaganje Vlade, bolje neka i sam bude proaktivan. Svojim postupanjem u zadnje vrijeme on je degradirao i obezvrijedio instituciju predsjednika. U inozemstvu bi se trebao snažno zauzimati za stajališta i interese Hrvatske. Mi ne vidimo to njegovo zalaganje.

Akter u Europi

Kako komentirate izjave predsjednika Milanovića otprije nekoliko dana gdje on snažno kritizira vanjsku politiku Velike Britanije i Sjedinjenih Država, te analizira unutarnje američke političke prilike.

Foto Davor Kovačević

– Predsjednik treba imati ulogu gradnje mostova, traženja dobrih rješenja, koji treba ulagati u pozitivan dijalog, osobito kada se ovdje radi o saveznicima. A mi smo s Amerikom i Britanijom saveznici u NATO-u, te zajednički razvijamo suradnju po nizu tema, osobito kada su u pitanju vanjska politika i obrana. Već smo u više navrata imali pozive našim veleposlanicima ili propitivanja nakon što Milanović daje neke izjave međunarodnog karaktera, primjerice u Austriji, Mađarskoj, Bugarskoj, Srbiji, BiH, Ukrajini i drugo. A sada ne samo zemlje i brojni političari i diplomati u EU-u, nego i najvažniji europski mediji, od FAZ-a pa do europskog portala Politico. Oni pišu o njegovim izjavama, a sve to šteti reputaciji vanjske politike Hrvatske i stvara njen dvojbeni karakter. Nije im jasno i za što se Hrvatska opredijelila. To otežava naše djelovanje i jačanje naše pozicije kao zemlje koja igra važnu pozitivnu ulogu u jednom tako trusnom području kao što je jugoistočna Europa.

Koliko je i uopće pametno dužnosnicima tako male zemlje kao što je Hrvatska da kao predsjednik Milanović javno kritizira politiku velikih sila. Ali s druge strane nije li i premijer Plenković svojim angažmanom u Ukrajini kroz nekoliko posjeta govoreći na ukrajinskom da je Krim Ukrajina previše izložio Hrvatsku? I pokušao je staviti na mjesto koje joj kao maloj državi ne pripada? Nije na Hrvatskoj da rješava velike geopolitičke probleme.

– Na Krimskoj platformi su bili i drugi premijeri, cijela EU je bila prisutna, kao i predstavnici drugih zemalja, koji su također iskazali jasnu i nedvosmislenu podršku teritorijalnoj cjelovitosti Ukrajine. Uostalom, teza da nije na Hrvatskoj da sudjeluje u geopolitičkim i globalnim temama je potpuno promašena. Pa upravo smo se i godinama borili za članstvo u EU i NATO-u da Hrvatska može sudjelovati u donošenju svih bitnih odluka i koristiti članstvo na korist svojih građana, a zahvaljujući prije svega premijeru Plenkoviću, Hrvatska je konačno akter na europskoj sceni. EU je snažno iskazivala potporu Ukrajini, pomogla ju je i financijski s preko 17 milijardi eura. Naša politika je principijelna i konzistentna. Zauzimamo se za mirno rješavanje krize i teritorijalni integritet Ukrajine. Premijer je ovim izjavama iskazao čin solidarnosti. Prije 30 godina Ukrajina je bila među prvim državama koja nas je priznala, i to u doba dok se još nije bila potpuno oslobodila iz raspadajućeg Sovjetskog Saveza. Istovremeno, gradimo odnose i s Rusijom. Prije nešto više od mjesec dana sam bio u Moskvi.

Legitimna pozicija

Jesu li nam Rusi zamjerili zbog tog premijerovog angažmana oko Ukrajine?

– Rekao sam ministru Sergeju Lavrovu da treba imati u vidu činjenicu da prijateljstvo Hrvatske s Ukrajinom ne isključuje prijateljstvo s Rusijom. I to je naša legitimna pozicija.

Sigurno je da pripadnici HV-a neće ići u Ukrajinu budući da čak ni Sjedinjene Države ne predviđaju slanje svojih vojnika. Ali postoji stanovita mogućnost da NATO pozove zemlje članice da pošalju vojnike i opremu u zemlje koje graniče bilo s Rusijom ili Ukrajinom kao što su Litva, Letonija, Estonija ili Poljska. Koja je pozicija Vlade za taj slučaj i kako to namjeravate dogovarati s predsjednikom Republike?

– Tezu da će hrvatski vojnici ići u Ukrajini izmislio je Milanović. Kasnije se i sam demantirao. Hrvatska aktivno surađuje sa svojim saveznicima i partnerima. Svi su svjesni da treba raditi na smirivanju tenzija i uspostavi dijaloga, uz inzistiranje na poštivanju međunarodnog prava.