Skoro tri četvrtine sljedbenika američkih Republikanaca vjeruje kako Joe Biden nije pravomoćno izabrani predsjednik države. Od ukupnog stanovništva SAD, njih 15 posto stoji iza tvrdnje militantnog desničarskog konglomerata QAnon kako vladu u Washingtonu, čitavo gospodarstvo i medije „nadzire skupina pedofila koji se klanjaju Satani i koji diljem svijeta djecu odvode u roblje”, piše Deutsche Welle.

Tko misli kako samo u SAD ima teorija zavjere koje ugrožavaju opstanak društva i čitavu demokraciju, taj se vara.

U Njemačku: netom objavljeno reprezentativno istraživanje Instituta Allensbach pokazuje kako trećina građana Njemačke vjeruje da žive u „prividnoj demokraciji” u kojoj „građani nemaju što reći”. Na zapadu Njemačke se tom tvrdnjom slaže 28% upitanih, na području bivše socijalističke DDR čak njih 45%.

Gdje živiš, tako misliš

U europskom susjedstvu nije bolje: u siječnju 2022. je 57% građana Francuske bilo mišljenja kako demokracija u njihovoj zemlji „ne funkcionira kako treba“, u Velikoj Britaniji 34% osoba smatra kako „apsolutno nemaju što reći“ u političkim pitanjima. Ova ispitivanja se ne mogu samo tako uspoređivati, ali ipak pokazuju jasan trend: nezadovoljstvo ovom i ovakvom demokracijom. Ako se pogleda i šire, vide se uvijek iste zamjerke: nesudjelovanje u raspodjeli blagostanja, uskraćivanje osobnih prava i srdžba na elitu koja je izgubila sponu s „običnim ljudima“.

Već 2017. je britanski autor David Goodhart u knjizi „The Road to Somewhere: Populistički revolti i budućnost politike“ upozorio na sve veći sukob između tradicionalnog i ruralnog društva i prosvijećene urbane sredine. I doista, kako smatra i američki politolog Francis Fukuyama, ništa nije bilo presudnije u referendumu o Brexitu ili kod izbora Donalda Trumpa od puke gustoće naseljenosti. Tamo gdje malo ljudi živi na velikim površinama su onda mnogo prije glasovali za Brexit i Trumpa nego u gusto naseljenim područjima i gradovima.

Razlog je još dublje

Opet je baš Fukuyama koji u svojoj knjizi „Identitet: Kako gubitak dostojanstva ugrožava demokraciju” pokazuje kako gubitak u raspodjeli blagostanja najprije vodi u srdžbu,a onda i u nijekanje demokratskog oblika društva. Po ovom tumačenju je za ovaj gubitak povjerenja u demokracije odgovorna neoliberalna ideologija koju su prihvatile mnoge demokratske vlade u proteklim desetljećima.

To sigurno nije pogrešno, ali ne ide dovoljno duboko: jer ekonomskim nezadovoljstvom ne raste samo srdžba na demokratski sustav i želja nadvladati njene pogrešne gospodarske i ideološke premise, nego je tu i radikalno odbijanje suvremene znanosti, njenog racionalnog temelja i rezultata koji čine temelj modernog društva. Poveznica tvrdnje „meni je ekonomski loše“ sa stavom „moju vladu čini krug zločinaca koji tjera u roblje djecu u čitavom svijetu“ je, blago rečeno, nategnuta.

To neće dobro završiti…

Kako bi savladali krizu demokracije zato više nije dovoljno otkloniti ekonomsku neravnopravnost i ponovno podesiti raspodjelu blagostanja. Treba povrh toga otkriti, kako su plemenske, nacionalističke i ulickane vjerske teorije nadmoćnosti i zavjere dospjele na mjesto racionalnosti, sekularnosti i znanosti.

Jer zaključak koji se može povući iz ovdje spomenutih istraživanja nije samo da se demokracija sve više odbija kao oblik države i vlade, nego s njom i čitavo suvremeno poimanje svijeta i čovjeka nakon čega više nema povratka. Odbijanje demokracije kao šifre za mržnju na čitav svijet – to ne može dugo ići dobro.