VRBNIK  U petak u večernjim satima, točnije u 19,40 sati, na samom ulasku u Vrbnik pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, nakon pada s motocikla, život je izgubio Franjo Toljanić, 47-godišnji stanovnik Vrbnika.

Smrt koja je potresla ne samo Vrbnik i Krk, Rijeku i Kvarner: iznenadni odlazak poznatog vinara, ugostitelja i hotelijera, Vrbničana Franje Toljanića šokirala je čitavu Hrvatsku. Kao jedna od prvih na vijest o smrti časnog oca mnogobrojne obitelji, Franjo i supruga Katarina bili su roditelji 12-ero djece, s izuzetnom se tugom javila i bivša predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović koja je bila posebna gošća na krštenju male Luce, njihovog najmlađeg djeteta, dok o količini tuge s kojom je obavijen Vrbnik ne treba ni govoriti.

Kako je poznato, nakon dugotrajnog zastoja izazvanog karantenom koronavirusa, najprije je bila otvorena vinoteka na Rivi Boduli u Rijeci, da bi svega nekoliko sati prije smrti otvorio i svoju drugu riječku vinariju, na Vežici. S njim smo zadnjih dana bili u stalnom kontaktu zbog krize izazvane koronom u cjelokupnoj lepezi njegovog poslovanja. Bio je iznimno angažiran kako bi se hrvatskoj vinarskoj i vinogradarskoj sceni pomoglo, kako bi se jednako tako odredili i prema ugostiteljstvu jer kod svih je bila evidentna velika kriza poslovanja kao i strah za egzistenciju. Franjo Toljanić, poznat kao osoba koja je bila iznimno djelotvorna i u trenucima najvećih kriza, nije klonuo, štoviše bio je jedan od onih koji su donosili nadu. Upravo je tako komentirao i svoje neodustajanje od otvaranja vežičke vinoteke iako, po mnogima, »sada nije trenutak«. Za njega je u smislu razvijanja poslova uvijek – bio trenutak.

Franjo i Katarina otvorili su u petak vinariju na Vežici / Snimio Vedran KARUZA

O razlozima smrti – je li ona nastala prije ili zbog pada na motociklu – sva su nagađanja nažalost, jer nije obitelji ni najmanje lako podnositi situaciju koja tragičnost iznenadne smrti dodatno pojačava nepoznavanjem njezinog uzroka, još uvijek otvorena. Odgovora do okončanja obdukcije, kako iz policijskih, tako ni medicinskih krugova razumljivo, nema.

​Kako god, jednog od najznačajnijih vinara Hrvatske, promotora valorizacije svih vrijednosti krčke zemlje i tradicije više nema. Ono što može biti utjeha njegovoj obitelji kao i poklonicima djela koje je učinio je činjenica kako je ostavio preduboki i preznačajni trag da bi ga ova tragedija izbrisala iz sjećanja kolektivnih vrijednosti Vrbnika, Krka i Hrvatske.

Iskreni osmijeh

Je, če me gledaš, če je čudno – postat ću ded!

Kad god bi Franjo Toljanić, ne samo vinar nego i jedan od najznačajnijih promotora vrbničkih posebitosti koji se ikad rodio, živio i poslovao na Krku, koljevci hrvatske kulture, želio istaknuti neki od najznačajnijih iskoraka u životu, posebno onom poslovnom o kojem smo najviše i najčešće razgovarali, malo bi »spustio« glas, unio u štokavski standard mnogo više dijalektalnih posebitosti Vrbnika, i na kraju – diskretno razvukao nevjerojatno iskreni osmijeh.
Bilo je baš tako i prošlog tjedna. Došao je u Rijeku jer karanteni nastaloj zbog onemogućavanja širenja koronavirusa konačno je dolazio kraj. Značilo je to da se njegova vinoteka Gospoja, prostor na Rivi Boduli koji je riječkoj tržnici i gradu uopće davao onaj tako potrebni štih primorskog hedonizma, konačno, nakon dvomjesečne pauze otvara. Na veselje svih onih ljudi kojima je guštanje u čaši vrhunske Toljanićeve žlahtine ritual što životima našim svakodnevnima daje tako potrebni začin užitka.

– Ma super, možda si još malo mlad za bit ded, ali čestitam, baš mi je drago.

– Je, Kate se udala lani u studenom, kraj devetega ili početak desetega je termin, sjao je od sreće Franjo.

Nesreća se dogodila sega stotinu metara od Toljanićeve vinarije Gospoja / Snimio Mladen TRINAJSTIĆ

Težio iskoracima

Na žalost, nismo se tada našli ni da bi uživali u vinu, kao što nije bilo previše vremena ni za maštanje o unučici ili unuku koji dolazi s prvim danima jeseni, onog razdoblja u godini koje vinari najviše vole, već da bismo razradili strategiju, s njegove strane proizvodnu, s naše medijsku, pomoću koje bi se javnosti ukazalo na neviđene probleme izazvane s gospodarskim zastojem planete, pa tako i onog njezinog dijela koji zauzima Hrvatska. Golemi viškovi vina, zatvoren Vinotel i restorani, potpuno neizvjesna turistička sezona i jednaki takav muk od strane tradicionalnih kupca vina koje je Franjoj Toljanić razvijao kroz brend Gospoja.

Iako smo dakle razgovarali u danima prije 11. svibnja, dana koji je trebao označiti povratak u život ugostiteljske scene, dogovorili smo se kako nećemo brzati s tekstom, kako je tema toliko opsežna da traži pedantnu razradu. Jer Franjo, kao vječni inovator čitave lepeze krčkih posebitosti, nikad nije stao samo na jednoj kategoriji, uvijek je težio iskoracima na poslovnoj i društvenoj sceni.

Da, najpoznatiji kao vinar, pa i najnagrađivaniji jer kad ti na sajmu poput veronskog Vinitaly pjenušac proglase najboljim europskim proizvodom izvan dominatnog kruga gdje to senzualno piće nastaje, uistinu imaš pravo na zadovoljstvo postignutim, Toljanić se zadnjih godina sve više nametao i kao – poljoprivrednik. Izvan samog vinogradarskog područja. Strahovito je cijenio zemlju! Njezin potencijal i ulogu koju je imala kroz formiranje naše civilizacije.

– Nema nam niš ni nas samih bez poljoprivrede, znao je intenzivnije naglašavati unazad nekih pet ili nešto manje godina.

Pa je upravo stoga pokrenuo projekt izgradnje pršutane, naravno brenda Krčki pršut koji je kao hrvatska izvornost verificiran i od strane EU, ali ne tako da s raznih strana kontinentralne zajednice kojoj pripadamo dovlači butove, o ne – njegovi bi pršuti rasli na Krku, u njegovom središnjem dijelu koji ima itekakv potencijal za takvu proizvodnju.

– Krećemo i u uzgoj povrća, ma i kokice nabavljamo, slobodno će pasti, barem zemlje je, pojašnjavo mi je za našeg zadnjeg susreta Franjo. Sjedili smo u vinoteci koja nije radila, gledali na rivu, djevojke koje rade u riječkoj Gospoji marljivo su pripremale prostor za otvaranje.

Obitelj Toljanić na okupu na riječkom Korzu / Snimio Ivica TOMIĆ

Bitni susreti

S Franjom Toljanićem, njegovom suprugom Katarinom, ženom istinski posebne osobnosti i nevjerojatne snage karaktera, upoznao sam se u listopadu 2000. godine. Razlog je bio i više nego svečan: krštenje mog sina Davida. S obzirom da je kuma bila Nariman Pavačić po tati Gostinjka, želja je bila krštenje u Polju. A nakon toga – obed u Gospoji, kod Franje. Krenula je nakon tog posebnog ručka povezanost koja je svih ovih dvadeset godina bila taman – susreti ne baš brojni, ali uvijek bitni. S obzirom da smo se jako dobro slagali, posebno po pitanju valorizacije svih tradicijskih posebitosti u poljodjeljstvu koje imaju Vrbnik i Krk općenito, kao i po pitanju općenitog smjera razvoja turizma kojem, kako smo voljeli isticati: nema života bez gastronomije »izrasle« iz krčke zemlje, naši su razgovori više sličili slagalici nego nadmetanju mišljenja.

Ono što je u poznavanju Franje Toljanića također bilo impresivno, bila je obitelj. Rekao sam već supruga Katarina! Njih dvoje – istinski par! Baš nevjerojatni sklad. Čista esencija ljubavi. Kad smo se upoznali njihova je obitelj stala u klasični automobil da bismo vrlo brzo nakon toga krenuli razgovarati koji bi mu bio najbolji kombi za sve brojniju familiju. Na kraju, novinarski smo pratili rođenje i krštenje 12. djeteta, male Luce. I odmah po prvom plaču nazdravili u ugostiteljskom objektu nedaleko rodilišta u KBC-u Rijeka. Lucino krštenje bila je svečanost na koju je stigla i sama predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović! Priča je naime s 12. djetetom i na simboličkoj razini bila zaokružena.

I nije Franjo isticao samo svoju obitelj: prestanite pisati kako je sve ovo posao Franje Toljanića! Jer nije, to je delo koje skupa razvijaju familije moje dvi sestre, Ankice Brusić i Marije Toljanić kao i moja, Katarina i ja, ponosno je isticao Franjo. I još je nešto uvijek isticao – sva djeca sve tri obitelji od najmanjih su nogu bila uključena u rad, u sve potrebe obiteljske tvrtke gdje su mogle pomoći njihove ručice. Sada već kod mnogih i ruke, pa tako i kod nećaka Antona Brusića koji je nakon fakultetske diplome postao – enolog Gospoje!

Lakoća postojanja

Ma naprosto – Franjo. Fenomenalna lakoća postojanja. Imati toliko obaveza, toliko razgranatih poslova za čiju konačnu realizaciju nisi sam uvijek odgovoran – kako su znali pokazati vremenski hirovi nad vinogradom ili društveni koje je ova pandemija prouzročila u turizmu – i neprestano širiti poslovanje upravo onako kako bi bili lijepo da i čitava Hrvatska čini, mogu samo posebni. Baš dotaknuti Božjom rukom, kao što je i bilo kod ove iskreno vjerničke obitelji.

I onda je – otišao. Zvao me tog jutra jer otvarao je vinariju na Vežici. S obzirom da sam prednost dao volontiranju u Crvenom križu PGŽ, jer je pomaganje oduvijek bilo u prednosti što je i njegov kao i kredo njegove obitelji, dogovor je bio da ćemo se – već naći. Ima dana. Kako smo zaključili i u danima koji su prethodili tom petku 15. svibnja, imat ćemo o čemu razgovarati i pisati, imat ćemo se za što boriti. Onako kako je to on uvijek činio: kad je najteže, kad većina pada u beznađe, Franjo izvlači posebnu snagu i kreće u nove pobjede.

– Je kriza, ali ona nam mora značiti novi početak, ne kraj. Ma dajmo, ni smak svita! Franjo Toljanić, s onim svojim karakterističnim, diskretnim ali tako znakovitim osmijehom.

I nije, dakako da nije nigdje otišao. Utkan je u svaki atom buduće snage supruge Katarine, u svaki gen svoje djece koju je već itekako naučio da samo svojim radom i angažmanom, svojom predanosti ideji mogu doći do osobne sreće u životu.

– Je, če je čudno, bit ću ded!

I bit ćeš Franjo! Pazi na svoje, ma i na sve nas ovdje dolje, trag koji si ostavio uistinu ne može nestati samo zbog toga što te više ovdje fizički nema. Nema straha ni za Gospoju, ni za bilo koji drugi segment posla tako posvećenog Vrbniku koji si u svom životu postavio.

Ljubav, čista ljubav. Poruka je to fotografije koju je, kao njihovu zadnju, snimio glavni urednik Novog lista Ivica Tomić. Njih dvoje, Katarina i Franjo u ležernoj šetnji Korzom, čvrsto stisnutih ruku. Slika je to koja će ostati zauvijek. Njih dvoje s još njih dvanaest i tragom koji će – kad postane ded – nastaviti njegov put kroz vječnost.

Katarina i Franjo Toljanić u ležernoj šetnji Korzom / Foto Ivica TOMIĆ