Na čelu kolone »gazi« vrtićka teta, a iza nje poredani po dvoje koračaju vrtićki mališani, nasmijani svi makar im se na licima dade razaznati da su ih to jutro rano digli iz kreveta.

– Je li vam bilo lijepo – pita ih Sandra, ona koja je vazda nasmijana i ljubazna, i ona koju među prvima sretnete kad dođete u slatkovodni akvarij Karlovac Aquatika.

– Jeeee – u glas će mališani.

– Idemo jestiiii – najglasnije će jedna djevojčica.

Tko ne pamti koliko je čari u sendviču kad si mali na izletu, taj kao da dijete nije ni bio. Samo, umalo da potpisniku ovog teksta nije smijeh zapeo u grlu. Kad su, naime, sva djeca izašla van, eto ti Nikoline Boić, stručne suradnice i edukatorice, koja je djeci, baš kao i nama, kazivala kakvih sve riba ima u tih 25 akvarija.

– Da vidimo mi jeste li vi mene pažljivo slušali – veli nam pa vadi slikovnicu »Riječne zagonetke«.

Uf, ako su djeca znala…

– Gdje mirne su riječne struje i gdje sporo teče rijeke, on u miru caruje i u dubokoj vodi čeka… – krene s pitalicom Nikolina.

Znoji se ispitanik k’o šaran na rašljama.

– Tko u riječnoj je dubini pronašao svoj miran dom? – upita Nikolina.

– Som!!! – uzviknu novinar sav sretan.

Sedmi rođendan

Tako to nekako bude u Karlovcu, u Aquatici, u jedinom našem slatkovodnom akvariju, a bome i jedinom ne samo u regiji već i šire. Ali valjalo bi krenuti skoro pa od početka, od činjenice da će u nedjelju 22. listopada biti ravno sedam godina otkada je Aquatika otvorila svoja vrata posjetiteljima. U nedjelju je rođendan. A prije sedam godina, na dan otvaranja…

– Bila je veeeelika magla – veli Sandra.

Smije se na ovo naša »domaćica«, voditeljica službe za marketing, Ivana Kaleb Vuletić. Kaže: – Ne treba se magli čuditi kad je Karlovac u prosjeku tri mjeseca godišnje pod maglom.

– Pa kad su nam dolazili autobusi s posjetiteljima, zvali su nas s parkinga i pitali: »A gdje ste vi!?« – priča Ivana.

To da zovu i pitaju gdje je akvarij »kriva« je i zgrada s konceptom zelenih krovova, i arhitekti njeni, koja je građena tako da bude pomalo oku skrivena, kako svijetu što živi ispod površine naših slatkih voda i dolikuje. Nego akvarij… Znamo kada, ma ne znamo zašto, kako, tko!?

– Mi smo vam rezultat uspješnog europskog projekta, 99 posto sredstava za financiranje smo dobili iz Europske unije, iz Fonda za regionalni razvoj, a s ciljem razvoja turizma u Karlovačkoj županiji – kazuje Ivana.

Evo i zanimljivosti. U projektu je bilo zadano da će akvarij na godišnjoj bazi posjetiti 12.000 ljudi.

– Nismo imali nekih referenci, jer nema slatkovodnih akvarija u bližoj regiji, pa smo rekli OK, neke bude 1.000 ljudi mjesečno. Međutim, dogodilo se da u prva tri tjedna imamo 12.000 posjetitelja, a prvih 12 mjeseci smo završili s njih 100.000 – ističe Ivana.

Pa su Europskoj komisiji morali objašnjavati otkud takve brojke, otkud toliki uspjeh!? Reći će Ivana da je jedan od razloga tomu i taj što su u sklopu projekta odličan posao napravile kolege iz Grada Karlovca koji su već obavještavali sve škole da će tu niknuti edukativna ustanova u kojoj će se posjetitelji moći upoznati sa slatkovodnim svijetom.

– Obitelji s djecom, učenici, umirovljenici, studenti, akvaristi, ribolovci… Jako je širok spektar onih koji kod nas dolaze. I kad smo otvorili vrata već su ljudi znali da postojimo. Uz dobar marketing znali bi nekad imati 1.000 djece u danu. To nam je rekord – priča Ivana.

Kružni postav

Može se to i zato jer je postav kružni. Na jednu stranu uđete, na drugu izađete tako da svakih 15 minuta u akvarij može ući grupa od 30-ak posjetitelja. Najveća je gužva od travnja do lipnja, kad svi školarci žele na terensku nastavu baš ovdje. Kako i neće željeti kad nam slatke vode, onako marketinški, vazda kaskaju za morem koje se nemjerljivo više spominje.

– Ja prva, rođena Karlovčanka koja cijeli život živim na četiri rijeke, nisam znala da je Hrvatska najbogatija po broju slatkovodnih riba u Europi – priznaje Ivana.

Ne samo da je naučila taj podatak nego zna i zašto je tome tako. Kaže, prvi razlog je taj što je za vrijeme ledenog doba život mrznuo iznad tla, dok je onaj u rijekama ponornicama opstajao ledu usprkos. Drugi razlog je taj što kroz Hrvatsku idu dva sliva, jadranski i crnomorski. To hoće reći, kako kaže Ivana, da smo jako dobro pozicionirani i da smo sretni jer imamo toliko bogatstvo. I ne dolazi samo naš svijet, navrate i strani turisti iz svih zemalja Europe, ponajviše iz Njemačke, Slovenije, Mađarske, Češke, Nizozemske, pa sve do dalekih zemalja poput Australije, Indonezije, Kine, Brazila.

– Dolaze i zbog dobrog položaja Karlovca, na putu s mora ili prema moru prolaze pored našeg grada i onda navrate – kaže Ivana.

– Znači, nije istina to što pjeva Kawasaki 3p da nitko nikada nije stao u Karlovcu – šalimo se.

– Ha, ha, ha! Nije, nije. Sad smo mi to promijenili – smije se Ivana.

Dok se čeka grupa vrtićke djece iz Marije Gorice, vele nam Ivana i Nikolina kako djeca najviše vole onaj najveći akvarij u kojem su jesetre. Pa kad im se uz staklo priljubi ona koja je nalik morskom psu, oni svi u glas viknu: »Ajme, morski pas!« A kad ih se podsjeti da su u riječnom akvariju, dječjom elegancijom problem riješe tako što zaključe: »Riječni morski pas!« Riječni morski pas je za uzvike. Za slikanje je tu, odmah na ulazu, maskota Aquatike Som Tom. Prvo selfi, a onda obilazak. Ma, ne treba vam očekivati da ćemo sve otkriti, jer treba tu i doći.

– Pratimo jednu kršku rijeku, poput rijeke Korane koja protječe pored našeg akvarija, i to od samog izvora pa da ušća. Inače, rijeke možemo podijeliti na gornje, srednje i donje tokove, tako se mijenja i sama morfologija rijeke, njene karakteristike i vrste koje se tamo nalaze – kazuje nam Nikolina.

Na izvorskom dijelu voda je hladna, puno je slapova, kaskada, barijera. Dno je stjenovito, kamenito, a ribe da bi se prilagodile takvim uvjetima imaju vretenasta, izdužena tijela, mišićave su i jake. Taman da ih reprezentiraju pastrve iz raznih porodica.

– Ovdje vidite našu zavičajnu vrstu, potočnu pastrvu – kaže Nikolina dok nam pokazuje njene karakteristične crne i crvene točke na tijelu.

Broj vrsta što ih akvarij ima stalno se mijenja, ali dade se govoriti o nekih 90 vrsta otprilike.

– Inače, Hrvatska, po zadnjim nekim procjenama, broji 137 različitih slatkovodnih vrsta, tako da je ovo kod nas jako dobra brojka – ističe Nikolina.

Invazivne vrste

Nego pastrve. Uz naše domaće pliva i pripadnica invazivne vrste, kalifornijska pastrva.

– Ona je prevladala u našim vodotocima, jer je uvezana u prošlom stoljeću prije svega zbog akvakulture i sportskog ribolova. Nažalost u prirodi je ona veliki kompetitor i našim zavičajnim vrstama oduzima i hranu, i stanište, mjesta za razmnožavanja, pa da je baš nešto poželjna u prirodnim staništima i nije. Ali evo, dok se uzgoj drži pod kontrolom, možemo je prihvatiti – ističe Nikolina.

U akvariju te kompeticije nema, a nema je jer su otprilike jednake veličine, a i hrane se dobro, pa čemu kompeticija. Što se pak prirode tiče i ljudstva što u prirodu donosi invazivne vrste kad im kod kuće dosade, tu se nema što osim stalno educirati i sizifovski te vrste uklanjati iz prirode. Pogled leti naokolo. U jezercu pred zgradom tek sad primijetismo šarane, japanske, s brčićima, one koje u Japanu drže k’o kućne ljubimce onako kako su nekada uza se držale samo carske obitelji. E njih se, uči Nikolina, dade i izdresirati! Dovoljno je da ih hranite u isto doba, na istom mjestu, pa da vas s vremenom počnu prepoznavati po glasu, izgledu.

– Pa će vas početi i dočekivati, a onda, s vremenom, dati i da ih pomazite. Tako je najskuplji primjerak ove vrste bio prodan za preko milijun i pol dolara, samo zato jer je bio u čisto bijeloj boji s crvenom točkom na glavi, baš poput simbola Japana – pojašnjava Nikolina.

Da je ovaj posjetitelj riba i da može birati, odmah bi poželio biti pripadnik onog srednjeg toka, i to ne bez razloga.

– U tom srednjem toku vladaju najbolji, optimalni životni uvjeti – kaže, naime, Nikolina.

Voda teče sporije i nema borbe s riječnim strujama, malo je toplije, hrane ima… Dobri, stari, srednji sloj, reklo bi se.

– Sve ribe koje ovdje vidite imamo u rijekama grada Karlovca – veli Nikolina.

Podust, mrena, klen, uklija… Nikolina »bira« za pokaz mrenu. Pokazuje nam njene brčiće i uči nas da čim riba ima brčiće to znači da se hrani s onim što »pokupi« po dnu.

– Zanimljivo je da je mrena jestiva, ali joj je ikra, njena jajšca, jako otrovna. Otrov je termostabilan, kuhanjem i pečenjem se neće promijeniti, nije baš da se zna za smrtne slučajeve, ali znali su ljudi završiti na hitnoj zbog trovanja – upozorava Nikolina.

Uf! Ma tu su uklije da spase stvar, jer uklije vode put mode.

– Njihove ljuske dosta slabo prianjaju njihovom tijelu, vrlo lako otpadaju, pa su ljudi primijetili da im se dlanovi svjetlucaju kad ih ulove. Iskoristili su to za šminku, za ruž za usne, sjenila, sjajila, a čak su žene znale i na odjeću prišivati ljuskice da im svjetluca – uči nas Nikolina.

– Znači, u srednjem sloju je najbolje – konstatiramo.

– Optimalno. Zlatna sredina – smješka se Nikolina.

Ugroženi šarani

U donjem toku zato, primjerice, deverika, ali i šaran naš. Iznenadila nas je informacija da je šaran jedan od najugroženijih naših riba. Zbog ljudske nepažnje uzgojni šaran se iskrižao s divljim šaranima, pa je danas sve manje onog izvornog šarana, a sve veći broj križanaca. Evo i štuke, tog lovca iz zasjede, ribe koja satima može čekati da joj plijen, štono bi se reklo, nadođe. A kad ga dohvati pomažu joj usta u kojima, veli Nikolina, ima preko 700 sitnih, oštrih zubi, tankih kao iglice, poslaganih u redove kroz usta i cijelo ždrijelo! Brrr! Som je daleko dobroćudniji, bar za vidjeti. Spava, miruje, skoro je slijep, ali da sve zna i osjeća pomaže mu ne jedan nego tri para brkova i niz osjetilnih dlačica na trbuhu! Zaigralo je srce novinarsko dolaskom do ušća i boćate vode, tamo gdje su orade i brancini. No, dojmljiviji su akvariji s endemskim vrstama. Reći će Nikolina kako je špilja s endemima najvredniji dio akvarija.

– Od onih 137 vrsta slatkovodnih riba u nas je njih blizu 50 endema. Većina ih živi u krškim staništima – priča Nikolina.

Sve je među endemskim vrstama nekako novo za čuti, od kapelske svjetlice koja živi samo na području Velike i Male Kapale, do svjetlice koje nema nigdje nego u Šmitovu jezeru ogulinskom.

U taj čas vratila nam se Ivana, taman da saznamo da je u Aquatici 16 zaposlenih, i to sedam muškaraca i devet žena, baš kao i to da se cijela parcela akvarija prostire na 8.000 metara četvornih. Prostor za posjetitelje velik 3.000 »kvadrata« taman da su tu i dvije dvorane, ona manja u kojoj je uvijek neka izložba i ona velika, kongresna dvorana. A onda nam je priznala i to kako je njoj najdraži akvarij s jesetrama, taj najveći u koji stane 70.000 litara vode.

– Jesetre koje su migratorna vrsta. Ovo je jedna moruna, koja je najveća slatkovodna vrsta ribe. Može narasti u dužinu do sedam metara i biti teška do dvije tone, a živi nekad i preko sto godina – kazuje Nikolina.

Jesetre, koje samo zbog mrijesta putuju stotinama kilometara, jesetre kojih je zbog tog puta bilo i u našim rijekama dok im put nisu zapriječile brane, hidrolektrene. Danas ih, nažalost, u Hrvatskoj smatramo regionalno izumrlim vrstama. Ostade samo kečiga, a posebne su i, što jest jest, sličnije morskim psima nego bilo kojim drugim ribama.

– A ova sibirska jesetra vam je k’o naš kućni ljubimac. Kad naš ronilac Marin čisti akvarij, ona dođe do njega i mazi se. I doslovce mu jede iz ruke – priča Ivana.

Očuvanje ekosustava

I ima Ivana pravo, sjesti uz taj veliki akvarij, pustiti da ti riba praktički pliva oko glave, meditativno je. Ima toga u akvariju još, ima i ostataka čamca izvađenog iz rijeke Kupe koji je u akvarij stavljen da sve bude čim sličnije uvjetima u prirodi. Ima akvarija koji je močvara zapravo u kojem bivstvuje i linjak za koji se kaže da je riba doktor, ona o koju su se druge ribe trljale da svoje ozljede njegovom sluzi saniraju. Ima svega taman da u čas taj obilazak prođe. A da straha za »eksponate« nema tu je i »dječji vrtić«, rastilište gdje »male« jesetre love kilažu i veličinu da mogu među »velike«.

Mi smo u obilazak krenuli zato k’o veliki, da bi se unutra osjećali k’o oni vrtićanci. No, prije kakvog sendviča valjalo je pitati Ivanu kakvi su planovi za novih sedam godina Aquatike.

– Mi smo vam kao neki živi organizam. Stalno nadopunjujemo naš postav, nove vrste riba dovodimo, a imamo u planu i proširenje. Napravit ćemo vidikovac, promatračnicu oblaka i stepenaste kaskade s pogledom na rijeku Koranu, čim apliciramo na neki poziv i dobijemo sredstva – najavi Ivana.

Planiraju, dodaje, i nastaviti aktivno raditi na znanstvenim radovima s mnogim istraživačkim i obrazovnim ustanovama, tako da aktivno pridonose novim saznanjima. Pripremaju i nove edukativne izložbe i radionice. I naravno, veliki je naglasak na edukaciji posjetitelja o bogatoj bioraznolikosti hrvatskih ekosustava i važnosti očuvanja iste.

Samo, prvo valja sljedeći vikend na rođendansku zabavu. Sedam godina! Nije to malo.

Som i smuđ

Zanimljivo se činilo čuti vole li jesti ribu one koje toliko ribe u akvariju karlovačkom vole i paze.

– Ja vam baš nisam fan ribe. Od riječnih riba volim soma – iskreno će Nikolina.

Jede li Ivana riječnu ribu!?

– Pa, ne baš – slatko se nasmijala Ivana, ali nas je i naučila da probamo smuđa kad smo u prilici, jer je, kažu, najkvalitetnija riječna riba.

Sve je spasila ravnateljica Margarita Maruškić Kulaš koja voli jesti svu ribu.

– Riječna riba je vrlo zdrava, volim jesti i riječne rakove, jer sva prirodna zdrava hrana iz našeg zdravog okoliša je dobra i za čovjeka. Ali ne bih baš jela našu ribu – nasmijala se ravnateljica.

Bez ekrana, molim

Za razliku od drugih novih muzeja u nas, u ovom se nije išlo na svekoliku interaktivnost, i to namjerno.

– Nismo htjeli puste ekrane, jer mi tu imamo žive organizme i ne želimo da bilo što od njih odvuče pažnju. Htjeli smo malo maknuti djecu s ekrana, mudro će Ivana.

Zanimljivi suveniri

Na reveru Ivanine jakne lijep je broš. I on, dakako, ima itekakve veze s akvarijem.

– To je broš iz naše suvenirnice, našeg bisera u kojem imamo isključivo domaće proizvode lokalnih OPG-ova i umjetnika. Ovo je baš jedan takav proizvod, broš koji predstavlja vretenca, izrađen od stakla Tiffany tehnikom – pojasnila nam je Ivana.

U suvenirnici svega i za svakog ponešto. Prodaje se tu, na koncu, i magla, ona karlovačka, i to jako dobro.