Suvremeni čovjek nerijetko ima sliku sveca kao monaha koji je veći dio svojega života proveo u postu, odričući se zemaljskih dobara u traženju Boga. No, ta slika sveca samo je djelić bogate povijesti svetaca Crkve, koja traje sve do danas.

Sjetimo se samo suvremenih svetaca, pape Ivana Pavla II. ili svete Majke Terezije, koji se nisu odvojili od svijeta, već su djelujući u njemu željeli svjedočiti Božju ljubav prema svakom čovjeku. Često se kreće na duga hodočašća kako bi se posjetilo posljednje počivalište nekoga od svetaca, no, ako se stanovnici Istre i Primorja žele pomoliti za zagovor sveca pred njegovim zemnim ostacima, doista ne moraju dugo tražiti. U jednom dijelu javnosti poznato, u drugom manje, Vodnjan je grad u kojem se nalazi crkva sv. Blaža u kojoj se čuvaju četiri tijela blaženika i svetaca: sv. Pavla, carigradskog nadbiskupa, bl. Leona Bemba, bl. Ivana Olinija, te bl. Nikoloze Burse. Tijela se trenutno nalaze u posebnim spremnicima iza glavnog oltara, a pored njih se također u staklu čuvaju još dvije relikvije: dio zdjelice i natkoljenica sv. Sebastijana te desno stopalo sv. Barbare.

Bogate zbirke

Ona su dio zbirke od više od 300 relikvija svetaca koja se čuva u Vodnjanu, uz zbirku sakralne umjetnosti od oko 200 predmeta od 4. do 19. stoljeća te vjerne kopije Torinskoga platna u originalnoj veličini. Oko 50 godina za ovu je zbirku brinuo vodnjanski župnik Marijan Jelenić koji je, reći će u jednom od mnogobrojnih intervjua, i otkrio sveta tijela u jednom hodniku, kada je došao pomoći tadašnjem župniku, 1970-ih. Jelenić je od nedavno u mirovini, a na mjestu vodnjanskog župnika naslijedio ga je vlč. Damir Štifanić, koji je u Vodnjanu malo više od godinu dana.

U zbirci se uz tijela svetaca nalazi i relikvija trna iz krune koju je Krist nosio za vrijeme Muke te komadić vela za koji se vjeruje da ga je nosila Djevica Marija ispod križa te dio križa na kojem je Isus raspet. Broj od tri stotine relikvija doista zvuči nestvarno pa prvo pitamo župnika koliko je od tih relikvija autentično. Damir Štifanić reći će da su relikvije koje su u zbirci došle s pratećim zapisom koji svjedoči o njihovoj autentičnosti.

No, kako je u Vodnjanu završilo takvo blago? Priča kaže da je veronski slikar Gaetano Grezler, nakon što je francuska vlast u Veneciji zatvorila i oskvrnula mnoge crkve, prikupio veliku zbirku relikvija, kupovinom i donacijama, a priča se i lukavstvima. Kako je bio pozvan da oslika crku sv. Blaža, odlučio se skloniti u Vodnjanu te je kasnije i Vodnjancima ustupio zbirku relikvija u zamjenu za rentu. U Vodnjan je Grezler stigao 1818. godine, a prepostavlja se da se zadržao do 1835. godine, kada odlazi u Vicenzu, a potom u Veneciju.
– Kad gledamo ovu zbirku, ne trebamo primarno misliti na onu latinsku »memento mori«, sjeti se smrti, već u svetim tijelima i relikvijama gledati podsjećanje na vječni život. Dvoje neraspadnutih tijela, bl. Nikoloze Burse i bl. Ivana Olinija, svjedoče da ljudi koji su živjeli svetim životom imaju posebnu milost kod Boga, a koja se u njihovim zemnim tijelima očituje i nakon što su preminuli. To ne znači da su oni bili »nadljudi« ili da im možemo pristupati magijski, da će naše želje sigurno biti uslišane ako molimo pred njima. Jer, iako imamo dokumentirana mnoga čudesa i uslišane molitve po njihovu zagovoru, primarno ih trebamo promatrati kao uzor kršćanskoga života. Naravno, možemo i moliti da, po njihovu zagovoru i Božjoj volji, naše molitve budu uslišane, ali prije svega da i sami u našem životu ostvarimo ideal svetosti, kaže vlč. Štifanić.

Životi svetaca

Tako nam ukratko govori o životu svetaca. Blažena Nikoloza Bursa rođena je u Kopru u 15. stoljeću te položila zavjete u benediktinskom redu te živjela u Veneciji. Hagiografija kaže da je bila vrlo dobra tješiteljica žalosnih te da su mnoge plemkinje postale redovnice privučene njenom kršćanskom vjerom. Već za života govorilo se o ozdravljenjima po njezinu zagovoru, i da što je bila bliže smrti, nije izgledala starije, već mlađe.
– Preminula je 1512. godine, a 14 godina nakon smrti, kada je njen grob otvoren, otkriveno je da je sve u njemu bilo raspadnuto osim njenog tijela i odjeće te da se iz groba širio ugodan miris. Tijelo je bilo izloženo četiri dana, ali nije se raspalo pri dodiru sa zrakom. Nakon 163 godine, grob je ponovo otvoren, a tijelo je i dalje bilo neraspadnuto. Prema dokumentima, njeno je tijelo 1810. preuzeo Gateano Grezler te s njime došao u Vodnjan. U sanduku u kojem je bilo njeno tijelo pronađena je bilježnica koja sadrži 45 potpisanih svjedočanstava ljudi koji su dobili milosti i ozdravljenja, zahvaljujući čudotvornom tijelu ili pomoću komadića tkanine iz njezinog habita. I u Vodnjanu, u lipnju 1818. godine, nakon molitve ispred izloženog tijela blažene Nikoloze i svete mise, dogodilo se čudotvorno ozdravljenje djevojčice koja je bila teško bolesna. Njeno tijelo, kao i ono sv. Ivana Olinija, skenirano je CT-om 2009. godine, govori nam naš sugovornik, te je sken pokazao da su unutarnji organi očuvani.
– Ni tijela ni druge dvije relikvije, sv. Barbare i sv. Sebastijana, nisu bili balzamirani, što znači da se radi o autentičnom fenomenu samoočuvanja. Još ne postoji znanstveno objašnjenje njihova očuvanja, dodat će.

Milosti i ozdravljenja

Sveti Ivan Olini rođen je u Veneciji 1225. godine te je u svom gradu bio župnik crkve sv. Ivana Dekolata. Za vrijeme njegova života Veneciju je poharala kuga, a on je posvetio svoju službu pomaganju zaraženima i siromasima te je zbog toga već za života smatran svetim. Pretpostavlja se da je umro 1300. godine, a na njegovom grobu dogodilo se mnogo milosti i ozdravljenja.
– Štovanje bl. Ivana odobreno je posebnim dekretom, dok je nakon ukidanja samostana u kojemu je Olini bio sahranjen, njegovo tijelo preuzeo Grezler. Tijelo je potpuno sačuvano, a prilikom ekshumacije, desna mu je ruka pronađena podignuta, te je i danas u tom položaju kao da blagoslivlja, opisuje Štifanić.

Spomenimo i bl. Leona Bemba čije je tijelo djelomično sačuvano, a koji je živio u 12. stoljeću te je bio biskup Methonije u Grčkoj. No, sukobio se sa šizmaticima, onima koji su se htjeli odijeliti od Rima, koji su ga potjerali. Bio je i ranjen, no uspio se vratiti u Veneciju, gdje je živio u kolibici samostana sv. Lovre, gdje je krio identitet te radio kao vrtlar. Isticao se pomaganjem siromašnima te neprestanom molitvom, a preminuo je 1188. godine.
– Dvadeset godina nakon njegove smrti, mnogo noći zaredom, na njegovu se grobu pojavljivala svjetlost. Tada je otvorena grobnica u koju je bio pokopan, a njegovo tijelo pronađeno je neraspadnuto. Tijekom godina događala su se mnoga ozdravljenja. Posebno se pamti ozdravljenje jedne slijepe djevojke koja je na njegovom grobu progledala. Godine 1321. tijelo blaženog Leona smješteno je u drveni sarkofag. Poklopac sarkofaga slikao je Paolo Veneziano i sačuvan je u zbirci sakralne umjetnosti u ovoj crkvi, opisuje nam župnik.

Sukob s Arijevcima

Posljednji zemni ostaci koji se kao cjelina čuvaju u crkvi sv. Blaža su kosti sv. Pavla, carigradskog biskupa, koji je živio u 4. stoljeću. Sudjelovao je na Nicejskom saboru 325. godine, te došao u sukob s Arijevcima, koji su naučili da Krist nije istovjetan s Ocem, već mu je podređen. Taj je nauk na Saboru osuđen, no Arijevci su ipak zadržali dio utjecaja te više puta protjerali Pavla i na kraju ga ubili 351. godine u Kapadokiji.
– Njegovo tijelo preneseno je u Carigrad s velikim počastima. Bio je sahranjen uz prisustvo cara u crkvi koja je dobila njegovo ime te je ondje njegovo tijelo čuvano 800 godina, sve do pada Carigrada 1204. godine. Prenesen je potom u Veneciju u crkvu sv. Lovre koja je bila povjerena benediktinkama, odakle je 1818. godine prenesen u Vodnjan. Tijelo sv. Pavla bilo je obučeno 1617. godine na venecijanski način: odjeveno u zapadno-katoličko liturgijsko ruho te je on bio vrlo štovan u Veneciji. Rodilje su osobito molile njegov zagovor te na njegovom grobu ostavljale zavjetne darove. Sveti Pavao štovan je kao svetac i mučenik i u Katoličkoj i u Pravoslavnoj crkvi, govori nam vlč. Štifanić.

Kako smo rekli, zemni se ostaci ovih četiriju svetaca nalaze iza glavnog oltara u crkvi sv. Blaža, dok se dio relikvija koje se mogu razgledati nalazi s desne strane glavnog oltara, gdje se nalaze relikvije 25 svetaca, a među njima i četiri apostola. Ostale se relikvije, u zlatnim ili pozlaćenim relikvijarima čuvaju u zbrici sakralne umjetnosti koja je osnovana 1984. godine te sadrži oko 200 eksponata od 4. do 19. stoljeća. Umjetnine su rad uglavnom lokalnih majstora ili venecijanskih i austrijskih radionica, a na zbirci su radili župnik Marijan Jelenić i građani Vodnjana. Zbirka se nalazi u četiri prostorije, u prvoj su arheološki nalazi iz ranokršćanskih crkava na području Vodnjana te kameni reljefi. U drugoj prostoriji nalaze se vrijedni relikvijari, a među njima i relikvijar s trnom iz Kristove krune te dio vela Blažene Djevice Marije, kao i dio križa na kojem je Krist raspet.
– Tu su i relikvijari sv. Marije Egipatske i sv. Antuna Padovanskog, kao i relikvijar sv. Šimuna koji sadrži komad tkanine u koju je primio Isusa kao dijete, u biblijskom događaju prikazanja u Hramu. Ovdje vidimo i triptih, nadahnut štovanjem blaženog Leona Bemba koji je bio pokrov sarkofaga u kojem je bilo sačuvano njegovo neraspadnuto tijelo, opisuje naš sugovornik.

Vodnjanska kopija

U trećoj prostoriji nalaze se kanonske ploče, kaleži i pokaznice, drvene skulpture anđela i svetaca, dok se u međuprostoru može vidjeti i odijelo pape Inocenta XII. s kraja 17. stoljeća. Obilazak zbirke relikvija završavamo pokraj ulaza u crkvu gdje je izložena kopija Torinskog platna, za koje se vjeruje da je u njega bilo umotano Isusovo tijelo nakon smrti, a prije uskrsnuća. Originalno platno čuva se u Torinu, od 1578. godine. Vodnjanska kopija predstavlja njegovu vjernu presliku i prema saznanjima jedno je od pet ovakvih kopija izrađenih u originalnoj veličini. Platno je, nakon što je oslikano, bilo u doticaju s originalnim platnom kako bi i samo postalo relikvija »per tactum«. Duljine je 4,5 metara, a širine 1,43 metra te je na njoj natpis Avg Tavr Ex Archetypo, odnosno, Augusta Taurinorum Ex Archetypo, što znači »prema izvorniku čuvanom u veličanstvenom Torinu«. Kopija je pronađena tek 2017. godine u jednom od sanduka koje je slikar Gaetano Gresler prenio iz Venecije u Vodnjan 1818. godine. Budući da je tkanina bila u jako lošem stanju, restaurirao ju je Hrvatski restauratorski zavod u Zagrebu.

Oko autentičnosti pravog Torinskoga platna koje se čuva u tom talijanskom gradu i danas se lome koplja, radi li se o srednjovjekovnom radu kojim je autor htio posvjedočiti vjernicima o Kristovoj smrti i uskrsnuću, ili o originalnom platnu u koje je zaista bilo umotano Kristovo tijelo. Iako platno još danas predstavlja veliku zagonetku, zahvaljujući pronalascima moderne znanosti, rezultati sve više idu u pravcu njegove autentičnosti, opisuje naš sugovornik. Također, spomenimo da je Torinsko platno papa Benedikt XVI. nazvao »ikonom koja je ispisana krvlju«, dok je papa Franjo, kada je platno bilo snimano za vrijeme epidemije koronavirusa, kako bi vjernici mogli moliti gledajući ga preko interneta, kazao kako se i on priključuje molitvi svrćući svoj pogled na Čovjeka na platnu.

Najveća crkva u Istri

Crkva sv. Blaža najveća je crkva u Istri. Dugačka je 56 metara, široka 32 metra, a kupola je visoka 25 metara. Izgradnja crkve počela je 1760. godine, na mjestu stare ranoromaničke bazilike. Građena je po uzoru na katedralu sv. Petra u Kaštelu u Veneciji, arhitekta Andree Paladija, a članovi bratovština s područja Vodnjana, kojih je tada bilo više od dvadeset, izdvajali su od svoje štednje i prihoda kako bi se crkva mogla izgraditi. Gradnja je dovršena 1800. godine, a neobično je da je crkva orijentirana u smjeru sjever – jug, a ne istok – zapad, kako je uobičajeno. Tlocrt je oblika latinskog križa te je crkva trobrodna, podijeljena zidanim stupovima s arkadama. U crkvi se nalazi devet mramornih oltara iz 19. i 20. stoljeća, dok je deseti oltar izgrađen ispred glavnog oltara nastao kao posljedica promjena liturgijskog prostora nakon Drugog vatikanskog koncila. Zvonik je visok 60 metara, a dovršen je 1883. godine.

Čuda sv. Foške

Crkva sv. Foške nalazi se na 15 minuta vožnje od Vodnjana prema sjeverozapadu. Mjesto je to gdje mnogi dolaze tražiti zagovor svetice i »čudo«, s navodnicima i bez njih, jer postoje svjedočanstva o mnogim izmoljenim milostima po njezinu zagovoru.
– Sveta Foška mučenica je iz prvih kršćanskih vremena, vrlo mlada umrla je mučeničkom smrću zbog svoje vjere i normalno je da je to potaknulo njezino štovanje u narodu te je posebno postala uzor mladima, čija je i zaštitnica. Danas u ovu crkvu dolaze ljudi svih dobi, što i ne čudi s obzirom na svjedočanstva o brojnim uslišanjima, što je još više povećalo »famu« svetice. Mnogi nažalost dolaze iz praznovjerja, ali vjerujem da ipak većina dolazi s dubokom vjerom da Bog uz zagovor svetih odgovara na naše molitve po njihovim zaslugama. Upravo nas sveci potiču da i mi sa svojim molitvama dođemo pred Boga, moleći u prvom redu da prepoznamo Njegovu volju za naš život te da ga svojim životom proslavimo, kaže vlč. Štifanić.

Panel bl. Leona Bemba

Povjesničar umjetnosti i suradnik Novoga lista Marin Bolić zapisat će kako se u vodnjanskoj zbirci umjetnina ističu radovi »Bogorodica Platytera štiti dva sveca« iz 1430.-ih, autora Lorenza da Venezia koja je po svemu sudeći središnji panel gornjeg registra nekog kasnije raspršenog poliptiha, zatim »Junona«, francuskog slikara Louisa Dorignyja iz 1690.-ih te Angelijev »Portret Giovannija Benedetta Giovanellija« iz 1779. godine koji se ubraja među najljepša djela majstorove posljednje faze stvaralaštva. Tu se nalazi i djelo Lazzara Bastianija (Padova, 1429. – Venecija, 1512.) »Prizori iz života blaženog Leona Bemba« s kraja 15. stoljeća koje sadržajem ponavlja najvrednije djelo Grezlerove zbirke – Panel blaženog Leona Bemba što ga je 1321. napravio Majstor Bogorodičine krunidbe iz 1324. godine.