Mnogi ga nazivaju veteranom hrvatskog tržišta kapitala, a poznati financijski savjetnik Denis Fudurić sada Gorski kotar locira kao mjesto za dobre nove investicije. Donedavno je bio i vlasnik tvornice Finvest, čija je prodaja povod za razgovor.

Jedan ste od investitora koji se poduhvatio Gorskog kotara. Kako i zašto ste uložili u Finvest?

– Ja sam iz Rijeke i drag mi je goranski kraj, a Finvest je 2016. godine bio na rubu. Kako su g. Oleg Uskoković i njegov poslovni partner g. John Alm kao investitori koji su prvi ušli u tvrtku više bili zainteresirani za hotelijerski dio poslovanja, ali nisu željeli da drvoprerada propadne, pozvali su me da uđem u taj dio poslovanja i pokušam spasiti tvrtku. Finvestova drvoprerada nuđena je ranije i njihovim konkurentima u branši, ali nitko nije želio preuzeti rizik. Iz hrabrosti ili ludosti, odlučio sam se uhvatiti u koštac s time i pronašao tim ljudi koji je bio spreman zasukati rukave. Prvo smo ušli u tvrtku upravljački, kasnije i vlasnički.

Šumarija – zla maćeha

Što ste trebali učiniti za oporavak tvrtke?

– Mislim da smo najveći doprinos dali time što smo u Finvestu uspostavili leadership i ključne poslovne procese: u financijama, u proizvodnji, u određivanju cijena, u popravljanju tada dosta loših odnosa s dobavljačima, prije svega s Hrvatskim šumama. Ušli smo u trenutku konjunkture tržišta, ali do tada Finvest nije uspijevao zadovoljiti potražnju. Jako je zanimljivo kako nas banke nikako nisu željele pratiti u tom procesu ozdravljenja tvrtke. Dodatni problemi koji su nam otežali situaciju bili su najezda potkornjaka, te jedna iznimno topla zima koja je smanjila potražnju za peletima. Zbog tih je faktora taj proces, za koji smo se nadali da bi mogao potrajati do tri godine, sve skupa trajao pet godina.

Zašto ste na kraju prodali?

– Finvest je danas zdrava tvrtka, no pitali smo se što bi Finvest trebao postati u budućnosti da bi bio održiv. Zbog svoje veličine, samostalno bi se teško mogao razviti, te smo počeli razmišljati o tome da preuzmemo nekog od konkurenata da bi proširili asortiman i ojačali poslovni model, a ne da to budu »samo« pilana i peletara. Gledali smo neka poduzeća u teškoćama iz Vrbovskog, iz Vinkovaca, iz Korenice, no nismo uspjeli u preuzimanjima. Najednom, mimo svih očekivanja, prošle godine su nam Hrvatske šume isporučile 20 posto manje drva od ugovorenog. Dok smo od uprave imali garancije i dobru volju za isporuke, lokalna nam se šumarija Delnice ponašala kao zla maćeha. To nam je otežalo poslovanje, i tada smo morali donijeti stratešku odluku, hoćemo li sami dalje razvijati poslovanje, ili ćemo omogućiti da se Finvest dalje razvija kao dio puno većeg sustava, primjerice u proizvodnji parketa. Vjerujem da je odluka o prodaji dobra, jer su očuvana i poslovna baza i radna mjesta.

Nema radne snage

Među ostalim, sada najavljujete i druge projekte u Gorskom kotaru – u prvom redu u turizam. O čemu se radi?

– Gorski kotar je prepun potencijala. Priroda je lijepa i očuvana, more je blizu, dobro je prometno povezan. Blizu su emitivna turistička tržišta: slovensko, austrijsko, talijansko, južna Njemačka. Vjerujem kako će zbog geopolitičke nestabilnosti u EU-u ljudi biti skloniji ljetovati u bližim krajevima. Ironično i na žalost, zbog globalnog zatopljenja su i goranska ljeta sve ugodnija, što Gorski kotar čini sve zanimljivijom destinacijom. Trenutno s timom skeniram prilike za ulaganja i vjerujem da ću na proljeće krenuti ozbiljnije u prve projekte.

U kojoj mjeri je moguće da se ova subregija s ogromnom depopulacijom uskoro oporavi?

– Depopulacija je najveći problem Gorskog kotara. U Finvestu smo od nekih planiranih projekata morali odustati jer nismo mogli osigurati radnu snagu da bismo ih realizirali. Na žalost, to uopće nije bilo pitanje cijene rada – stručni ljudi koje smo željeli dovesti nisu željeli seliti u Gorski kotar zbog nedostatka društvene infrastrukture i sadržaja.

Dojam je da dosta novog kapitala ulazi u Rijeku i PGŽ – prvo Lürssen, pa sada Brown Hotels Grupa, potom Austrijanci iz Best in parkinga s autobusnim kolodvorom – čega je to rezultat, napora lokalnih vlasti, otvaranja Hrvatske s eurozonom i šengenskim prostorom ili nečeg trećega?

– Investitor u kolodvor je ozbiljan i mislim da je to dobra odluka, kojom će Riječani u konačnici biti zadovoljni. Što se Lürssena tiče, izgleda kako bi mogli pridonijeti tome da se Rijeka istakne na investicijskoj karti Hrvatske. Svojim ulaganjima pokazuju put ostalima, kao kad u shopping centar dođe veliki retailer i onda ga slijede mnogi drugi. Čini se kako su prepoznali da je Rijeka »tabula rasa« za velika ulaganja i da tu imaju razumijevanje gradske administracije. No, sigurno je da su ulazak Hrvatske u eurozonu i Schengen pozitivni faktori, tako da uz lokalnu vlast treba priznati da je bitno i što je učinjeno od vlasti na nacionalnoj razini.

Recesija neminovna

Kako tražite ulaganja u cijeloj Hrvatskoj, nedavno ste htjeli preuzeti Elektrocentar Petek, a ranije ste ciljali i PIK Rijeku, pa i »Viktor Lenac«. Što se s tim dogodilo?

– ECP je tvrtka sa stručnim ljudima u građevini i energetici. Smatrao sam kako je šteta da ti ljudi ispaštaju zbog odluka svojeg vlasnika, ali smo nakon dubinske analize ipak prepoznali neke velike rizike. Nakon predstečajne nagodbe, možda pronađemo način da se ponovo uključimo. PIK je zbog odluka tadašnjih vlasnika otišao svojim putem, iako smo vjerovali da ga možemo preokrenuti i dati mu novu snagu. U »Lenac« sam htio ući s američkim partnerima koji su imali odlične odnose s njihovom ratnom mornaricom, ali smo stekli dojam, nakon nekoliko krugova pregovora, da je tadašnjoj upravi najvećeg vlasnika, Tankerske plovidbe, draži bio današnji talijanski vlasnik.

Kako ocjenjujete trenutno investicijsko tržište u Hrvatskoj općenito, koliko će recesija i kriza trajati – jesu li zapravo nekretnine jedina garancija da prebacivanje kuna u eure neće »propasti«?

– Bojim se da je recesija neminovna, iako indeksi burza to ne odražavaju. Dobar primjer je rast njemačkog DAX-a u isto vrijeme dok njemačka industrija dramatično smanjuje narudžbe. Uz divljanje indeksa, potrošači štede i ne troše u najvećoj EU ekonomiji. O suludom rastu cijena energenata da i ne govorim. Tržište je iracionalno i neki već traže načina da ga ohlade, pa je u SAD-u već krenuo rast kamata. Oni su jednostavniji i robusniji od EU-a, lakše će se opet oporaviti, tako da će EU kasniti. Sreća je da Hrvatska sada ulazi u eurozonu i Schengen i zato će biti bolje integrirana u EU ekonomiju, dobro je da ova Vlada nije odustala od tog zadanog smjera.

Rentijerska ekonomija

PGŽ će ulaskom u eurozonu i Schengen zbog turizma i jednostavnijeg poslovanja zasigurno imati koristi i rasti.

– Što se nekretnina kao oblika štednje tiče, osim tradicije i neznanja, nema razloga da ih koristimo više nego primjerice ulaganje u dionice. Sigurno je kako smo previše rentijerska ekonomija i kako se trebamo od toga odmaknuti, jer svakih nekoliko godina sami zbog toga proizvodimo nekretninske balone koji pucaju. Jedno od rješenja moglo bi biti ukidanje poreza na kapitalnu dobit, kako bi se dio novca oslobodio za ulaganja na tržištu kapitala.

Možda je onda i drugi potez podizanje stopa, poreznih stopa za vlasništvo nad nekretninama?

– Iako posjedujem nekretnine, mislim da je to dobra ideja, jer je to veliki dio imovine koji je neoporezovan. Ne treba vjerovati u priče da je to najbolji oblik štednje. Zašto bi se oporezovala štednja u bankama ili zarada od ulaganja u dionice, a nekretnine ne? To nema logike.