U povodu obilježavanja desetljeća rada Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja, Fani Bugarin Šoljan – programska koordinatorica za ljudska prava iz Centra za građanske inicijative Poreč, dobitnica je godišnjeg priznanja za unapređivanje sustava podrške žrtvama i svjedocima i pružanje podrške žrtvama i svjedocima kaznenih djela i prekršaja nasilja u obitelji za 2022.
Nije nimalo slučajno da je ovo priznanje došlo u njene ruke, budući da već godinama radi sa žrtvama svih kaznenih djela i uvijek joj je dobrobit žrtve na prvom mjestu. Za Centar za građanske inicijative Poreč (CGI) kaže da ne zna je li ona pronašla njega, ili on nju.
– Ovo priznanje mi je jako puno znači. Ponajviše jer je nominacija stigla iz redova mojih kolegica i kolega. Njihovo prepoznavanje mog rada mi je važno, jer je i potvrda da idemo u dobrom smjeru. Govorim u množini budući da, bez obzira što priznanje nosi moje ime, to je priznanje svima nama unutar ureda Centra za građanske inicijative Poreč. Doživljavam to kao timsko priznanje, komentirala je na početku Bugarin Šoljan.

Mreža podrške i suradnje

Mreža podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela obuhvaća 11 organizacija civilnog društva na razini cijele Hrvatske. Financirani su i podržani od Ministarstva pravosuđa i uprave te pokrivaju 17 županija. Cilj osnivanja je bio na razini Hrvatske pri županijskim sudovima uspostaviti odjele za podršku žrtvama i svjedocima. Ovakvi odjeli ne postoje na svim županijskim sudovima, a Mreža je ta koja pokriva i županije u kojima tih odjela nema. Neki su se kasnije i osnovali, veli naša sugovornica. Mreža pruža emocionalnu i praktičnu podršku, tehničke i informacije o pravima. Pruža psihološko i pravno savjetovanje, pratnje na sud, suradnju s policijom, državnim odvjetništvom, Centrom za socijalnu skrb te podršku osobama koje su doživjele, a još uvijek nisu prijavile kazneno djelo.

U ovoj godini, do tekućeg, desetog mjeseca, Bugarin Šoljan napominje kako raste broj onih koji im se javljaju, a najčešće su to žene. Kroz rad Mreže u Poreču pružena je podrška 122 osobe, a sveukupno u šest godina pomogli su više od 430 osoba.
– To je puno, ali taj porast doživljavamo, neću reći pozitivno, ali kao znak da se osobe javljaju jer se osjećaju donekle sigurnije i imaju povjerenja te samim tim traže podršku i od nas, kaže Bugarin Šoljan.

Siva je brojka puno veća, a cilj je da nasilje ne ostane ispod radara. Mreža radi na tome da dopru do onih kojima je potrebna takva podrška, pa je svaka vidljivost dobrodošla. Na razini Hrvatske u šest godina pruženo je 28.160 usluga, a sveukupni broj korisnika je 3.350. Porast je vidljiv iz godine u godinu.
– Također, ako ste svjedoci nasilja, reagirajte. Ako možete pozvati policiju i prijaviti susjeda zbog preglasne glazbe, mislim da bi onda trebali imati svijesti prijaviti i nasilje u svojoj blizini. Razlog da se ne zamjerite susjedu, nije dobar razlog, jer ovakvom reakcijom doslovno možete spasiti nečiji život, ističe Bugarin Šoljan.
Budući da radi sa skupinama ljudi u vrlo osjetljivim razdobljima njihova života, zanimalo nas je što je na osobnoj razini motivira da se bavi ovim vrlo zahtjevnim odnosom sa žrtvama kaznenih djela.
– Ne volim govoriti o ovim temama kao o teškim temama. Ako u javnom prostoru govorimo da se bavimo teškim temama, što je tek s ljudima koji sve to proživljavaju? Ne želim si dati za pravo nazivati to teškim temama, jer ću ispred uvijek staviti čovjeka koji to proživljava. U javnom diskursu to bi trebali izbjegavati, jer kad počnemo otvorenije pričati o nasilju i samim time činiti promjene u društvu, to će značiti da poduzimamo konkretnije korake i da imamo rezultate. Ne mogu se nositi s nepravdom u društvu, posebice kad je prepoznam kod ranjivih skupina, jer s jedne su strane oni, a s druge sustav. Premda je na papiru sve dobro ili relativno dobro propisano, u praksi se ta dva svijeta ne susreću uvijek na najbolji mogući način. Tu negdje vidim nas kao sponu, da budemo uz ljude kad su u potrebi da se moraju nositi s negativnim situacijama. Sve kako bi iz toga izašli i krenuli dalje živjeti, bez nekih težih traumatskih posljedica, pojašnjava Bugarin Šoljan.

Spirala nasilja

Kad su organizirali Mrežu podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela, pitali su se imaju li kapaciteta, a zbog osjećaja odgovornosti propitkivali su se i mogu li napraviti neku pogrešku koja će žrtvu dodatno traumatizirati ili retraumatizirati. Sjele su i shvatile da su i do tog trenutka cijelo vrijeme radile upravo taj posao.
– Uvijek se radilo sa ženama, ženama žrtvama nasilja, a one su bile prepoznate s naše strane kao one koje trebaju podršku. Kad smo pristale, sjećam se da sam pomislila kako ćemo se na nivou države sustavno educirati i raditi, imati podršku te da će to sve skupa biti organiziranije i smislenije, što se na kraju i pokazalo, konstatira ona.
Po pitanju percepcije nasilja u društvu čini se da ne stojimo dobro, a Bugarin Šoljan će reći da nismo zdravo društvo. Stereotipi o profilu žrtve su pogrešni, kao što to najčešće i bude sa stereotipima. Ne postoji »idealna žrtva« koja će imati karakteristike i obilježja koja će svi odmah prepoznati. Žrtava, kao i nasilnika, ima u svim slojevima društva, u svim dobnim i obrazovnim skupinama. Od radnika do visokoobrazovanih ljudi.
– Svatko može biti žrtva, ali nitko nije pripremljen da bude žrtva i to treba imati na umu, veli.

Na često pitanje koje mnogi postavljaju: »Zašto nije otišla odmah čim ju je prvi put udario?«, odgovora da postoji spirala nasilja, jer nasilje počinje kontrolom, situacijama u kojem smo uvučeni u odnos koji ne možemo kao takvog odmah prepoznati i reagirati.
– Postoji model ponašanja nasilnika koji zovemo »prisilna kontrola«. To je model planskog, sustavnog i dugotrajnog, emocionalnog, psihičkog i ekonomskog zlostavljanja, a sve to prethodi tjelesnim napadima, potom i onom najgorem – ubojstvu. Sve to se ne događa u jednom danu, tjednu ili mjesecu. Osuđivati žrtvu, na bilo koji način i pitati zašto se nije makla, u stvari ukazuje na duboko nepoznavanje nasilja, kako ono počinje i kako funkcionira. Mi kao društvo moramo odgovarati na potrebe i bez dodatnih pitanja biti tu i pružati podršku žrtvama da izađu iz pakla nasilja, da se maknu i da im se osigura relativno normalan život, veli.

Bugarin Šoljan ističe da je svaka osoba, koja im se javi, priča za sebe.
– Mi svima pristupamo vrlo individualno. Činjenica je da, kad nas ljudi zovu, oni ne znaju koga su dobili, a često su upućeni od neke institucije koja je vezana uz trenutak u kaznenom postupku, bila to policija, odvjetništvo ili sam sud. Najbolje je i najlakše, odnosno najviše prostora za pružanje podrške imamo kad nam se jave osobe prije same prijave ili tijekom prijave policiji. Od tog trenutka oni i dobivaju informaciju da imaju pravo na ovu podršku, međutim, iskustvo i razumijevanje žrtve i traume kroz koju prolazi nam govori da ona u tom trenutku vrlo teško prima takvu informaciju, u smislu da je u potpunosti razumije. Dobivaju i napismeno adrese raznih institucija i organizacija gdje se mogu obratiti, a između ostalog među prvima i naše Mreže, veli.

Osoba od povjerenja

Cijeli taj sustav je vrlo složen, proces je dugotrajan, puno je institucija uključeno, ali je vrlo jasan postupak kojim to redoslijedom ide. Povjerenje se gradi polako, a kako u Mreži imaju vremena oni znaju satima razgovarati s ljudima koji im se obrate.
– Na njima je da odrede ritam da se stekne to povjerenje. Nepoznavanje samog kaznenog postupka, čini mi se, uz emocionalnu podršku, žrtvama je najveći problem. Između ostalog ono s čime često nisu upoznati je i da imaju pravo uz sebe imati osobu od povjerenja – što mi i jesmo. Sve to utječe i smanjuje već njihove oslabljene kapacitete, a ljudi koji nešto takvo do tada nisu prošli u životu, nemaju pojma kako sve skupa izgleda. Do sad smo uvijek uspjeli doprijeti do ljudi i uspostaviti taj kontakt, te im biti podrška. Najemotivnije bude upravo u trenucima kada prođemo taj postupak, kad žrtve »krenu izlaziti« iz nasilja, jer je oporavak moguć i on se dogodi. Meni je važno da žrtve u to vjeruju. Nakon nekog vremena, kad vam se ljudi jave, bude tu od suza, zagrljaja, lijepih riječi do rečenica kako »ja to ne bih preživjela da vi niste bili uz mene«. Mislim da je to i najveća povratna informacija koju možete dobiti, prepričava nam Bugarin Šoljan neke od ovih dirljivih trenutaka.
Kad žrtva prođe cijelu ovu situaciju na najlakši, najbolji mogući način – čim više bezbolno kroz proces, to joj, otkriva nam naša sugovornica, daje razlog da bude zadovoljna.
– Ako ćemo govoriti o brojkama osoba s kojima radimo, njihovo povećanje mi je važno, naravno ne u smislu da u društvu ima više nasilja, već da je sve više ljudi svjesno toga da ima mogućnost dobiti podršku te da nam se zato javljaju, otkriva.
Što žrtva očekuje i što joj je potrebno te kako vidi pozitivan ishod za nju, sve su to nekakve odrednice koje se sa samim početkom kroz rad sa žrtvom provlače u kontaktu, dok se s daljnjim radom odmiču od toga tko će i kako biti kažnjen, jer su fokusirani na žrtvu, kako bi ona čim bolje prošla. Važno im je da potraži pomoć, u smislu mentalnog zdravlja i same psihološke podrške, ali i pravnog savjetovanja, koji u Centru u Poreču dobivaju od pravnice Elene Zahtile.
– Pronaći podršku kroz cijeli sustav koji će joj omogućiti da dalje nastavi sa svojim životom, koliko-toliko, u najboljem mogućem smislu riječi – normalno, pojašnjava ona kompleksnost i sveobuhvatnost postupka.

Žrtva u fokusu

Između 80 i 90 posto onih žrtava kaznenih djela, koja im se javljaju, a koja nisu nužno nasilje su – žene. Najčešći je slučaj da su kod muškaraca, koji su žrtve kaznenih djela, počinitelji opet muškarci. Žrtva bi trebala biti uvijek u prvom planu, ali društvo teško prepoznaje tu važnost. Ukazuje da, kada se dogodi nasilno djelo, svi bi prije razgovarali o kazni i nasilniku, dok u Mreži podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela, žrtva uvijek zauzima najvažnije mjesto.
– Ako ćemo razgovarati o pojavnosti govora i pisanja na društvenim mrežama, osobno sam odavno prestala čitati većinu članaka, budući da se o nasilju još uvijek kod nas piše na pogrešan način. Od opravdavanja do trivijalizacije. O komentarima da i ne govorim. Ne mogu to čitati i ne želim, jer to jednostavno nije dobro. Kao društvo smo na pojavnost nasilja svojim reakcijama jako podbacili i u velikom smo problemu. U Hrvatskoj je nužna kontinuirana edukacija i senzibilizacija na temu nasilja kako za stručnjake, tako i za medije, institucije koje imaju doticaj s rodno uvjetovanim nasiljem, a jednako tako bitna je i prevencija rodno uvjetovanog nasilja kojeg Hrvatska nema. Što je s edukacijama u školi: građanskim odgojem, seksualnim odgojem, zdravstvenim odgojem? Djeca bi trebala na njima primjeren način učiti o ravnopravnosti spolova, o reproduktivnom zdravlju, uključivosti, a mislim da nemamo dovoljno osmišljenih programa prevencije koji bi se provodili na takav način na terenu, naglašava i zaključuje:
– Pozvala bih kroz program Mreže podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela, sve građane i građanke Istarske županije, jer mi djelujemo na cijelom području, ako se prepoznaju, imaju neke nedoumice ili su u postupku, ako ne mogu procijeniti je li nešto što im se događa kazneno djelo, da nam se jave na telefon 095/3500-733, radnim danom do 16 sati kako bi porazgovarali i vidjeli možemo li im kako pomoći. Sve usluge koje mi pružamo su besplatne.