ZAGREB – Europski sud za ljudska prava (ESLJP) objavio je u četvrtak odluku o nedopuštenosti u predmetu Nova Ljubljanska Banka protiv Hrvatske, utvrdivši da je zahtjev te banke, podnositeljice pred Europskim sudom, očigledno neosnovan, priopćeno je iz Ureda zastupnika RH pred Europskim sudom za ljudska prava.

Predmet, o kojem je taj sud donio odluku 12. prosinca lani, odnosi se na 14 parničnih postupaka koje su dvije hrvatske banke pokrenule sredinom 1990.-ih protiv Ljubljanske banke i Nove Ljubljanske banke, potražujući više od 460 milijuna eura na ime povrata sredstava koje su one isplatile štedišama koji su položili svoju tzv. „staru“ deviznu štednju u zagrebačkoj filijali Ljubljanske banke do kraja travnja 1991.godine.

Prema hrvatskim propisima, hrvatski državljani mogli su „staru“ deviznu štednju, koju su prethodno položili kod drugih banaka koje su poslovale u Hrvatskoj ali su imale sjedište izvan države, prenositi u i podizati iz hrvatskih banaka. Tako preneseni depoziti pretvoreni su u javni dug, pri čemu je država bila u poziciji dužnika, a hrvatske banke na koje su depoziti preneseni postali su vjerovnici, kaže se u priopćenju iz tog Ureda.

Nakon proglašenja neovisnosti, Republika Slovenija nacionalizirala je Ljubljansku banku, koja je 1994. restrukturirana na način da je većina imovine te banke prenesena na novoosnovanu Novu Ljubljansku banku, a tzv. stara Ljubljanska banka zadržala je sve obveze koje se odnose na deviznu štednju položenu u njezinim podružnicama izvan Slovenije. U ožujku 2013. Vlade Hrvatske i Slovenije potpisale su Memorandum o razumijevanju kojim su se dogovorile da će pitanje prenesene devizne štednje riješiti u procesu sukcesije bivše Jugoslavije, slijedom čega su svi postupci prekinuti. Međutim, postupci u ovih 14 predmeta koji su predmet spora pred Europskim sudom, od kojih je 10 još uvijek u tijeku, a 4 su okončana u korist hrvatskih banaka za što je dio presuđene naknade isplaćen, a više od 23 milijuna eura tek treba isplatiti, nisu bili prekinuti, navode iz Ureda.

Nova Ljubljanska banka je pred Europskim sudom prigovarala je da nije imala pošteno suđenje niti učinkovito pravno sredstvo za svoje prigovore u Hrvatskoj te da joj je povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva smatrajući: da je način na koji su domaći sudovi primijenili mjerodavno materijalno pravo bio proizvoljan ili očigledno nerazuman, da nisu dali dostatne razloge za svoje odluke, te da u jednom postupku nije odgovoreno na prijedlog društva podnositelja za upućivanjem prethodnog pitanja pred Sud Europske unije.

Kako navode iz Ureda, ESLJP nije prihvatio tvrdnju Nove Ljubljanske banke o tome da utvrđenje (međunarodne) nadležnosti predstavlja flagrantnu povredu hrvatskih propisa, ustvrdivši da je nesporno da je tzv. stara Ljubljanska banka u Hrvatskoj imala imovinu i podružnicu u Hrvatskoj, te s obzirom na činjenicu da su se obveze iz devizne štednje položene u toj podružnici morale izvršavati u Hrvatskoj, hrvatski su sudovi opravdano zauzeli pravno stajalište da su nadležni odlučivati u odnosu na staru Ljubljansku banku, kao i u odnosu na Novu Ljubljansku banku jer su obje banke solidarno odgovorne za prenesenu deviznu štednju.   Stoga je Europski sud taj prigovor Nove ljubljanske banke ocijenio očigledno neosnovanim i odbacio ga.

Nadalje, u odnosu na ostale prigovore, ESLJP je ponovio da ne može dovesti u pitanje tumačenje i primjenu domaćeg i međunarodnog prava od strane nacionalnih sudova, osim ako su takvi zaključci proizvoljni ili očito nerazumni. Zaključio je da su u ovim postupcima hrvatski sudovi iznijeli detaljne razloge za svoje odluke utvrdivši da su hrvatske banke imale aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbi jer su ugovorile cesiju s državom (dužnikom) koja je tim bankama (vjerovnicima) prenijela potraživanja koja je imala prema staroj Ljubljanskoj banci (dužniku), a Memorandum o razumijevanju iz 2013. nisu smatrali međunarodnim ugovorom, te kao takav nije obvezivao hrvatske sudove.  Također, hrvatski sudovi su teleološkim tumačenjem zauzeli stav da je društvo podnositelj odgovorno za dugove stare Ljubljanske banke na temelju tada mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima iz 1991. prema kojem osoba kojoj je (dio) imovine prenesen temeljem ugovora, odgovara solidarno s prethodnim vlasnikom za dugove. Europski sud je ocijenio da je takvo tumačenje bilo opravdano i u skladu s načelom da se prava ne mogu prenositi bez prijenosa obveza, te da je ono  imalo za cilj zaštitu vjerovnika i promicanje pravne sigurnosti. Stoga je i ovaj prigovor Europski sud ocijenio očigledno neosnovanim i odbacio ga, navode iz Ureda.

Naposljetku, vezano za prigovor da hrvatski sud u jednom od spornih postupaka nije odgovorio na prijedlog Nove ljubljanske banke za upućivanjem prethodnog pitanja Sudu Europske unije, ESLJP je primijetio da su u drugim postupcima hrvatski sudovi iznijeli detaljne razloge za odbijanje takvih prijedloga, pa stoga društvo podnositelj nije pretrpjelo značajnu štetu zbog propusta da odluče o tom prijedlogu. Stoga je i ovaj dio zahtjeva proglasio nedopuštenim.  U odnosu na prigovor navodne povrede prava vlasništva, Europski sud je naveo da je svih 14 postupaka, u svojoj biti privatnopravnog karaktera, te da odluke domaćih sudova nisu bile očigledno nezakonite ili proizvoljne. Stoga je i ovaj prigovor proglasio očigledno neosnovanim, zaključuje se u priopćenju.