Nakon nedavnog sastanka središnjih bankara u Portugalu, jedno je jasno: Europska središnja banka nastavit će povećavati ključne stope i u srpnju, a vjerojatno i kasnije, s obzirom na to da je predsjednica Christine Lagarde upozorila na mogućnost nove spirale rasta cijena i plaća koju treba spriječiti. ECB ima samo jedan cilj, rekla je Lagarde, a to je spuštanje inflacije na razinu od 2 posto u srednjem roku, u zacrtanom razdoblju, što je 2025. godina. ECB će ostati predan tom cilju, pri čemu ključne stope treba podići i držati na razinama dovoljno restriktivnima da se inflacija vrati na ciljane vrijednosti. Eurozona se već suočava s tehničkom recesijom, iako su zasad prognoze rasta za ovu i iduću godinu u pozitivnom teritoriju. No, ovakav istup glavnog središnjeg bankara pokazuje da je monetarna politika spremna riskirati i više, samo da postigne svoj cilj. Da bi pokazala da misli ozbiljno i da neće posustati, Lagarde je svoj govor, koji se može naći na stranicama ECB-a, zaključila citirajući američku spisateljicu Helen Keller koja je rekla da naši najveći neprijatelji nisu teške okolnosti, nego kolebljivi duhovi (»Our worst foes are not belligerent circumstances, but wavering spirits«). Lagarde je potom poručila da je »ostvaren napredak, ali u suočavanju s upornom inflacijom ne smije biti kolebanja, niti se još može proglasiti pobjeda«. Nakon ovakvog istupa, nema previše sumnje da će kamate na kredite nastaviti rasti: mogle bi doslovno poletjeti u nebo, a eurozona bi se mogla naći pred još značajnijim kočenjem gospodarske aktivnosti, gdje će investicije i potrošnja biti prigušeni pod pritiskom visokih kamatnih stopa. Dakle, cijena koja će se morati platiti, a to je moguće dodatno usporavanje ekonomije, neće biti previsoka, ako se središnju banku pita.

Kriza pred vratima

Lagarde je međutim vrlo dobro argumentirala svoju logiku. Podvukla je da su za značajan rast inflacije u prošloj godini prije svega odgovorni visoki profiti tvrtki, koje su podigle cijene više od ulaznih troškova. Testirali su tako spremnost potrošača da ih plate, realna kupovna moć je pala i sada smo u fazi da nominalne plaće žele uloviti cijene. Postoje snažni pristisci na rast plaća i dostizanje predpandemijskog standarda, i to će se i nastaviti. No, Lagarde je upozorila da je moguće da tu neće biti kraj, jer tvrtke povećavanje plaća svojih zaposlenika možda neće apsorbirati kroz smanjenje dobiti, već je moguće da će rast troškova opet preliti u cijene, i tek smo onda u problemu. Moguće je da će poduzeća ići dalje, opet testirati tržište, je li opet spremno platiti više. To bi onda bila takozvana spirala rasta plaća i cijena, koju u središnjoj banci za sada još ne vide, no ako se desi novi krug rasta cijena kao odgovor na recentni rast plaća, to bi dodatno zabetoniralo inflatorna očekivanja. A protiv njih bi se onda trebalo boriti još težim oružjem, u ovom slučaju – još višim kamatama. Lagarde stoga očekuje »promjenu korporativnog ponašanja«. Poručila je da neće posustati: budu li naplaćivale više cijene, tvrtke će plaćati više kamate – do daljnjeg, koliko bude trebalo. Ključne se stope, kažu, prvo moraju dovesti na područje dovoljno restriktivno da bi mogli zaključati zaoštravanje monetarne politike, i drugo, mora se jasno komunicirati da će ostati na tim razinama koliko god je potrebno. U međuvremenu treba pratiti snagu monetarnog prijenosa. Puni prijenos, kaže, za sada još nije postignut. Brže ide preko kamata na kredite poduzećima, nego građanima, jer građani u velikoj mjeri imaju fiksne stope. Povećanje ključnih stopa središnje banke od 4 postotna boda u godinu dana snažan je zaokret. On međutim pogotovo »šteka« kada su u pitanju kamate na depozite građana. Banke ih ne žele podići, iako same dobivaju značajne prinose na novac koji drže u središnjoj banci. Visoke kamate tako pogoduju bankarima i vlasnicima kapitala, a siromaše zadužena kućanstva i proizvodnu bazu. Naravno, vrše strahovite pritiske na proračune zaduženih zemalja, gdje se onda onemogućava i bilo kakav fiskalni stimulans. Sa svih strana se udara na kupovnu moć.

Disonantni tonovi

ECB međutim pokušava građane eurozone uvjeriti da se sve to radi za njihovo dobro, odnosno kako bi cijene prestale rasti. No, može reći što god hoće, ali je činjenica da su najveći dobitnici ove situacije tvrtke koje su na valu inflacije povećale profite, a koje i sama Lagarde poziva na promjenu ponašanja, te banke koje sada enormno zarađuju na kamatama i čije dobiti nikad nisu bile veće. Štoviše, i poduzeća, i građani, ali i javni sektor, države, moraju se pripremiti i na daljnja poskupljenja novca, odnosno na to da era dizanja ključnih stopa još nije gotova. Krediti će biti skuplji i nedostupniji, i to je ono što ECB i očekuje, da se ohladi potražnja koja apsorbira visoke cijene; da se ona doslovno onemogući u podržavanju nove razine cijena… Već prije su se unutar Europskog sustava središnjih banaka znali čuti disonantni tonovi: guverneri nekih zemalja članica zalažu se za blaži pristup te upozoravaju da će cijena dakle biti previsoka. A ovakva monetarna politika mogla bi eurozonu gurnuti u recesiju iz koje će se teško oporaviti. Uz kolebljive duhove, koje spominje Lagarde, uskomešali su se i politički duhovi, pa je iz Italije, jedne od članica s najvećim omjerom javnog duga i BDP-a, ECB-u poslana do sada možda najglasnija kritika. Talijanska premijerka Giorgia Meloni rekla je da ECB podizanjem kamatnih stopa slijedi pojednostavljeni recept borbe protiv inflacije koji bi mogao donijeti više štete nego koristi. Kaže da u računicu moramo uključiti rizik da bi kontinuirano povećanje kamatnih stopa moglo više naštetiti gospodarstvima nego inflacija te da bi lijek na kraju mogao napraviti veću štetu nego sama bolest. Meloni u tim stavovima nije usamljena. Na stranu političke boje i euroskepticizam, jer kritike ne dolaze samo iz desnog, već i iz lijevog političkog spektra, ECB riskira reputaciju »nemilosrdnog bankara« čiji potezi u konačnici najviše koriste – kapitalu i poslovnim bankama.