​Hrvatsko gospodarstvo bi već do kraja godine trebalo dosegnuti prijekriznu razinu jer, koliko je BDP lani pao, toliko će, a možda i više, ove godine rasti. No, dok se s jedne strane govori o oporavku i ulijeva optimizam, s druge se, s obzirom na rast cijena i sve veće izdatke, te novi pandemijski udar, čini kao da kriza tek počinje.

​Ovi dvosmisleni signali otvaraju prostor za dodatne scenarije o tome što će se u bliskoj budućnosti događati i kako će se ciklusi u ekonomiji kretati. Brzi oporavak u smislu povratka na prijekrizne razine (u obliku slova V – brzi pad pa brzi rast) praktički se već događa. Očekuje se sada (to je neki bazni scenarij) da bi inflacija u 2022. globalno trebala posustajati, dok bi gospodarstvo trebalo nastaviti rasti. Očekuje se i postupna normalizacija monetarne politike. No, što ako se inflacija dodatno razbukta, a gospodarstvo zaglavi na toj prijekriznoj razini?

Krivulje oporavka

Ako se to dogodi, ako se dakle inflacija nastavi, a pravi impuls rastu izostane (i to u uvjetima jačanja pandemijskih rizika), tada prijeti stagflacija: kombinacija inflacije i izostanka rasta, uz niske stope zaposlenosti. Na mogućnost ovog scenarija upozoravaju brojni mediji i analitičari, uz poruku središnjim bankama da moraju biti svjesne opasnosti. One moraju ispravno odrediti tajming obustave monetarne ekspanzije jer ako to učine prerano, mogle bi zakočiti rast, a ako zakasne, mogle bi propustiti na vrijeme obuzdati inflaciju.

Ono što zasad već znamo je da je nakon naglog pada uslijedio i brzi rast (V krivulja oporavka). Prošle godine se, naime, spekuliralo i tom tipu oporavka (u smislu povratka na prijekrizne razine), hoće li on doći već u ovoj godini, odnosno hoće li biti u obliku slova V – brzi pad slijedi i brzi oporavak (što vidimo da se događa), slova K – dio djelatnosti se oporavlja, dio nastavlja padati, slova L – stagnacija nakon pada, ili pak slova W, koje označava duplu recesiju ili krizu s dvostrukim dnom (još nije isključena). Spominjalo se i slovo U, gdje nakon pada slijedi oporavak, ali ne tako brzo kao u V-varijanti, itd. S obzirom da su, kako je spomenuto, ekonomije već uzletjele, V-oporavak nameće se kao dosta izvjestan.

Pokazalo se da kriza izazvana lockdownom, koji je naravno izazvan koronavirusom, praktički nestaje čim se mjere restrikcija ukidaju – gospodarstvo se kao na opruzi vraća gdje je i bilo. ​Tako je i u Hrvatskoj, pad je u 2020. bio osam posto, sad bi rast mogao biti devet. Sezona je uspjela, ljudi troše nagomilane zalihe, jedva su dočekali… Međutim, pandemija, nažalost, opet jača, a onda i s njom povezani rizici. Oni se ipak procjenjuju nešto nižim s obzirom na dosegnuti stupanj imuniteta. No, neko novo zatvaranje još »stigne« sve poremetiti, pa se valja nadati da će se nekako izbjeći.
Dakle, lanjski su »minusi«, što se tiče domaćeg BDP-a, gotovo poravnani. Cijenu je, međutim, platio fiskus: razina javnog duga povećana je na 86 posto BDP-a.

Rast javnog duga

U baznom scenariju u 2022. stope očekivanog rasta se smanjuju, odnosno idu prema nekih 3 do 4 posto, ali su pozitivne. No, iako većina gospodarstava bilježi sličnu putanju, pojavila se, kako je već spomenuto, inflacija, izazvana nestašicama i poremećajima u opskrbnim lancima, rastu cijena energije i hrane. To je inflacija troškova, no kako je u optjecaju gomila natiskanog novca, onda ni doprinos potražne strane nije isključen. Još uvijek je dominantan stav da je ova inflacija ipak prolaznog tipa, te da će jenjati, ispuhati se već 2022. No, što ako ne bude tako? Iz nekih središnjih banaka sada stižu prognoze o još višim stopama inflacije, od čak 5 do 7 posto. Neki misle da su središnje banke već trebale reagirati obustavom potpora i dizanjem kamata, jer ako se zahukta inflatorna spirala, tko će to poslije obuzdati…

​Kasne li središnji bankari i jesu li dobro procijenili? Možda i jesu, jer pandemija je i dalje tu. Rast je i dalje ugrožen. Ako, dakle, misle da ga je još potrebno poticati, ignorirajući inflatorne pritiske, oni se s druge strane mogu oteti kontroli, pa će naknadni rast kamata imati slab i ograničen domet na samu inflaciju, ali će smetati i samom budućem rastu. I onda jača spomenuti rizik stagflacije, jer gospodarstvo bude zakočeno upravo restriktivnim, ali zakašnjelim potezima središnjih bankara. I od svega ostaje samo inflacija, kako je to još Milton Friedman opisao, da se događa nakon dugog razdoblja ekspanzivne monetarne politike.

​Da podsjetimo, prema monetarističkoj doktrini, monetarna politika je učinkovita u kratkom roku, ali u dugom ostaje samo inflacija, a sve ostale prednosti se istapaju. Mnoge ovo podsjeća na 70-te godine prošlog stoljeća, kada se, nakon dugog razdoblja kejnezijanizma, odnosno dugog perioda ekspanzivne monetarne politike, pojavila upravo stagflacija. Kejnezijanizam je potom mjesto ustupio monetarizmu, sve negdje do prošle krize iz 2000-ih. Onda je opet uslijedila era državne, ali i centralno-bankarske intervencije, i vidjet ćemo što će biti sad. No, COVID-kriza je specifična. Treba podsjetiti da je i prije pandemije COVID-19 monetarna politika bila relativno ekspanzivna i labava, odnosno nikad se nije pravo ni »stegla« nakon 2008. i velike globalne recesije. No, bez rezultata u nekom snažnijem rastu. Još se 2019., kada se nije imalo pojma što slijedi, govorilo o mogućoj novoj krizi i opasnost dugotrajne stagnacije. Činilo se da su centralne banke već tada ispucale sav arsenal, te da možda više ništa neće moći učiniti ako zatreba. Uistinu je i zatrebalo, na do sada neviđen način, i štampanje novca ukazalo se u svoj svojoj moći. Monetarna politika pomogla je fiskalnoj, enormno i koliko je mogla, da se ublaže, suzbiju posljedice ove strašne, prije svega zdravstvene krize.

Šansa za Hrvatsku

Nakon svega, izgledno je ipak da bi 2022. godina mogla biti godina povratka u kakvu-takvu normalu, ili barem u normalizaciju kamatnih stopa. Gospodarstvo se već vraća, što je odlično, no trebalo bi dalje rasti, a ne samo ostati u toj prijekriznoj »ravnoteži«. Što se tiče Hrvatske, problem je strukturni. Već desetljećima ekonomija je uvozna i temelji se na potrošnji, zato svaki brži rast BDP-a aktivira i neravnoteže – rast inoduga, deficita, javnog duga…

Da se to ne bi događalo, trebalo bi više izvoziti, ali i kod kuće više trošiti ono što smo sami proizveli. Imamo prenisku potencijalnu stopu rasta – nju treba povećati, a to se može investicijama u proizvodne kapacitete koji će biti konkurentni. Za to Hrvatska sada ima odličnu šansu kroz novac Europske unije, koji je k tome uvjetovan reformama. Dio njih je usmjeren na poboljšanje investicijskog okruženja što je jako važno u uvjetima kada se proizvodnja s istoka vraća u Europu: trebali bismo privući neku neku novu proizvodnu i tehnološki naprednu investiciju, ali i kod kuće osigurati uvjete za dobar život i poduzetništvo. Investicije u infrastrukturu su bitne, jer je i ona dio tog okruženja, no jednokratne su, pa treba uložiti u nešto dugoročno, što donosi stabilan povrat. Samo tako može se izbjeći tavorenje u stagnaciji, koja je izražena kroz nisku stopu rasta, ali i kroz strukturu ekonomije: ne može biti samo uslužna.