Odnos prema žrtvi, prema stradanju, prema zločinima velikih razmjera, čak i kad je vremenski diskurs velik, 81 godina, ima apsolutno pravo biti krajnje intimni čin. Pripadnici formalnih atifašističkih udruga SAB-a ili UABA imaju pravo poklonit se žrtvi Podhuma upravo onako kako to čine: izdvojeni, sami za sebe, sa svojim mislima i osjećajima. Izvan struje. Tako je bio i ove godine. Iako je za 19 sati 12. srpnja bila zakazana službena komemoracija s polaganjem vijenaca petnaestak predstavnika najznačajnijih institucija i udruga hrvatskog društva, oni su odlučili u jutro. Sami. Mada je riječ o ljudima koji su rođeni iza II. svjetskog rata, neki i desetak ili više godina kasnije, imaju se pravo nazivati i osjećati kao “Savez antifašističkih boraca”. Jer borba nužno ne mora biti ona oči u oči, prsa o prsa s neprijateljem. Može to biti i borba s neistomišljenicima, s ljudima koji možda i danas, u svojim izjavama i postupcima zazivaju fašizam. Stoga, dijalektički, da: Savez antifašističkih boraca udruga je za sva vremena.

Osobno, jer svi mi imamo definirani stav, apsolutno sam na strani Ivane Cvitan Polić, SDP-ove načelnice Općine Čavle kao i njezinog kolege, PGS-ovog načelnika Općine Jelenje Roberta Marčelje. Kao i čitavog niza ljudi koji su ih došli podržati – Željka Šarčević Grgić, Neva Andonov Lipovac, Matej Mostarac, Saša Đujić, Vojko Braut, Ivica Lukanović,… koji su jasno poručili da samo zajedništvo u tako važnim temama kao što je to antifašizam može pozitivno utjecati na najmlađe generacije i ukazati im da je zatiranje prava na vlastito razmišljanje jedan od najgorih zločina. Dakako da sam i na strani predstavnika ljudi i udruga koje su sudjelovale u Domovinskom ratu, jednom sasvim novom primjeru antifašizma jer što je drugo nego antifašizam otići 1991. godine u Liku i braniti svoje domove i obitelji. Kao što sam i uz misli koje je na istom skupu, devet sati nakon onog SAB-ovog, iznio nadbiskup Mate Uzinić. Upravo takva, cjelovita poruka zajedništva jedina i može stvarati civilizacijske pomake, ukazivati na sve zamke totalitarnih društava, činiti društvo boljim i pravednijim.

Iako baš stari nisu, SAB-ovci i UABA-ovci u prosjeku su tridesetak godina stariji od moderne SDP-ove garde, pa je i iz tog razloga njihova tvrdoglavost ipak razumljiva. Sve je dakle razumljivo i dozvoljeno, no okretati glavu od nekih izjava ipak se ne smije. Kako se naime navodi u izvještaju kolege s jutranjeg mitinga odavanja počasti Podhumskim žrtvama, Neda Macan, predsjednica UABA općine Čavle ističe “Povod ove odmazde, ovog ataka na nedužno stanovništvo bilo je partizansko hapšenje i pogubljenje talijanskog učitelja i učiteljice koji nisu htjeli prestati s talijanizacijom naroda, osobito djece.” Sama po sebi ova je izjava u najmanju ruku mučna, opasna i zastrašujuća – da ne upotrijebimo neke teže odrednice. Osim što je izrečena u duhu “licence to kill”, ona je i neistinita. Ubijeni talijanski dvojac, k tome učiteljica je bila i trudna, nije baš ničim zaslužio takvu kaznu. Oni su na okupiranom području podučavali na jeziku okupatora. Ali, ako smo civilizirani antifašisti – zar je to razlog da ih se mučki smakne’! Ako to jeste razlog za smrt – a da krenemo ubijati i sve ove zlotvore koji putem digitalnih platformi provode sustavnu anglizaciju stanovništva Hrvatske? Hoćemo li se organizirati i krenuti? Ubijati učitelje engleskog jezika jer nam odnarođuju djecu?

Lijepo je na kraju krajeva na tom večernjem, službenom skupu ispred i danas, više od pola stoljeća nakon što je podignut, modernog spomenika Podhumskim žrtvama Željko Jovanović  pojasnio što je moderni antifašizam: borba za jednakost i ravnopravnost, pošteno plaćeni rad, solidarnost i socijalnu pravednost, borba protiv korupcije, homofobije i mizoginije,… nikako ne opravdanje ubojstva dvoje učitelja jer su predavali na – talijanskom jeziku. Treba li onda poubijati i sve današnje učitelje što predaju na talijanskom  ako im u razredima ima slavenske djece?

Antifašizam. Vječna razdjelnica hrvatskog društva. Srećom, zahvaljujući odlučnosti Ivane Cvitan Polić da na odavanju počasti Podhumskim žrtvama okupi najveću moguću lepezu predstavnika političkog i društvenog života, pa tako i države Italije čiji su vojnici počinili zločin, ipak postoji nada kako kroz neku godinu antifašizam ipak više neće biti razdjelnica. Kao se čini, nekima koji misle da je opravdano ubijati učitelje koji ne predaju na hrvatskom jezičnom krugu, to baš i nije drago. Pa svoje crne misli izlažu u svojim terminima.

Apsolutno. Svatko ima pravo na svoje vrijeme i svoj način. Odavati počast žrtvama. Ali želi li se da antifašizam uistinu postane dominantni stav društva, ipak bi bilo uputno slijediti komemoraciju u organizaciji SDP-ove načelnice općine Čavle. Vodimo li se mislima Nade Macan, teško ćemo iz totalitarizma još godinama.