Poplave, suše, potresi, požari, nestašica vode, izumiranje vrsta… Znanstvenici ne dvoje i upozoravaju da će se život na Zemlji kakav poznajemo neizbježno preobraziti uslijed klimatskih promjena i prije nego djeca rođena 2021. godine budu imala 30 godina.

​Klimatska pitanja postala su nam važnija nego ikada, sve se svelo na biti ili ne biti, samo pitanje je koliko smo toga svjesni. Što po tom pitanju čini Hrvatska, pitali smo, među ostalim, Dunju Mazzocco Drvar, ravnateljicu Uprave za klimatske aktivnosti Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja.

U dilemi sam, zapravo, treba li vam čestitati na imenovanju ili vas uvjetno rečeno žaliti s obzirom na to da ste upali u »kašetu brokava«. Klima i ekologija su svakim danom sve više pitanje opstanka ljudskoga roda, a vi se o tom brinete u zemlji u kojoj se svijest o krhkosti planeta tek rađa. Ne sumnjam uopće da većina nas ni znala nije da ministarstvo ima ravnateljstvo kojem ste na čelu. Reklo bi se, »klima nam se upalila« tek nedavno. Može li svejedno biti na vrijeme s obzirom na sve te požare, poplave, potrese i druge katastrofe od kojih se, eto, ni jedna Njemačka ne može obraniti?

​Ambiciozan plan

– Uprava za klimatske aktivnosti, doduše pod nešto drugačijim nazivima, postoji već jako dugo. Neki od mojih današnjih kolega i kolegica bave se ovim temama od samih početaka osviještenosti o tome da je klimatska kriza nešto čime bi se trebala baviti politika. U posljednje vrijeme obim posla se, dakako, rapidno povećava, a našem malom klimatskom timu sam se pridružila i ja. Blisko surađujemo s kolegama koji se brinu za prirodu, otpad i vode i vjerujemo da još uvijek imamo vremena. Unatoč nevremenima.

Na to kako će kreirati svoju klimatsku politiku Hrvatsku uvelike »tjera« klimatska politika Europske unije, a na toj razini se događaju velike stvari. Europa ima Zeleni plan, tu je paket »Fit for 55«, zadani su rokovi, dane obveze. O čemu se zapravo radi? Što je ono najvažnije što je Europa sebi stavila u zadatak? Može li se ono najbitnije pojasniti u par rečenica?

– Donošenje zakonodavnog paketa »Fit for 55« izrazito je velik korak u rješavanju klimatske krize, to se moglo čuti i od ministra Ćorića na predstavljanju paketa. Radi se o pretvaranju riječi u djela. Naime, Europsko vijeće je već u prosincu 2019. usvojilo cilj klimatske neutralnosti na razini EU-a, što znači da smo se obvezali da će naše neto emisije stakleničkih plinova 2050. godine biti na nuli, odnosno da nećemo emitirati više nego što smo u stanju pohraniti. To je uostalom i osnova za provedbu dobro poznatog Europskog zelenog plana, izvorno Green deala. Neutralnost je iznimno ambiciozan cilj i odmah je bilo jasno da to nećemo ostvariti ako do kraja ovog desetljeća smanjimo emisije na razini EU-a za »samo« 40 posto koliko smo imali zacrtano ranije. Green deal je deklaracija, on je iskaz želje i posvećenosti, a da bi se proveo u djelo, treba prilagoditi zakone. Europski propis o klimi Komisija je predstavila u ožujku 2020. godine i kroz njega se cilj klimatske neutralnosti ugrađuje u zakonodavstvo EU-a. Njime se osigurava da sve države članice, svi gospodarski sektori, mjere i politike simultano rade na ostvarivanju tranzicije na klimatski neutralno gospodarstvo i društvo.

Tranzicija uz to mora biti i troškovno učinkovita, pravedna i uključiva što u suštini znači da ona ne smije ugroziti radna mjesta, dostupnost vode, hrane i energenata, da nijedna osoba ni regija ne smiju biti zanemarene.

Paket »Fit for 55« je sljedeći korak u cijeloj ovoj proceduri, on sadrži podzakonske akte koji propisuju konkretne mehanizme za smanjenje emisija. Neke od novih mjera mogli ste prošlih dana već čuti u medijima, a odnose se primjerice na postrožavanje uvjeta za zagađivače u industriji koji će dobivati sve manje i manje besplatnih jedinica kojima plaćaju svoje emisije stakleničkih plinova. Ispuštanje stakleničkih plinova u zrak plaćat će sad i brodovi što znači da će se broj naših obveznika, uz postojećih 49 postrojenja i dvije zrakoplovne kompanije, povećati za 30 brodara. U zrakoplovstvu je situacija također prilično dramatična, njima će se besplatne emisijske jedinice ukinuti u četiri koraka, do 2026. godine. Uvodi se i granični porez na ugljik koji štiti europske proizvođače električne energije, cementa, željeza, aluminija i umjetnih gnojiva od konkurencije iz zemalja koje još nemaju ovako rigorozne uvjete poslovanja. Buru u javnosti podigle su i informacije o nultim emisijama u prometu od 2035. godine, ali čini mi se da je ta mjera donekle krivo shvaćena.

Naime, ne radi se o tome da te ne tako daleke 2035. godine na cesti više neće biti automobila na benzin ili dizel, već o činjenici da će se od tada moći prodavati samo čista vozila. Još će niz godina proći dok svi Hrvati, kao i svi stanovnici EU-a, zamijene svoje limene ljubimce onima na struju ili vodik. U svakom slučaju, ovo je tek prijedlog zakonodavnih odredbi, slijede pregovori i usklađivanje na razini država članica koje se, baš kao i Hrvatska, brinu o tome kako će ove procese podnijeti njihovo gospodarstvo.

Svi nepripremljeni

Izjavili ste nedavno da u nekim stvarima možemo imati i više ciljeve od Europske unije. Na što ste mislili? I koliko uopće mala Hrvatska može kreirati nešto što je klimatska politika velikog EU-a?

-To se, ako se ne varam, odnosilo na ciljeve vezane uz obnovljive izvore energije. Naime, prema našoj Energetskoj strategiji u 2017. godini mi smo imali 27,3 posto električne energije iz obnovljivih izvora, dok je EU prosjek bio 17,5 posto. Dok je EU stremio udjelu obnovljivih OIE od 30 posto, mi smo si postavili cilj od najmanje 35,7 posto. Stari cilj smanjenja udjela stakleničkih plinova, onaj koji je bio aktualan prije objave »Fit for 55« i dok je Europa još bila na 30 posto, za Hrvatsku je iznosio 32,8 posto. I na dobrom smo putu. Uostalom, Hrvatska je i u samim emisijama po glavi stanovnika u znatno boljoj poziciji od europskog prosjeka.

S druge pak strane, velite da je Hrvatska jedna od tri europske zemlje koje imaju najveće štete od klimatskih promjena i zato što se nismo dobro pripremili. Koje su to štete i gdje smo to do sada zakazali, osim što nam je, usuđujem se reći, svijest o ekologiji na razini srednjeg vijeka.

– Nitko se nije adekvatno pripremio za to, ne samo mi! To vidimo i ovoga ljeta. Sredinom srpnja zahvatile su srednju Europu katastrofalne poplave koje su odnijele 200 života, od čega preko 160 u jednoj od najrazvijenijih zemalja Europe – Njemačkoj. Javnost je još bila uzdrmana i iznenađena tornadom koji je dva tjedna ranije opustošio južnu Moraviju, ubio šestero i ranio 200 čeških građana te ostavio materijalnu štetu procijenjenu na 588 milijuna eura. Počeo je kolovoz, Mediteranom haraju nezapamćeni požari! Sve su to pokazatelji da na galopirajuće katastrofe nismo bili spremni. To je zapravo i logično i slično je liječenju bolesti u kojem kombiniramo liječenje uzroka i simptomatska terapija. U ranim fazama spoznaje o klimatskim promjenama cijeli je svijet krenuo s postupcima za smanjenje emisija koje su uzrok svega ovoga.

Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

Ulaganja su prvo krenula u tom smjeru, recimo da je tada još i bilo vremena za takav pristup. Međutim, ubrzo je postalo jasno da je svijest o razmjerima klimatske krize premalena, da je prihvaćanje situacije na nedovoljnoj razini, da ulaganja nisu dovoljno obimna i da se, ma kako se trudili, više ne možemo vratiti na stanje iz druge polovine 20. stoljeća. I sad moramo ulagati i u tretiranje simptoma i sprečavanje da se oni i dalje pojavljuju. Najnovije procjene pokazuju da će, ako dopustimo da temperatura nastavi rasti i više od dva stupnja u odnosu na predindustrijsko razdoblje, štete na razini Europske unije iznositi 175 milijardi eura u godišnjem gubitku blagostanja. Isto tako, znamo da ulaganjem jednog eura u prilagodbu štedimo šest eura koje bismo potrošili na sanaciju štete. Mislim da je računica i više nego jasna!

Od podataka za Hrvatsku, kojih se mogu ovako iz rukava sjetiti, imam podatak recimo da je ledena kiša u Gorskom kotaru, koja je ostavila 14 tisuća kućanstava bez struje, koštala HEP 106 milijuna kuna. Godine 2017. poplava Zadra i Nina od jedne jedine kiše, ukupna šteta veća je od 300 milijuna kuna, Solana 10 milijuna. Potkornjak na Marjanu, šteta od jedne epizode je oko pola milijuna kuna. Cvjetanje mora u Istri davne 2007. godine, zbog kojega je ulov ribe smanjen za 30 do 70 posto, procijenjena šteta je 950 tisuća kuna. Mislim da je dovoljno.

Novo normalno

​Klimatska neutralnost, smanjenje emisije CO2 iz prometa, poljoprivrednih i industrijskih procesa, iz energetike, proizvodnja više energije iz obnovljivih izvora… Samo, sve to stoji i makar da sutra dobijemo mogućnost da na zgradama radimo solarne panele odakle novac? Tko će sve to financirati?

– Istina je da su potrebna ogromna ulaganja ali, kao što vidite i po ovim brojkama gore, jednostavno nemamo izbora. Prema našim procjenama, za postizanje klimatskih ciljeva samo u energetski sustav do 2030. godine treba uložiti 150 milijardi kuna više nego što bi iznosila redovna ulaganja. U ovom trenutku, iz različitih fondova Europske unije i sredstava koje Hrvatska prima iz sustava dražbi emisijskim jedinicama imamo na raspolaganju oko 62 milijarde. Jasno je da ovaj javni novac nije ni blizu dovoljan i da se moraju aktivirati i privatnici.

Nije pitanje financija samo naše problem, američka ministrica financija Jenet Yellen poručila je nedavno čelnicima Svjetske banke i drugih razvojnih banaka da smisle konkretne planove za mobilizaciju znatno više kapitala za borbu protiv klimatskih promjena i smanjenja emisije štetnih plinova. Ima li, možda, kod naših banaka sluha za takve projekte i programe čiji je cilj borba protiv klimatskih promjena, može li ih na to potaknuti veliki EU novac usmjeren prema tzv. zelenoj tranziciji, koliko je na koncu u naših poduzetnika interesa za prilagodbu?

– Poduzetnici vide svoj interes prije svega u konkurentnosti. Ekološki proizvodi i održivo poslovanje postaju novo normalno, da upotrijebim taj već pomalo izlizani izraz. Za sklapanje ozbiljnih poslova i održavanje poslovnih veza morate biti u tijeku s trendovima. Evo, primjerice, moja je Uprava i ovo Ministarstvo zaduženo za uvođenje europskog sustava ekološkog upravljanja EMAS kojim tvrtka potvrđuje da prati potrošnju energije i vode, nastanak otpada, emisije CO2 i utjecaj na bioraznolikost. Takvi sustavi daju tvrtkama bolji pristup tržištu o čemu mogu svjedočiti tri tvrtke koje ga zasad u Hrvatskoj imaju, Hipp, Končar i Premifab. A što se banaka tiče, i tu se situacija itekako zahuktala. I kao što danas više nećete dobiti ni centa potpore za nijedan projekt koji nije raspisan u skladu s klimatskim ciljevima i ciljevima bioraznolikosti, jednako tako ni banka neće dati nikakav drugačiji kredit osim zelenoga. U svibnju ove godine donesena je takozvana Uredba o taksonomiji koja pomaže investitorima i tvrtkama da prepoznaju koja su ulaganja zelena.

Sami odlučujemo

Primijetio sam kako će se i zbog ekologije promovirati kupovina sezonskih domaćih poljoprivrednih proizvoda s obližnjih OPG-ova umjesto uvoznog voća i povrća jer i tako, manjim transportom, smanjujemo emisiju CO2. Dvije stvari se tu čovjeku na prvu nameću; kupovina s domaćih OPG-ova promovira se u nas otkada je mlade nam države i nikad to nije zaživjelo, a drugo može li se kotač navodnog blagostanja i um programiran na profit vratiti na doba od naših prabaka kada se ekološki živjelo jer se za bolje nije znalo? Na koncu priča o domaćim proizvodima je priča barem tri, četiri ministarstva, a najgori smo kad nam sinergija treba.

– Vrlo je jednostavno. Ako to ne napravimo, neće nas više biti. Dakle, možda smo neke postupke prije desetljeće ili dva smatrali boljim, komotnijim, bogatijim, ali danas moramo shvatiti da nas to vodi u samouništenje. U konačnici, pogledajte kamo nas je taj komfor doveo. Danas smo deblji i nepokretniji nego što smo ikad bili. A ova pandemija nam je pokazala da smo se zbog pretjeranog zadiranja u prirodne sustave izložili i bolestima kakve smo stoljećima ljudskog napretka učili i uspijevali zatomljavati.
Naravno da nam je potrebna sinergija. Uprava za klimatske aktivnosti neće riješiti klimatsku krizu u Hrvatskoj. Za to je potreban zajednički napor svakog građanina ove zemlje, zaposlenog, nezaposlenog, privatnika ili službenika, starog, mladog. I ne samo tri ili četiri ministarstva, nego svih naših donositelja odluka. A odluke ne donosimo samo mi u ministarstvima, donosite ih i vi svakoga dana kad odlučujete hoćete li pustiti vodu da teče dok perete zube, hoćete li se prošetati ili se odvesti autom do dućana, hoćete li kupiti nove cipele ako vam na starim treba samo zamijeniti potplat, hoćete li pojesti hrvatske šljive ili portorikanski ananas, hoćete li ih izvagati u višekratnoj mrežastoj ili u plastičnoj vrećici, hoćete li pojesti biftek ili piletinu, da ne kažem grah, leću ili neki drugi biljni protein. Svakoga dana u svakom trenutku odlučujemo na koji način utječemo na sve ovo što se događa oko nas. Samo da to osvijestimo i već smo na pola puta do cilja.

Život na dug

Tema je velika i važna, na trenutke kao da zalazi u sferu vidovnjaštva, no teško mi je i ne pitati koji je to sljedeći važan i konkretan potez što ga vuku uprava i ministarstvo, a od kuda da krene onaj običan stanovnik Hrvatske koji želo osvijestiti problem i pomoći? Koji je na koncu onaj najcrnji, a koji najbolji scenarij za Lijepu našu za recimo 10 godina kad današnja omladina stasa? Mediteran je, kažu, najugroženiji, a mediteranska smo zemlja.

– Da, Mediteran je ugroženiji od mnogih drugih dijelova svijeta, zagrijava se 20 posto brže od svjetskog prosjeka. Naša se ranjivost pokazuje u mnogočemu, a možda najizravnije u činjenici da smo turistička zemlja i da nam za taj turizam trebaju i voda koje imamo sve manje i šume koje ne smijemo pustiti da se zapale, a da ne govorim o tome da i turisti sve više prepoznaju i prakticiraju održivi, zeleni turizam. Ne bih govorila o crnim scenarijima jer doista vjerujem u zdrav razum i u činjenicu da ne bismo došli ovako daleko u razvoju i spoznaji svega što se oko nas događa, a da sad prepustimo da sami sebe uništimo. Trebamo se samo prestati razbacivati onime što nam priroda daje. Sigurna sam da ste čuli za Earth Overshoot day, dan kada počinjemo trošiti više prirodnih resursa od onoga što priroda može nadoknaditi. Ove godine to je bio 29. srpnja. Ispucali smo sve što se može obnoviti, više od pet mjeseci živjet ćemo na dug. Svake godine, uz iznimku godina nakon velikih kriza pa tako i pandemijske 2020., on nastupa sve ranije, to je stvarno zastrašujuće. Neke od postupaka koje svatko od nas može učiniti kako bi smanjio svoj pritisak na prirodu i okoliš već sam spomenula. Sigurna sam da mnogo toga zapravo radimo nesvjesno. Ako već ne možete ili nećete posaditi stablo, jesti slanutak, voziti bicikl, osvijestite barem to da ne trošite više nego što vam je zaista potrebno.